Radovan Karadžić u svijetu bez uzroka i posljedica

Na pitanje što je za njega danas Sarajevo, ako je taj grad za Milorada Dodika Teheran, odgovara ovako: “Ja još uvek Sarajevo smatram svojim gradom. U njemu su rođena moja deca, tamo sam stekao svoje obrazovanje i proveo skoro ceo svoj život. (…) Imao sam i još uvek imam mnogo istinskih prijatelja u Sarajevu, koji me i dalje pozdravljaju preko moje porodice.”

I još nešto, možda i upečatljivije: “Ja lično, kao ni celo srpsko vođstvo, nisam želeo pobednički mir, zato što ne bi bilo pomirenja s poraženom stranom.”

Pomirenje je, dakle, za njega važnije od svake pobjede u ratu. Racionalna je to velikodušnost čovjeka koji vlada sobom, oca, svećenika, psihijatra, patrijarha…

Kaže da nije ni na koga ljut. Sviđa mu se Hrvatska. Uostalom, i u Zagrebu se, kaže, obrazovao. Dobro se razumio i s Alijom Izetbegovićem. Uvažava muslimane i tragiku njihova povijesnog usuda. Osuđuje zločin u Srebrenici. “Kao da je to učinila neka poremećena pamet.”

Političari koje cijeni, i s kojima bi na onome svijetu “popio kafu” su De Gaulle i Willy Brandt. Od živih cijeni Václav Klausa.

Po redu životnih htijenja u životu je najprije liječnik, psihijatar, zatim pisac, a političar je postao po nuždi sudbine. Sada bi, da može birati, bio samo pisac i djed svojim unucima. “Mislim da bih bio aktivan na društvenim mrežama, gdje bih širio svoja iskustva o dobru i zlu sakupljena kroz versko iskustvo i poznavanje istočnjačke medicine.”

Da nije onaj koji je bio, ili da nije onaj koji jest, barem iz perspektive onih koji još uvijek vjeruju da čovjeka obavezuju njegovi prethodni postupci i da događaji iz prošlosti još uvijek imaju nekoga utjecaja na sadašnjost i budućnost, ovaj bi čovjek danas mogao biti volonter u sigurnoj kući, medijator u izmirenju međusobno zakrvljenih ljudi i naroda, ekspert Ujedinjenih naroda za istinu i pomirenje u Bosni i na Balkanu…

U posljednjem broju beogradskog Nedeljnika objavljen je intervju s Radovanom Karadžićem. Nije to naznačeno, ali je očito da je razgovor insceniran pismenim putem. Novinar Nenad Čaluković sugovorniku je postavio niz tipiziranih pitanja – onih za koje je mogao znati da će Karadžić na njih odgovoriti, ali i da će proći zatvorsku cenzuru – od toga je li mu žao Jugoslavije i tko je kriv za rat do toga kako vidi svoju budućnost, a kako budućnost Republike Srpske.

Na svako je pitanje dobio vrlo smiren odgovor. Krivci za rat su, kaže, izvan Bosne i Hercegovine, u nekome širem, nedefiniranom međunarodnom kontekstu, a možda i u spletu nesretnih okolnosti.

A što se tiče Republike Srpske, kaže, “ne treba činiti nasilne i jednostrane poteze”, i “ne treba biti pakostan prema drugoj strani”.

Da nije onaj koji je bio, ili da nije onaj koji jest, barem iz perspektive onih koji još uvijek vjeruju da čovjeka obavezuju njegovi prethodni postupci i da događaji iz prošlosti još uvijek imaju nekoga utjecaja na sadašnjost i budućnost, ovaj bi čovjek danas mogao biti volonter u sigurnoj kući, medijator u izmirenju međusobno zakrvljenih ljudi i naroda, ekspert Ujedinjenih naroda za istinu i pomirenje u Bosni i na Balkanu…

Osim što je trenutno na odsluženju četrdesetogodišnje robije – istina, u postupku sudske žalbe – osim što je, dakle, ograničen u kretanju, a izgleda i u aktivnostima na društvenim mrežama, on je u svakome drugom pogledu superioran svijetu kojemu se obraća. On ne vodi brigu o trivijalnim pitanjima života i smrti, iako bi, da mu se dopusti, “širio svoja iskustva o dobru i zlu”. I ne treba ni sumnjati da bi se zlo loše provelo.

Ovaj intervju neće imati nikakvog utjecaja na bosansku zbilju. Ono što govori ovaj čovjek u svakodnevnom je životu, barem danas, pred novu 2017. godinu, savršeno irelevantno. Ali ništa kao intervju s njime neće bolje pokazati što se s ljudima dogodilo u proteklih četvrt stoljeća, i gdje je sad on, a gdje su oni.

U Bosni je, kao i u bližemu susjedstvu, a pomalo i u Europi, pa u Americi, mržnja počela bivati temeljem kulturnih identiteta. Mržnja kao nematerijalna kulturna baština čovječanstva.

I, naravno, mržnja podrazumijeva pakost prema drugoj strani.

Njegove žrtve, a danas već i djeca njegovih žrtava, njihovi vjerski poglavari, politički vođe, predsjednici općina i pjesnici, danas govore i pišu strašne stvari, od kojih bi se čovjeku kosa digla na glavi, rekao bi im da su rasisti i fašisti, eh da nije te okolnosti od prije dvadeset i dvije ili dvadeset i pet godina, kada su ti isti ljudi koji danas strasno i jedino mrze bivali protjerivani, silovani, mučeni i ponižavani, i kada se zatirao svaki njihov trag na Zemlji i u Bosni.

Osim što je trenutno na odsluženju četrdesetogodišnje robije – istina, u postupku sudske žalbe – osim što je, dakle, ograničen u kretanju, a izgleda i u aktivnostima na društvenim mrežama, on je u svakome drugom pogledu superioran svijetu kojemu se obraća. On ne vodi brigu o trivijalnim pitanjima života i smrti, iako bi, da mu se dopusti, “širio svoja iskustva o dobru i zlu”. I ne treba ni sumnjati da bi se zlo loše provelo

I oni kojima se nije dogodilo nikakvo zlo, ili su naprosto na vrijeme pobjegli, danas tu mučeničku mržnju preuzimaju kao mjeru svoga identiteta.

Drugi izbor naprosto i ne postoji.

Na druge dvije strane, kod druga dva naroda, u različitim se varijetetima događa ista stvar.

I svi su, zapravo, žrtve.

I svi su pritom ratni pobjednici, koji bi se s “poraženom stranom” mirili samo i jedino pod uvjetom da im ta strana prizna pobjedu.

Tako je od mržnje sazidan jedan novi svijet, i u tom svijetu jedna nova Bosna, koja je, i to valja reći, sve manje izuzetak, a sve više pravilo, kako na Balkanu, tako i u Europi.

Nasuprot tome, eto, stoji u svom intervjuu Radovan Karadžić.

Ni kao Geert Wilders, ni kao Norbert Hofer, ni kao ijedan od novokomponiranih europskih apostola mržnje, nego više kao neki kršćanski demokrat i liberal, spreman da jednako osudi sve totalitarizme, ali i da ima najšire razumijevanje prema svim kulturnim i vjerskim razlikama.

I to je ono što je strašno i zbunjujuće, pred čime bi čovjek najradije zaspao i ne bi se sljedećih stotinjak godina budio: žrtve govore jezikom mržnje, a onaj koji je poveo rat u kojemu je umrlo stotinu tisuća ljudi, i koji ga je vodio s najvećom zamislivom smrtonosnom strašću, govori jezikom razumijevanja i tolerancije.

Onim jezikom kakvim vladaju majstori za self help i ispiranje mozga ljubavlju.

Ako se ikada upitate u čemu se zapravo sastoji naš poraz, e sastoji se upravo u tome što smo doživjeli ovaj nečuveni, izluđujući i moralno nerazloživi izokret naglavce. I pritom smo, svatko na svoj način, za njega i pomalo odgovorni.

Njegove žrtve, a danas već i djeca njegovih žrtava, njihovi vjerski poglavari, politički vođe, predsjednici općina i pjesnici, danas govore i pišu strašne stvari, od kojih bi se čovjeku kosa digla na glavi, rekao bi im da su rasisti i fašisti, eh da nije te okolnosti od prije dvadeset i dvije ili dvadeset i pet godina, kada su ti isti ljudi koji danas strasno i jedino mrze bivali protjerivani, silovani, mučeni i ponižavani, i kada se zatirao svaki njihov trag na Zemlji i u Bosni

Nemojte se tješiti. On sasvim sigurno ne daje ovakav intervju da bi odobrovoljio sudsko vijeće u Haagu, a još manje da bi pridobio međunarodne simpatije.

Njih za njega nije briga, i on dobro zna da ih nije briga, iako se tješi kada na kraju intervjua, otklanjajući ponudu da citira neki svoj stih, citira pola stoljeća stari stih Rajka Petrova Noge: “Moj slučaj postaje slučaj celoga sveta.”

Ono što govori on govori onima koje je poveo u rat, ali i onima koje je u tom ratu ubijao. Govori, između ostaloga, Sarajevu, gradu koji je tri i pol godine mrcvario, držeći ga u opsadi duže nego što je u dvadesetom stoljeću to ijednome razbojniku uspjelo s ijednim gradom.

Ali ni to nije najgore.

Nego, on vrlo vjerojatno i misli ono što govori. Ne samo da misli, nego i osjeća.

U to sam, kao netko tko ga se sjeća iz predratnih vremena, gotovo i siguran.

Naime, ovaj Karadžić iz intervjua u Nedeljniku onaj je Karadžić s godišnjih skupština Udruženja književnika Bosne i Hercegovine koji je s proljeća 1988. i 1989. izlazio za govornicu da miri svoje na krv i nož zavađene kolege, kada bi se oni, blaženi u svome pijanstvu i mirnodopskom ludilu, zavadili oko prioriteta na stambenim listama ili broja uvrštenih pjesama u antologijama.

Tada je s mirom istočnjačkog gurua objašnjavao ljudima kako iznad naših malih nesporazuma postoji nešto što je mnogo veće i što nam je zajedničko.

U međuvremenu on se vratio na te pozicije, a sve ono što se ranije događalo, uključujući i rat, te vlastitu, savršeno dokumentiranu ulogu u tom ratu, poništio je i pretvorio u nešto što se zapravo nije ni zbilo.

Činjenica da mu je dopušteno da to učini najveći je poraz svih onih koji se u bosanskome ratu osjećaju poraženim. I, naravno, najveći poraz pravde.

Ako se ikada upitate u čemu se zapravo sastoji naš poraz, e sastoji se upravo u tome što smo doživjeli ovaj nečuveni, izluđujući i moralno nerazloživi izokret naglavce. I pritom smo, svatko na svoj način, za njega i pomalo odgovorni. Nemojte se tješiti. On sasvim sigurno ne daje ovakav intervju da bi odobrovoljio sudsko vijeće u Haagu, a još manje da bi pridobio međunarodne simpatije

Ali, opet, to nije nešto izvan današnjeg ritma, izvan rezona epohe. U vremenu kada nas činjenice sve manje obavezuju i kada nikoga nije briga što se zapravo zbiva u Siriji, kao ni što se zbilo u Drugome svjetskom ratu, on koristi priliku da udjene svoj slučaj u veliku svjetsku priču, u veliku strategiju zaborava.

Kada zanemarimo niz uzroka i posljedica koji su doveli do ovoga današnjeg dana, ili kada se odreknemo uzročnoposljedičnog svijeta, zato što je tako lakše i zato što su nam u postčinjeničnom svijetu veće šanse za uspjeh, za osobni i čoporativni probitak, onda se i Radovan Karadžić pojavljuje kao pravednik i pomiritelj.

I tada pred svojim očima imamo tu strašnu, nezamislivu sliku njegovih izluđenih i izbezumljenih žrtava čija se djeca, kako svake večeri slušamo, u Bosnu vraćaju sa sirijskih i iračkih ratišta, da prijete regionalnom i europskom miru i sigurnosti. I već stoje, opasani eksplozivnim opasačima, pred supermarketima u vrijeme božićnih popusta, na trgovima europskih prijestolnica i na prepunim stadionima, spremni da se raznesu na vrhuncu adventskoga raspoloženja.

Čekaju da ih Radovan Karadžić umiri malom školom ljubavi i tolerancije.

(Prenosimo s autorova portala).

    •  Crveni Štef i dolazak Donalda Trumpa na vlast u Hrvatskoj
    •  Mržnja zagrebačkog gradonačelnika prema vozačima
    •  Kratka povijest parkiranja u Zapruđu
    •  Ovo bi bio bolji svijet kada bismo bili kao vozači kamiona
    •  Zašto nakon uvođenja eura odumiru zagrebačke tržnice?
    •  Hanka Paldum i njezini problemi na državnoj granici
    •  Kako to da nikome nije nedostajalo tih 1.334.823 eura?
    •  Lud, zbunjen, normalan
    •  Zašto Nepalci ne bi postali Hrvati…
    •  Bečki konjušari i slovenska gospoda

> Svi tekstovi ovog autora