Putokazi od Tita ka Thompsonu

Zlatka Hasanbegovića zasmetao je putokaz što pokazuje vozačima i pješacima smjer ka odnedavno nepostojećem Trgu maršala Tita. Taj inicijator ukidanja naziva trga kakav, ne bez razloga, imaju mnogi hrvatski i svjetski gradovi broji dane od donošenja odluke da Zagreb ostane bez Tita, pa kaže da je eto proteklo pedeset i šest dana otkad je trg prekršten, a putokaz nije uklonjen.

Ovaj mali čovjek velikih ambicija opsesivno, pedantno do komičnosti, bavi se Titom i uporno kontrolira njegovo uklanjanje – ako treba i do razine komunalnog pitanja.

Svjestan da je do ukidanja naziva došlo pukom političkom trgovinom, a ne voljom građana Zagreba u neprekidnome je, paničnome strahu da mu netko ne podvali.

Boji se da bi mogao biti izigran i prevaren, nakon što se “prodao” i glasao za ostanak na vlasti aktualnog gradonačelnika. Provjerava očito sve. Svaku sitnicu da mu netko, odnekud ne podvali Broza u bilo kojem obliku. Dočim se malo opusti eto ti inkriminirajuće statue.

Ovaj mali čovjek velikih ambicija opsesivno, pedantno do komičnosti, bavi se Titom i uporno kontrolira njegovo uklanjanje – ako treba i do razine komunalnog pitanja. Svjestan da je do ukidanja naziva došlo pukom političkom trgovinom, a ne voljom građana Zagreba u neprekidnome je, paničnome strahu da mu netko ne podvali

Prvo Ivo Lola Ribar, a sutra će neki obješenjak dovući iz Kumrovca Augustinčićevu bistu i instalirati je na Trg republike koje bez Tita i njegovih ne bi ni bilo.

Pedantnome malom čovjeku velikih ambicija mora da je to noćna mora.

Zato, opsjednut Titom broji dane i kad je siroti velikan tek putokaz!

Nema straha. Gotovo tri decenije etničkih država i ksenofobnoga nacionalizma na prostoru bivše Jugoslavije urodilo je mnoštvom likova poput Zlatka Hasanbegovića. Gotovo identičnima, s malim varijacijama na temu ovisno o tome zbiva li se radnja ovog retro filma o fašizmu u Srbiji, Bosni i Hercegovini, Makedoniji ili u Hrvatskoj.

K’o da ih je netko kopipejstao i razasuo od Vardara pa do Triglava da ispiru mozak generacijama koje ne znaju, i nažalost neće ni saznati, kako je to živjeti u miru, u domovini, imati stan, posao i sigurnost bez obzira na to kako se zoveš i tko ti je ćaća.

U dijelu sredina to poprima tako ozbiljne razmjere.

U Mostaru, primjerice, organiziran je ovaj tjedan, drugi po redu Festival antifašističkoga filma. Organizatori su antifašisti i borci narodnooslobodilačke vojske. Na organizaciju tog, za današnje vrijeme neuobičajenog festivala, odlučili su se ne bi li mladima kroz pet igranih i dva dokumentarna filma približili antifašizam kao trajnu civilizacijsku tekovinu.

Dočim se malo opusti eto ti inkriminirajuće statue. Prvo Ivo Lola Ribar, a sutra će neki obješenjak dovući iz Kumrovca Augustinčićevu bistu i instalirati je na Trg republike koje bez Tita i njegovih ne bi ni bilo. Pedantnome malom čovjeku velikih ambicija mora da je to noćna mora

Kao vrijednost na koju bi i današnji Mostar trebao biti ponosan.

Nažalost ulice ovog podijeljenog hercegovačkog grada vrve nazivljem po mjeri Zlatana Hasanbegovića: Budak, Lorković, Vokić i tako redom društvo iz vrha NDH, pa mostarski anitifašist Amer Zagorčić ističe kako je potreba za antifašizmom nužnost, po njemu jednaka kao 1941. godine.

Kako se suprotstaviti fašizmu koji agresivno navire iz svih pravaca?

Vjetar u leđa daju mu ekonomska kriza i prijetnja terorizmom, za koje zagovornici radikalnog nacionalizma iz kojeg se odveć lako zakorači u isljučivost uzroke lošeg života uvijek iznova traže i pronalaze u drugima, drugačijima…

Vjetar koji pogoni nacionaliste ne stiže nažalost samo sa političkih govornica.

Premda političari, potpuno nezainteresirani za boljitak naroda koji ih bira vole se njime okititi. Govori o tome masovno odbijanje saborskih zastupnika da za TV emisiju “Potraga” odgovore osjećaju li se ili ne odgovorni za ljude kojima je kontejner blagovaonica.

Njima je bitno da Hrvatska vraća dug dvostruko brže od ostalih članica EU, pa makar cijena bila nezaposlenost, glad i najniža primanja od svih članica.

Na promociji knjige koja govori o pjevaču, ohrabren izostankom bilo kakvih sankcija za dosadašnje istupe, Košić mrtav hladan izjavljuje kako je ustaštvo “organizirano vojno djelovanje u obrani Hrvatske države”o kojemu su se pozitivno izražavali blaženi Alojzije Stepinac i prvi hrvatski predsjednik Franjo Tuđman. Čovjek valjda zna!

Svjedoči o tome i pismo kninskih hadezeovaca u kojemu ističu da bi povratak Srba u Zvonimirov grad značio negaciju Tuđmanova sna.

Toliko o dobrovoljnom odlasku krajiških Srba nakon “Oluje”.

Točku na “i”, pa i na pismo kninskih hadezeovaca, stavio je ovih dana – pretpostavljam na veselje Zlatka Hasanbegovića – sisački biskup Vlado Košić. Ne samo da u Marku Perkoviću Thompsonu vidi prkosnog i hrabroga velikana, ovaj mali čovjek na visokoj poziciji Katoličke Crkve u Hrvatskoj ni u ustaštvu ne vidi fašizam.

Na promociji knjige koja govori o pjevaču, ohrabren izostankom bilo kakvih sankcija za dosadašnje istupe, mrtav hladan izjavljuje kako je ustaštvo “organizirano vojno djelovanje u obrani Hrvatske države” o kojemu su se pozitivno izražavali blaženi Alojzije Stepinac i prvi hrvatski predsjednik Franjo Tuđman. Čovjek valjda zna!

Nakon gotovo tri desetljeća njihovih šovinističkih bljezgarija blago nama s takvim gradskim vijećnicima, ministrima, zastupnicima, svećenicima i velikanima. Jedini putokaz koji nam oni nude jest thompson ovaj put s malim slovom.

    •  Mozgovi okovani žilet žicom
    •  Dobrodošlica ispisana kundakom
    •  Posljednja pomast za glupost na Laudato TV
    •  ''Antivakser revolucija'' miloševićevskoga tipa
    •  A Boro a Day Keeps Illness Away
    •  Kad virus neodgovornosti zahvati politiku
    •  Respekt liječnicima, a ne za Milanovićeve pohvale zločincima
    •  Hrvatska iz nehata na pravoj strani
    •  HRT politički plijen ili javni servis?
    •  Čoban tjera migrante

> Svi tekstovi ovog autora