Rasprava o napredovanju u znanosti

(Opaska autora: Cjelina ovoga teksta bila je objavljena u Telegramu, s namjerom da se uključi u javnu raspravu o prevažnom pitanju kriterija za napredovanje u znanosti i visokome obrazovanju u Hrvatskoj. Nažalost, tekst se na tom portalu mogao pročitati samo koji dan, pa se izgubila njegova osnovna namjena. Zato ga u cijelosti ponavljam, nadajući se da će ovaj put polučiti svoju osnovnu namjenu i potaknuti raspravu).

Već sam sam sebi dosadan kad raspravljam o kriterijima za napredovanje u znanosti u Hrvatskoj. Napisao sam i knjigu, koja u svome šestom izdanju ima nekoliko tekstova koji se odnose na to (V. Silobrčić: KAKO SASTAVITI, OBJAVITI I OCIJENITI ZNANSTVENO DJELO, Medicinska naklada, Zagreb, 2008).Ne mislim ovdje ništa od već napisanoga ponavljati. U javnoj raspravi o ponuđenim Kriterijima želim sudjelovati samo isticanjem nekoliko koncepcijskih polazišta koja su u načelu upitna, ili barem podložna ozbiljnoj raspravi.

Dvojim da se scientometrijskim pokazateljima, bez dobrog razumijevanja što pojedini brojevi znače, mogu donositi suvisle ocjene.

Dvojim da se, u Kriterijima, isti scijentometrijski pokazatelji mogu primijeniti za ocjenjivanje svih područja znanosti (pa i struke!) i umjetnosti. Posebno to vrijedi za područja kao što su prirodne znanosti i humanistika.

Dvojim da područja kao što su filozofija i teologija treba nazivati  ”humanističke znanosti”, kad ih razvijeni svijet naziva ”humanistika”, što govori o jasnoj razlici.

Dvojim da se ijedan broj može uzeti kao pokazatelj za ocjenjivanje kvalitete, ako to ne čini kompetentan ocjenjivač. To uključuje: broj objavljenih tekstova ili umjetničkih djela, broj citata, faktor odjeka (engl. ”impact factor”) časopisa, broj predavanja i slično. Neki od tih brojeva mogu se uzeti kao mjerilo količine, ali ne i kvalitete.

Dvojim da je u različitim područjima, u okviru Kriterija, pojam autorstva jednako definiran. Zato i pitanje: je li svaki navedeni autor jednako vrijedan?

Dvojim da je prvi autor uvijek ”najvredniji”, kao što to ni posljednji ne mora biti.

Dvojim da se vrijednost autorstva može izračunati dijeljenjem od ukupnog broja autora. Na primjer, da se jednom od 20 autora može pripisati 1/20 autorstva.

Dvojim da se financijska uspješnost može uzeti kao pokazatelj pri ocjenjivanju.

Dvojim da se isti kriteriji mogu primjenjivati na znanstvenike koji imaju  nastavne obveze i onih koji ih nemaju.

I, na kraju, moja najveća dvojba: ne vjerujem da se suvislo i objektivno napredovanje prema bilo kojim kriterijima može ostvariti bez OBJEKTIVNE I KOMPETENTNE OCJENE/RECENZIJE.

To posebno vrijedi za malu akademsku zajednicu u kojoj sam se nagledao ”copy-paste” recenzija, u kojoj su recenzente za Centre izvrsnosti birali sami predlagatelji takvih centara, te u kojoj etika i moral nisu na visokoj cijeni. Zato već decenijima predlažem međunarodnu recenziju. Samo bi takva recenzija mogla dobro neutralizirati međusobne osobne odnose unutar male akademske zajednice, koji mogu bitno utjecati na objektivnost recenzenta.

Pišem ovo nakon što sam u hrvatskoj akademskoj zajednici djelovao od druge godine studija medicine (1955.). Svjedočio sam donošenju  bezbroj zakona o znanosti od kojih niti jedan nije, po mom mišljenju,  bio usklađen s prihvaćenim standardima koji vrijede u znanstveno razvijenim sredinama.

Uvijek su ti zakoni odražavali neki kompromis na najmanjoj prihvatljivoj razini, nakon mnogobrojnih sastanaka, političkog uplitanja i nepotrebnih prepirki. Treba samo pogledati kako se to radi u razvijenim znanstvenim sredinama i to primijeniti u RH.

Tu, ako se i iskreno pokušalo, počinju ”naše specifičnosti”, što obično znači uvođenje ”svojevrsnih prečaca”. Podsjetit ću ovdje na jedan takav, da me se ne bi optužilo da izmišljam. Kao jedan od kriterija za napredovanje započeo se uzimati kvaliteta časopisa u kojima se objavljuju znanstveni tekstovi.

Određene su i kategorije tih časopisa i isticale su se pri ocjeni. Onda se ipak pojavila ”naša specifičnost”: neki su se domaći časopisi ”po svojoj kvaliteti” izrijekom izjednačavali s najprestižnijim svjetskim časopisima, uz formulaciju da ti hrvatski časopisi ”po kvaliteti odgovaraju uglednim svjetskim časopisima”. Tako se to radi kad ti nije stalo do napretka djelatnosti nego do stanovitih osobnih ili grupnih interesa.

Navest ću samo još jedan primjer (a znam ih mnogo!) rušenja pokušaja da se jasna pravila ponašanja u akademskoj zajednici ”prilagođavaju”, Podsjećam na postojanje Saborskog Odbora za etiku u znanosti i visokom obrazovanju. Na temelju dobro napisanog Kodeksa, Odbor je otkrio nekoliko slučajeva plagiranja u hrvatskoj znanstvenoj zajednici. Kad se to odnosilo na ”poznate osobe”, Ustavni je sud najprije osporio ingerencije Odbora, uz obrazloženje koje je bilo protivno važećoj zakonskoj regulativi, a zatim je Odbor bio izostavljen iz inoviranog zakona o znanosti.

Dakle, čvrsto vjerujem da nikakvi ”zakoni” i ”kriteriji” neće unaprijediti znanost u RH, ako ne budu sukladni svjetskim standardima u tom području. Te standarde mogu osigurati međunarodni stručnjaci, a zatim ih samo treba poštivati.

***

Pozivamo kolege i kolegica na nastavak javne rasprave, pa i ovdje na Autografu (op. A).

 

 

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN HR8923600001102715720 (SWIFT/BIC: ZABAHR2X za uplate iz inozemstva) ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  ''Neetični vrtuljci'' Etičkog savjeta Sveučilišta u Zagrebu

> Svi tekstovi ovog autora