Rat kao autoimuna bolest

(Opaska uredništva: iako ne donosimo recenzije ”starih” knjiga, osim ako to nije jako opravdano, dogodilo se da nam je ova knjiga uletjela i da nam se jako dopala, pa zahvaljujemo Zdravku Zimi što je svojedobno primijetio ovoga talentiranog autora, a gosp. Roberta hrabrimo da nastavi pisati).

Robert Međurečan, ”Prodajem odličja, prvi vlasnik”, Konzor, Zagreb, 2008.

Potkraj 2008. godine Zagrepčani su bili svjedoci svojevrsnog performansa što ga je izveo Marko Marković. S crnim grbom na golim prsima, stojeći ispred hrvatske trobojnice, taj konceptualni umjetnik trpio je ubode iglama kojima ga je gađala publika. Crnim naočalama zaštito je oči, a ubodi kojima se izložio s gotovo mazohističkom sviješću trebali su materijalizirati bol koji na svojoj koži osjećaju građani Hrvatske i drugih zemalja iz balkanskog areala.

Neobičnu i po mnogočemu provokativnu predstavu Marković je izveo u različitim gradovima, a u Prištini je publika bila toliko šokirana da su ga u jednom času zamolili da prestane. Što se htjelo poručiti tom ekshibicijom? Samo to da su ekonomska kriza, kriminal, nezaposlenost i sve druge nedaće koje su se u poslijeratnom periodu sručile na građane u svojoj opipljivosti usporedive s ubodima igala.

”Prodajem odličja, prvi vlasnik” je roman (balkanske) ceste, mišljen iz rakursa gitarista i bivšeg pacifista koji, unatoč svim strahotama, nije izgubio moć zdravorazumskog distingviranja i suprotstavljanja lažnim autoritetima

One kojima se izložio Marković bile su dezinficirane, ali efekt ljudske muke, usporedive sa sudbinom svetog Sebastijana, realiziran je u potpunosti. U tranzicijskom vremenu, u kojem se ideja konzumerizma i hedonizma na drastičan način sudarila s rastućim siromaštvom, konceptu tradicionalne (malo)građanske umjetnosti bespovratno je odzvonilo.

Čitanje romana ”Prodajem odličja, prvi vlasnik” izaziva učinke identične onima što ih je svojim performansom potaknuo Marković. Na stranu činjenica da cjelokupna logistika koja prati roman odudara od očekivanih stereotipa u nakladničkoj djelatnosti.

Neobičan naslov, kao da je istrgnut iz kakvog oglasnika, nepoznat autor, gotovo alternativni izdavač i crno matirana omotnica koja više zaziva grobljanske nego književne i knjižarske asocijacije. Uz naslov romana, na omotnici je tiskano autentično ime i prezime pisca te broj mobitela, dakako, lažan, na koji se može zvati zbog eventualne kupoprodaje.

Zavođenje publike poentirano je tekstovima montiranim na klapnama; njima se sugerira da je Robert Međurečan, autor romana ”Prodajem odličja, prvi vlasnik”, potpisao apel podrške Marku Perkoviću Thompsonu te da je isti romanopisac poslije napada na susjede završio u zatvoru i počeo štrajk glađu. Toj karnevalizaciji stvarnosti, koja je po svojoj naravi oporbena i subverzivna (kako je objašnjavao Bahtin), pridonose ”vijesti” o maniji prodavanja ratnih ordena, Thompsonovom ograđivanju od podrške i bliskom prijateljstvu Međurečana i Osame bin Ladena.

Tako je čitatelj i prije nego što se uhvati ukoštac s prezentiranim štivom na svoj način baždaren za ono što slijedi. Ili drugim riječima, pripremljen je za ubode koji su po svojoj obuhvatnosti usporedivi s ubodima kojima se izložio Marko Marković. Roman ”Prodajem odličja, prvi vlasnik” objavila je izdavaćka kuća ”Konzor” (našalost pokojna, op. ur.) iz Zagreba (urednici Milan Šarac & Stela Jelinčić).

U šturoj bibliografskoj natuknici navodi se da je pisac četrdesetogodišnjak, da mu je to debitanski roman te da je 1991. prodao gitaru i kupio pušku. Iz tih sitnica nazire se ono što slijedi. Međurečan se zatekao u ratu, a roman koji je napisao poslije odgovarajuće vremenske distance, podjednako je posljedica njegova iskustva i beletrističke mašte.

Zavođenje publike poentirano je tekstovima montiranim na klapnama; njima se sugerira da je Robert Međurečan, autor romana ”Prodajem odličja, prvi vlasnik”, potpisao apel podrške Marku Perkoviću Thompsonu te da je isti romanopisac poslije napada na susjede završio u zatvoru i počeo štrajk glađu. Toj karnevalizaciji stvarnosti, koja je po svojoj naravi oporbena i subverzivna (kako je objašnjavao Bahtin), pridonose ”vijesti” o maniji prodavanja ratnih ordena, Thompsonovom ograđivanju od podrške i bliskom prijateljstvu Međurečana i Osame bin Ladena

Već spomenuti teoretičar Mihail M. Bahtin objašnjavao je da takozvane ozbiljno-neozbiljne žanrove karakteriziraju trojake osobine: utemeljeni su u sadašnjosti, niječu tradiciju i impregnirani su različitim, pa i disparatnim stilovima. Svi ti sastojci prepoznatljivi su i u Međurečanovu romanu. U odnosu na tradicionalno pojmljenu književnost, i njoj primjerenu viziju ratnog junaka, njegov roman doima se kao bomba kojom vitla razvojačeni branitelj, prijeteći da će raznijeti samoga sebe, ali i svakog tko mu stane na put.

Svega ima u Međurečanovu romanu, samo nema crnobijelog šatiranja, jeftinog verbalizma i samozadovoljnog busanja u prsa. S onu stranu svakog mistificiranja, pisac pokazuje da se hrabrost podjednako demonstrira na ratnom i na književnom polju. To praktički znači da je ubojstvo samo po sebi užas, čak i kad se ubije neprijatelja ili vojnika koji stoji s druge strane barikade. Iz prvog zaključka slijedi drugi, u svojoj ogoljenosti ne manje provokativan i šokantan: nema nevinih, pogotovo u ratu koji je po svojim posljedicama usporediv s apokalipsom.

Apostrofiranje Bahtina posredno vodi prema još jednom Rusu, Lavu N. Tolstoju koji je u svom slavnom ”Ratu i miru” nastojao heroizirati Domovinski rat iz 1812. godine. Tolstoj je pisao veliki roman o čovjeku stopljenom s poviješću, naš hrvatski suvremenik pisao je mali roman o pojedincu identificiranom sa sudbinom ratnika, sudbinom u kojoj su granice između junaka i ubojice jedva vidljive, ako ne i zbrisane.

Konceptualni umjetnik Marko Marković koristio se legendom o svetom Sebastijanu, a Robert Međurečan legendom o svetom Jurju, zaštitniku vojnika. Igrom slučaja, i sveti Sebastijan i sveti Juraj živjeli u trećem stoljeću, obojica su bili vojnici, i kao zakleti kršćani, žrtve cara Dioklecijana.

U čemu je tajna Međurečanovog referiranja na svetog Jurja? Ne bilo kojeg, a najmanje klasičnog i predvidljivog u svom obračunu sa zmajem. Netipična projekcija rata pretpostavljala je isto takvog junaka, pa se Međurečan ne poziva na Fernkornovog svetog Jurja na zagrebačkom Trgu Maršala Tita, nego na spomenik postavljen 1994. godine u Ulici Pavla Radića.

Na tom monumentu, djelu austrijskih kipara Kompatschera i Windera, glasoviti heroj fiksiran je u antiherojskom statusu koji slijedi poslije završene bitke. S kacigom u ruci, sveti Juraj sjedi na konju, dok se u podnožju skutrila ispumpana lešina umorene beštije. U zaključnom poglavlju romana Međurečan spominje upravo taj spomenik, jedini ”s kojim je Viktor godinama komunicirao”.

Svega ima u Međurečanovu romanu, samo nema crnobijelog šatiranja, jeftinog verbalizma i samozadovoljnog busanja u prsa. S onu stranu svakog mistificiranja, pisac pokazuje da se hrabrost podjednako demonstrira na ratnom i na književnom polju. To praktički znači da je ubojstvo samo po sebi užas, čak i kad se ubije neprijatelja ili vojnika koji stoji s druge strane barikade

Nakon što je ubio zmaja, sveti Juraj kao da je izgubio svoj egzistencijalni smisao. Za razliku od drugih umjetničkih evokacija, austrijski tandem prikazao je junaka nakon bitke, u prizoru nimalo pobjedničkom ni trijumfalnom. Kao što piše Međurečan, sveti Juraj zna da je, ubivši zmaja, u nekoj mjeri ubio i samoga sebe. To je postulat od kojeg polazi glavni junak romana Viktor Bošnjak. Stojeći pred spomenikom na vrhu Radićeve ulice, njemu je bilo jasno da će svoj rat i svoje oluje nositi tako dugo dok je na ovome svijetu.

Od epiloške sekvence, put vodi prema početku. Rat je završio, ali Viktor Bošnjak ne može se izvući iz njegovih dubina. Iako osuđen na uspješnu karijeru, on za sobom vuče teret prošlosti kao svoju pogubnu hipoteku. Viktor je odvjetnik, njegova supruga radi u inozemnoj banci i sve izvana podsjeća na idilu. Ali iznutra kulja grižnja savjesti, izazvana činjenicom da je u vihorima rata ubio sedamnaestogodišnjeg mladića, zapravo dječaka.

Nije to bila jedina Viktorova žrtva. U ovom slučaju, osjećaj krivice uvećale su okolnosti: u času pogibije, mladić je u rukama držao praznu pušku, a Viktor je iz njegovih džepova izvukao legitimaciju i ustanovio da se zove Nenad Simić. Kao što posredovanjem svog junaka tvrdi pisac, ”smrt je riječ bez deminutiva”. To znači da se Viktorova krivica ne može umanjiti i da se svog tereta može osloboditi i u nekoj mjeri dekulpabizirati samo ako se suoči s posljedicama tog (zlo)čina.

Unatoč karnevalesknom naslovu, roman ”Prodajem odličja, prvi vlasnik” tako nije ništa drugo nego potraga za iskupljenjem. U njemu se miješaju visoko i nisko, brutalno i patetično, miješaju se na način koji je primjeren modelima menipske satire, što znači da se u svojoj nasušnoj borbi protiv dogmatizma koristi karikaturom, groteskom, crnim humorom i parodijom.

Premda mu je strano podilaženje institucionalnim autoritetima, crkvenim ili profanim, u okrutnoj i očišćavajućoj viziji Međurečaninova protagonista više je moralnosti nego što se može i slutiti. ”Nešto je odumrlo u meni”, reći će Viktor u času ispovijedi, svjestan da mu u zbrajanju računa sa sablastima prošlosti nitko ne može pomoći ako si ne pomogne i sam. Nošen PTSP-sindromom, mučen depresijama i suicidalnim nagonima, odlučuje se na putovanje. Kao što je sveti Pavao doživio prosvjetljenje na putu za Damask, tako Viktor vjeruje da će dočekati odrješenje u susretu s majkom svoje maloljetne žrtve.

Unatoč karnevalesknom naslovu, roman ”Prodajem odličja, prvi vlasnik” tako nije ništa drugo nego potraga za iskupljenjem. U njemu se miješaju visoko i nisko, brutalno i patetično, miješaju se na način koji je primjeren modelima menipske satire, što znači da se u svojoj nasušnoj borbi protiv dogmatizma koristi karikaturom, groteskom, crnim humorom i parodijom

Od Zagreba, put ga je vodio prema Vinkovcima i Vukovaru, onda natrag, prema Baniji, Hrvatskoj Kostajnici, Plitivicama, Kninu i zabiti zvanoj Gramljina. Bio je to Viktorov krucifiksni put, možda ne u četrnaest postaja, ali dovoljno tegoban i krvav da ispuni dimenzije jedne ljudske i romansijerski kanalizirane sudbine. U Vukovaru će se zateći u birtiji koju drži Srbin, a u kratkom susretu njih dvojica ispunit će krug koji vodi od neprijateljstva do kumstva, od sumnjičavosti do solidarnosti, račvajući se opet u posebnim smjerovima. Nakon toga, slijedi susret s pitoresknim Pejom, čovjekom-sjenom koji je u prometnoj nesreći ostao bez sina.

Jedan od bizarnih vrhunaca svakako je Viktorov susret sa svećenikom, koji će se poslije svega razotkriti kao kriminalac skriven ispod reverende. Dijalog s autističnim dječakom koji tvrdi da duša ima miris i epizoda s kravom koja se iz žrtve prometnula u napadača, pripadaju postupcima očuđavanja, potencirajući viziju svijeta koja je toliko šokantna da se doima nestvarnom i toliko fantastična da to graniči s tragikomedijom ili, u krajnjoj liniji, mogućnošću da u njenom manevarskom prostoru, kao u kakvom limbu, identificiramo tragove ljudske kobi.

U davnim vremenima, u ratovima koji su se vodili jučer i ratovima koji se vode danas, sve se svodi na križ! Križ nije samo znak mjere i Kristove muke jer ga utjelovljuje čovjek raširenih ruku, utjelovljuje ga ptičji let, lađa s jarbolom i tako dalje. Popis cruces dissimulatae teško je mjerljiv, a u jednom Viktorovom flashbacku, abruptnom poput cijelog romana, neprijateljski vojnici usred crkve nabili su na križ njegova kamarada Sinišu.

Dakako, hrvatskog branitelja mrcvario je njegov najbolji prijatelj, Srbin, a poslije svih kalvarija Siniša je ipak preživio da bi poslije četiri godine takozvanog mirnodopskog življenja počinio samoubojstvo. U tom času Međurečanin se priklonio teško izbježivim stereotipima.

Na kraju, Viktor susreće pomahnitalog ratnog heroja Krešimira Gavrana, koji je poslije trostrukog ubojstva pobjegao iz Zagreba. Putanje dvojice nekadašnjih ratnika ukrstile su se na način dostojan klasične granginjoleske. Upravo će obeznanjeni i na sve spremni Gavran biti taj koji će Viktoru potvrditi ono što je znao i sam: da se nakon okončanja zajedničkog rata nastavlja individualni rat i da se čovjek koji je jednom prešao granicu teško vraća u uobičajen kolosijek. Dakako da pisac ne može svjedočiti ni o čemu koliko o onom što ga se dubinski tiče. Međurečan u tome nije iznimka.

Nema velikih riječi ni velikih zaklinjanja; sve je škrto i fotografski jasno, kao što je to svaka krvlju i mrakom dekorirana sudbina. Rat je autoimuna bolest, zaključit će Gavran i toj konstataciji nema se što dodati ni oduzeti

”Prodajem odličja, prvi vlasnik” je roman (balkanske) ceste, mišljen iz rakursa gitarista i bivšeg pacifista koji, unatoč svim strahotama, nije izgubio moć zdravorazumskog distingviranja i suprotstavljanja lažnim autoritetima. To je roman o pobjedi i porazu, autentičan do boli i potresan u svojoj gotovo dokumentarnoj čistoći. Svi idoli, nacionalni i obiteljski, vjerski i društveni, podvrgnuti su radikalnom preispitivanju.

Nema velikih riječi ni velikih zaklinjanja; sve je škrto i fotografski jasno, kao što je to svaka krvlju i mrakom dekorirana sudbina. Rat je autoimuna bolest, zaključit će Gavran i toj konstataciji nema se što dodati ni oduzeti.

Iako prvim, ovim romanom Međurečan se priključuje istaknutim akterima hrvatske (post)ratne proze kao što su Stanko Andrić, Cvetnić, Mlakić i drugi. Navodno živi od trgovine autodijelovima. Poželimo mu da u budućnosti živi i od pisanja; makar tako mračnog i tako otrežnjavajućeg, pisanja koje možda neće biti po mjeri etabliranih i estradiziranih top-lista, ali će biti u suglasju sa svojim elementarnim razlozima.

(Izvorno objavljeno u Novom listu, 7. lipnja 2009.).

    •  Važno je da ste zdravi
    •  Vonj korupcije
    •  Blagdan à la Kuzmič
    •  Slon u staklani
    •  Roman rijeka o Dunavu
    •  2 plus 2 je 5
    •  Sram će spasiti Hrvatsku
    •  Kratka povijest poniženja
    •  I ministar čini što hoće
    •  Tiho puzajući fašizam

> Svi tekstovi ovog autora