Rada Iveković poziva na rušenje ideje nacionalnog koncepta

Rada Iveković, ”Politike prevođenja”, Fraktura, Zaprešić, 02/2022.

Zadivila su me prva poglavlja knjige profesorice Rade Iveković, ”Politike prevođenja”. U samo pedesetak stranica teksta rečeno je toliko toga važnoga za naše ”postjugoslavensko”, a potom i konkretno i ovdašnje, hrvatsko iskustvo.

Ono što se dogodilo na našim prostorima – raspad jednog društveno političkog poretka, rat, potonuće u ambis nacionalizama i u autizme nacija i nacionalnih čistoća, ova je stručnjakinja protumačila na jedinstven, ozbiljan, teorijski i znanstveno mjerodavan način, koji pri tome daje jednu širu, općenitu kritiku binarnih podjela i njihovu neodrživost u svijetu koji bi možda, jednoga dana, za svoj temelj želio imati mir, dostojanstvo, povezanost, slobodu svih individua koje u njemu prebivaju, bez obzira na različitosti, koje dakako da nisu eksces, iznimka, već upravo nasuprot, prirodni temelj svekolikog ljudskog bivstva.

Jer ništa se ne rađa iz istosti (kao što se, također, ”nitko nije rodio sam iz sebe”, kako je govorio Goethe) – podsjeća nas ova maestralna filozofkinja – čistoća podrijetla ne postoji, ona je fiktivna tvorevina koju stvara nacija, koja je također fiktivna konstrukcija, ona je, kako lijepo govori ova knjiga, ”realizirana i dosegnuta kroz naraciju, u aktivnostima koje čak mogu biti i nasilne i mogu, također, biti i rat”.

Iskustvo ove filozofkinje progovara kroz njenu teoriju, ona je njime prožeta, tim više što se to iskustvo nije zaustavilo na uvidima i poukama stečenim na rodnome tlu, nego se proširilo – nadograđivalo – kroz daljnja događanja u njenom osobnom životu, a to znači apatridstvo, izuzetno bogat i plodan sveučilišno predavački i stvaralački život koji je uslijedio u Evropi, u Francuskoj koja je postala njen prvi dom, ali i u cijelome svijetu, obzirom na to da je ova indologinja, profesorica filozofije veoma širokih interesa, predavala, pisala i publicirala svoje knjige i radove u niz zemalja i svjetskih sveučilišta, navedimo samo neka: Collège international de philosophie u Parizu, Università La Sapienzà u Rimu, The University of Pennsylvania, Philadelphia, Johns Hopkins University, Baltimore, Jadavpur University, Kolkata, Asia Research Institute, Nacionalno sveučilište Singapur, International Institute for Cultural Studies, Chiao Tung University, Hsinchu Taiwan i tako dalje…

Ono što je ova ugledna profesorica svjetskoga glasa kroz svoja iskustva vidjela, a što mi ovdje, u našim izoliranostima možda teže uspijevamo vidjeti, to je činjenica da ”veliki kaos, koji je tek počeo jugoslavenskim ratovima, i koji će se ponoviti u Evropi, mogao bi biti tim užasniji što Evropa, koja je i sama uostalom u krizi, odbija u tim događanjima vidjeti vlastito lice”.

Drugim riječima, Evropa funkcionira, kako kaže Iveković, u dihotomijama, stoga joj je rat konstitutivan, i sve dok bude funkcionirala u dihotomijama, neće joj biti moguće izaći iz logike rata.

Stoga ispravno zaključuje: ”Kako bismo spriječili rat, trebalo bi izaći iz dihotomnog mehanizma”.

Kako to učiniti? Tako, da se napuste nacionalne konstrukcije zajednica, koje su uvijek, kaže naša učiteljica, ”vertikalne, hijerarhijske i patrijarhalne”.

Nasuprot tome, stoji konceptualna konstrukcija društva, gdje potencijalno svatko može komunicirati sa svakim, neposredno. Društvo podrazumijeva različitosti, bile one političke, individualne, zajedničarske, ono od nas ne traži da se podvrgavamo nekoj višoj ideji ili višem, autoritarnom mišljenju, već da njegujemo i razvijamo osobnu individualnost, uvažavajući jednako tako tuđe.

U nacionalno konstruiranim zajednicama, stoji u ovom ”vrućem” poglavlju knjige ”Politike prevođenja”, nakon čijeg čitanja čovjek poželi popiti čašu vina, jasno, u zdravlje i zahvalnost njenoj autorici, ”kao braću prepoznajemo one koji pripadaju istome rodu”.

A tko su pak ti koji pripadaju istome rodu? Oni koji se za tu pripadnost u određenom trenutku opredijele i izjasne, koji u nju investiraju dio svog identiteta, svoje psihologije, i koji to iskazuju, legitimiraju na određen, adekvatan politički način.

Onaj koji se ne opredijeli u takvim, hijerarhijskim, nacionalnim zajednicama, koje se uvelike baziraju na fikciji (s jedne strane daleko, utopijsko obećanje ”nacionalne demokracije”, s druge jednako daleka, imaginarna prošlost), taj će biti u najvećoj opasnosti.

Ljudi su tako, zaključuje Iveković, obavezni izabrati pripadnost, a ta pripadnost nikako ne može biti, kako opet prirodno u realnosti jest, dvostruka ili čak mnogostruka.

I tu se događa jedno u stvari neprirodno, prinudno ili nasilno konstruiranje nacionalnih identiteta, koji postaje visoki, čak i moralni i esencijalni imperativ opstojanja jedne nacionalne zajednice…

Kako da se društva, pita se sada ova filozofkinja (ne samo naše društvo, već društva općenito, jer sva su ljudska bića – ponovno jedno važno podsjećanje – ”sposobna za nasilje, a nasilje je već i ondje gdje neki subjekt unutar jednoga društva ne osjeća svoj vlastiti život kao nešto što mu pripada”), kako da se dakle društva, odnosno države otvore za demokraciju, kako da se nacije transformiraju u društva, kako da se društvu omogući da se razvija i da se istrgne iz ”izvorne”, ”prvotne” zajednice, da ne kažemo iz primitivne zajednice, obzirom na to da se u takvim zajednicama potiču i cijene upravo takvi, primitivni nagoni?

Otvoriti državu demokraciji – za subjektivitete i za građanstvo, traži vrijeme, kroz koje će se graditi institucije civilnoga društva, vrijeme za organiziranje političkih stranaka i za transformaciju nacije u društvo.

To neće ići bez prihvaćanja i otvorenosti prema drugosti, upozorava ova profesorica, feministkinja i književnica (a njenih se neobično rafiniranih proza sjećamo iz onih kulturno i intelektualno bogatih godina, neposredno uoči rata), autorica koja kaže da je ta otvorenost dio prirodnog naslijeđa žena, obzirom na to da su žene te koje drugo primaju čak i u vlastitome tijelu, ali dakako da i muškarci mogu to naslijeđe učiniti svojim, tako reći onoga časa čim se otvore za njega… Ovo je knjiga koja, između ostaloga, poučava i tome.

U svakom slučaju, nije to knjiga, poziv na ponovno propitivanje neupitnosti ideje ”hrvatstva”, ”srpstva”, ”talijanstva”, ”amerikanstva” ili bilo čega trećega, u njoj je nešto daleko opasnije – poziv na rušenje ideje nacionalnog koncepta kao takvog u cjelini, a time dakako i svjetskoga poretka kakvoga poznajemo u našim zaraslim, debelo fikcionaliziranim i mitologiziranim povijesnim sjećanjima.

Da, zašto da ne, pitamo ovdje, odavde i sada, čitajući i nadalje ovu mudru, čestitu, zdravu i ljudsku knjigu ”Politike prevođenja”.

Ali, što je to sve za autoricu taj termin ”prevođenja”, dokle sve u stvarnim životima i u realnim ljudskim zajednicama on seže, čega se sve dotiče i kuda sve zadire, što sve prevodi i spaja, i koja je njegova – zapravo svojevrsna tvorbena uloga u životima i zajednicama kakve tek treba ostvariti, o svemu tome potanko govori i opisuje ova knjiga, koju je na hrvatski jezik s francuskog izvrsno prevela Milena Ostojić, u suradnji s autoricom.

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA I PRECIZNE UPUTE KLIKNITE OVDJE.

    •  Dnevnik Witolda Gombrowicza
    •  Naši ''europejci''
    •  Duh starog europskog slobodarstva: priče Sławomira Mrożeka
    •  Stranci na privremenom radu kao naš domorodački spas i nada
    •  Camusova ljeta u Alžiru
    •  Sanatorij pod klepsidrom
    •  Osam i pol, jedne ljetne večeri
    •  Kakva sada MORA biti naša domovina?
    •  Hrabrost nijanse Jeana Birnbauma
    •  Sitni prevaranti i vrijeme Divljeg zapada

> Svi tekstovi ovog autora