novinarstvo s potpisom
Darinko Kosor obznanio je urbi et orbi da se odriče desetine svoje mjesečne plaće, objašnjavajući kako se nada da će na taj način svoje kolege iz političke branše motivirati na slične postupke. Jedanaesti mjesec, koji se rijetko tko usuđuje nazvati novembar, tek je na početku, pa je Kosor precizirao da će smanjenu plaću primati od 1. siječnja 2014. godine. Da ne bi bilo zabune. Doduše, nije objasnio komu je namijenio onih tisuću ili tko zna koliko kuna kojih se velikodušno odrekao. Je li u toj odluci bio vođen iskrenim namjerama ili je posrijedi samo dobro smišljen demagoški trik?
Ne kanim se baviti spekulacijama, ali objektivni sud o nekom postupku moguće je uspostaviti s distance ili tako da se spomenuta gesta usporedi s ponašanjem političara u drugim zemljama i drugim sredinama. Dobar primjer za to je José Mujica, 78-godišnji predsjednik Urugvaja koji se ponaša kao običan građanin, vozi staru Bubu, a od godišnjih primanja, koja iznose 150 tisuća dolara, za sebe zadržava samo desetinu. Najveći dio svoje plaće transferira Pokretu narodnog djelovanja, odnosno nevladinim organizacijama koje grade stambene objekte za siromašne.
Umjesto u predsjedničkoj palači Suarez y Reyes, koja mu je kao predsjedniku bila na dispoziciji, Mujica obitava u svojoj kući u predgrađu Montevidea. Ima jedva jednog tajnika, kuha mu supruga, na službena putovanja odlučuje se rijetko, živeći životom u kojem – barem iz balkanske perspektive – od privilegiranosti i predsjedničke superordiniranosti nema ni traga.
Radi usporedbe i potpunijeg razumijevanja geste urugvajskog lidera, valja znati da je njegova plaća tek 5,8 posto plaće britanskog premijera Davida Camerona. U mladosti Mujica je bio vođa gerilske skupine Movimiento de Liberación Nacional-Tupamaros, koja je u svjetskoj javnosti poznatija po svojim pripadnicima tupamarosima (usput, taj naziv potječe od imena posljednjeg kralja Inka Tupaka Amarosa). Zbog svoje gerilske aktivnosti Mujica je 14 godina proveo u zatvoru, no kad je došao na vlast, ostao je vjeran mladenačkim idealima.
Urugvaj je mala država, brojem stanovnika manja od Hrvatske, ali po ekonomskoj stabilnosti treća država Latinske Amerike. Hrvatska ima galopirajući dug koji će buduće generacije nositi kao teško podnošljiv uteg oko vrata, a s vojskom od 350 tisuća nezaposlenih i najsporijim rastom BDP-a u Europskoj uniji, o perspektivama mogu maštati samo opsjenari i pisci znanstvene fantastike.
Unatoč tome što je Urugvaj u gospodarskom smislu u neusporedivo boljoj poziciji od Hrvatske, José Mujica ponaša se kao da njegovoj zemlji prijete sankcije i kao da pred njim stoji teret prekomjernog deficita. U tome i jest kvaka; Hrvatska je u nebranom grožđu upravo zato što su se njezini lideri desetljećima ponašali kao krezovi, ozakonjujući kriminogene radnje i prikrivajući svoju pohlepu tobožnjim domoljubljem koje je samo drugo ime za šovinizam.
Vođa HSLS-a Darinko Kosor odriče se desetine svoje plaće u zemlji koja je moralno i materijalno bankrotirala, a compaňero Mujica prima JEDVA desetinu svoje plaće u zemlji koja se iz tugaljiva balkanskog rakursa čini kao eldorado. Naravno, Urugvaj nije eldorado, ali njezini vođe imaju moralni integritet i osjećaj za vrijeme u kojem žive. Hrvatski političari fatalno su zakinuti za te osobine. U latinoameričkom okružju urugvajski predsjednik nije u krajnjoj liniji nikakva iznimka. Ponašanje aktualnog pape Frane, koji potječe iz Argentine i koji je kao pontifeks stvorio golemu pomutnju u glavama konzervativnih pripadnika Rimske kurije, dovoljan je dokaz za to. Oni koji sjede na Markovu trgu, u saborskim i Vladinim tijelima, kao i oni koji stoluju na Kaptolu, shvatit će to kad bude kasno.
Što je najgore, već jest (pre)kasno, ali malo tko haje za to. Umjesto najavljena referenduma, na kojem bi se građani trebali izjašnjavati žele li ili ne žele da se u Ustav unese klauzula prema kojoj je brak zajednica muškarca i žene, imperativno se nameće potreba za referendumom na kojem bi se građani izjašnjavali žele li ili ne žele živjeti u ovakvoj državi.
Ako se zatvaraju tvornice koje proizvode gubitke, ako preko noći nestaju tvrtke koje posluju s minusom, ako se ukidaju institucije koje čine identitet našeg naroda, zašto se po istom principu ne ukine država sa svojim hipertrofiranim birokratskim aparatom? Kome i čemu taj aparat služi, osim svom perpetuiranju i metastaziranju? Zoran Milanović, Vlada, resorna ministarstva, Sabor i sva njegova tijela, inkluzive svi šoferi, bodyguardi, kuharice kava i čuvarice Svetih Krava, kad bi ta neviđena komparserija svih mogućih statista i ekvilibrista bila vrednovana po svojoj efikasnosti, bili bi odmah torpedirani u mirovinu.
Uštede proizvedene tim činom, Linić bi mogao samo sanjati. U likovima svojih ministara i saborskih zastupnika, u odijelima velikih i lokalnih moćnika, hrvatska država uporno zrcali sliku svoje suvišnosti.
Ona je takva jer je bahata, rasipnička, koruptivna i parazitska, a od takvih kvalifikacija njezini službenici ne mogu pobjeći kao ni od vlastite sjene. Ako ne kane raspustiti državu, neka je makar iznajme; onako kao što iznajmljuju obalu i otoke, uvijek iznova trabunjajući o turizmu i shvaćajući svoju zemlju kao utočište za bogatune koji su se pod stare dane zaljubili u Hrvatsku.
Kako je ono Hamlet otpovrnuo vjernom Horaciju: pustimo laskavce da se udvaraju u predvorjima bogataša!
To je jedino za što su sposobni Milanovićevi regruti. Pred direktorom Microsofta Steveom Ballmerom, koji je proletio Zagrebom poput strijele, djelovali su kao prvašići pred svojim učiteljem. Ulažite u znanje, rekao je 51. najbogatiji čovjek na planetu, što su naši političari odavno shvatili, izdvajajući za znanost iz BDP-a manje od Bugarske i tretirajući kulturu bezočnije od bilo kojeg autokratskog režima. Qu’est–ce que država? Već površan pogled na internetsku stranicu, na kojoj su navedena sva Vladina ministarstva s imenima i prezimenima resornih ministara, otkriva da je ministarstvo kulture na zadnjem mjestu. Naravno da to ne može biti slučajno. Jer kultura je i inače na zadnjem mjestu, pogotovo u takvim zemljama i u glavama takvih političara kojima je do boljitka svih građana. Ali samo na riječima.
Poštovano gospodo ministri i ministrice, vrijeme je da napokon otkrijete Ameriku: kad je ono Emma Goldman konstatirala da je neznanje najrazorniji element u svakom društvu?
Osim što je kultura ne samo u formalnom nego i u supstancijalnom pogledu na repu svih interesa, znakovito je da Milanovićevu Vladu čini 20 megalomanskih ministarstava. Parafrazirajući misao slavnog američkog individualista H. D. Thoreaua, stječe se dojam da na jednog građanina dolazi 999 njegovih pokrovitelja. Takvoj Vladi fale samo Ministarstvo za borbu protiv ćirilice i Ministarstvo za obnovu ćiriličnih ploča. Tako bi se jednim udarcem ubilo dvije muhe; jer službenici jednog ministarstva mogli bi istovremeno raditi i u drugome ministarstvu, neovisno o vlastitom stavu prema ćirilici, pa bi se tako ostvarile goleme uštede.
No više od ičeg, trenutačna Vlada insuficijentna je u resorima koji se navode u Orwellovoj ”1984”. To su ponajprije Ministarstvo istine (idealan ministar bio bi Neven Mates), Ministarstvo ljubavi (kandidat za vođu, kad Crkvu ionako mami svjetovna vlast, svakako je biskup Valentin Pozaić) i Ministarstvo obilja (s kojim bi valjalo pričekati, dok se Čačić ne vrati iz kaznionice u Valturi).
Pretjerujem? A ne pretjeruje li Vlada s tolikim brojem ministarstava? Gotovo je nevjerojatno da su među njima Ministarstvo gospodarstva i Ministarstvo poduzetništva i obrta, dvije blizanačke ustanove koje jedna drugoj služe kao konkurencija, a čije bi rezultate mogao pohvaliti jedino Milanović. A Ministarstvo obrane i Ministarstvo branitelja?
Na kraju, pitanja se multipliciraju sama po sebi. Postoji li država zbog građana ili građani postoje zbog države i njezinih uzurpatora? Služi li država kao servis svih pojedinaca ili pojedinci služe da bi toj državi bespogovorno aplaudirali? Upravo spomenuti Thoreau napisao je još u 19. stoljeću kako je najbolja vlada koja najmanje vlada i kako ga ne bi radovala spoznaja da ovisi o državi. Točno, ne treba se oslanjati na državu; ali čemu onda ona uopće služi?