Religija i mediji

U današnjem svijetu, obilježenom brzim protokom informacija i snažnim utjecajem digitalnih komunikacijskih platformi, odnos religije i medija postao je ključan za razumijevanje društvenih procesa. Mediji imaju moć oblikovati način na koji se religija sagledava u javnosti: mogu širiti znanje, približavati duhovne tradicije široj publici, ali i — ako se koriste površno ili senzacionalistički — produbljivati stereotipe i nerazumijevanje. Istodobno, religijske zajednice posjeduju narative, vrijednosti i društveni kapital koji mogu doprinijeti promicanju istine, povjerenja i zajedničkog dobra u javnoj komunikaciji.

Ovo pitanje posebno dobiva na važnosti u kontekstu međuvjerskog dijaloga, jer mediji danas često predstavljaju prvu ”pozornicu” na kojoj različite vjerske tradicije stupaju u kontakt s društvom i jedne s drugima.

Kroz medijske sadržaje mogu se otvarati vrata većem poštovanju i uvažavanju među religijama, ali se isto tako mogu učvrstiti predrasude i potaknuti sukobi ako je komunikacija nepravedna ili pristrana.

Zbog toga je izgradnja pismenosti — i medijske i međuvjerske — nužan zadatak za sve aktere koji žele konstruktivan i odgovoran javni prostor. O tome smo razgovarali na Četvrtom Mediteranskom međureligijskom forumu u gradu Cresu, koji četvrti puta organizira Centar za međureligijski dijalog, na čijem je čelu autor ovog teksta.

Mediji danas predstavljaju primarnu ”scenu” na kojoj se religija javno pojavljuje, interpretira i često preoblikuje. Kroz televiziju, internetske portale, društvene mreže i podcastove – teme vjere, duhovnosti i religijskih praksi izlaze iz crkvenih i molitvenih prostora i ulaze u javni prostor. Ovaj prijelaz je važan jer utječe na to kako široka javnost percipira religiju: nije više samo privatna ili ritualna-dometna, nego i društveno-komunikacijska. Kao što je istaknuto u izvještaju organizacije Religije za mir (Religions for Peace Europe, RfP Europe), u svijetu koji je ”preplavljen informacijama”, trebamo težiti tome da medijski glas bude glas mudrosti, a ne samo reakcije ili senzacije. Tako, mediji oblikuju i potencijalnu mogućnost religije da bude partner društvenom dijalogu, ali i mogućnost da bude marginalizirana ili karikirana.

Međutim, uz tu priliku dolaze značajni izazovi. Medijska pokrivenost religije često je površna, naglašava spektakularno ili konfliktno, što može učvrstiti stereotipe i katkada dezinformacije o vjeri i vjerskim zajednicama. Na primjer, ako mediji predstavljaju religiju primarno kao uzrok sukoba ili društvene sklonosti, bez analize konteksta, internih razlika ili konstruktivnih stranica, povjerenje javnosti u religijske institucije i u njihov glas može značajno opasti.

U izvještaju RfP Europe naglašena je odgovornost medija i religijskih aktera da se ne zadovolje površnim prikazima, nego da aktivno grade prostor u kojem je moguće ”pisati novu stranicu suradnje” i zajedničkog dobra. Kada to ne čine, postoji rizik da vjerski glas u medijima bude sveden na krajnje pojednostavljenu pojavnost — što u vremenu brzih viralnih sadržaja može imati negativan učinak na međuvjerske i društvene odnose.

S druge strane, mediji također otvaraju značajne mogućnosti za promicanje medijske pismenosti, međuvjerskog razumijevanja i izgradnju povjerenja. Ako se koriste odgovorno, mediji mogu biti instrument koji omogućuje religijskim zajednicama da aktivnije sudjeluju u javnom životu, da se izraze s vlastitim glasom i da pokažu raznolikost, bogatstvo i društvenu relevantnost religijskih praksi i narativa.

Kroz dokumentarne serije, online razgovore, interaktivne sadržaje ili suradnje između vjerskih aktera i medijskih profesionalaca, može se potaknuti kritičko promišljanje o vjeri i njezinoj ulozi u suvremenom društvu.

RfP Europe navodi kako je upravo u našem mediteranskom kontekstu — s bogatom religijskom i kulturnom raznolikošću — ova prilika naročito prisutna. Zato je važno da medijski nastupi ne ostanu tek PR-akcije, nego trajni projekti koji izgrađuju povjerenje i stvarnu komunikaciju između vjerskih zajednica i šireg društva.

Religijske zajednice danas imaju priliku biti više od pasivnih objekata medijskih prikaza – mogu postati aktivni su-stvaraoci javnih narativa koji oblikuju moralno usmjerenje društva. Kad mediji i religija stupe u suautorski odnos, ne radi se samo o tome da mediji informiraju o vjeri, nego da zajedno stvaraju priče koje promiču dostojanstvo, istinu i zajedničko dobro. Tako ne ostaje sve na pukom informiranju, već se formulira vizija u kojoj religijske zajednice preuzimaju inicijativu da svojim glasom i vrijednostima doprinesu medijskom prostoru.

U tom partnerstvu, neke ključne etičke dimenzije dobivaju na važnosti.

Prvo, etička odgovornost: mediji i religijske zajednice moraju težiti prikazima koji poštuju istinu i protivni su površnom senzacionalizmu.

Drugo, dostojanstvo ljudskog bića: u medijskoj naraciji koja nastaje u suradnji s religijskim glasovima, važno je da ljudi ne budu svedeni na statistiku, sukob, žrtvu ili stereotip – nego da se vidi njihova punina i vrijednost.

Treće, istina: ne samo kao činjenice, nego kao integritet u komunikaciji – vjerodostojnost glasova koje javnost susreće. Kada religijske institucije i medijski akteri prihvate te vrijednosti, mogu zajedno pomoći da javni govor i medijski sadržaji ne postanu oruđe polarizacije, već poticaj za zajedništvo i odgovornost.

Praktično, kako to može izgledati na terenu? Religijske zajednice mogu ući u medijski prostor kroz kampanje koje su orijentirane na društvene teme – npr. zajednička inicijativa za medijsku pismenost, kojima mediji i religijske institucije surađuju u obrazovanju publike o kritičkom čitanju sadržaja i izgradnji povjerenja. Mogu organizirati javne razgovore, podcastove ili serije priloga u kojima se razmatra kako vrijednosti vjere doprinose društvenim izazovima – od migracija, raznolikosti, mira do ekologije.

Mediji, s druge strane, mogu otvoriti prostor za takve glasove, ne kao posebnu rubriku ”vjerskog segmenta”, nego kao relevantan društveni dijalog u kojem religijske tradicije sudjeluju u egalitarnom i kreativnom partnerstvu. Time se nadilazi model u kojem religija samo odgovara na pitanja medija, i prelazi se u model gdje religija i mediji zajednički generiraju vrijedne sadržaje za javnost. Rade li to religijske zajednice? Ne! Rade li to medijske organizacije? Ne! I tu se rađa poteškoća.

U digitalnoj eri mediji i komunikacijske platforme mijenjaju pravila igre — algoritmi oblikuju što vidimo, ”eho komore” pojačavaju glasove koji se slažu s našim stavovima, a lažne vijesti i polarizacija šire se brže nego ikada.

Upravo u tom kontekstu odnos religije i medija susreće velike izazove: polarizacija društva i dezinformacije prijete pouzdanom međuvjerskom i društvenom dijalogu. Kada vjerski sadržaji ili religijske teme zađu u digitalne tokove bez refleksije – bez strategije, bez razumijevanja algoritamskih struktura i društvenih linearnih veza – postoji rizik da se religija reducira na ”klik-objekt”, simbol-stereotip, ili sredstvo za manipulaciju, umjesto da bude partner u izgradnji smisla i povjerenja. Ne vraćamo se u 19. stoljeće – nikad nismo izašli iz njega, a svijet je krenuo dalje.

U toj situaciji vjerske zajednice i mediji imaju odgovornost — ali i priliku — da aktivno odgovore na digitalne izazove. Religijske zajednice mogu raditi na razvoju vlastite medijske pismenosti, prepoznajući kako algoritamski mehanizmi mogu oblikovati percepciju, kako sadržaj može brzo dobiti velik doseg, i kako je nužno oblikovati sadržaj koji promovira istinu, dostojanstvo i zajedničko dobro.

Mediji pak — uključujući digitalne platforme, društvene mreže, blogove — mogu stvoriti okvire za inkluzivniju komunikaciju, otvorene dijaloške prostore te poticati participaciju različitih vjerskih glasova bez da ih reducira na senzacionalističke ili konfliktnim linijama vođene prikaze. Njima hitno treba religijska pismenost!

Na konkretnoj razini moguće su prakse i suradnje koje odgovaraju digitalnim rizicima i istovremeno koriste mogućnosti. Na primjer: zajednička kampanja – pokrenuta od vjerskih zajednica u partnerstvu s medijima – koja obrazuje korisnike interneta kako prepoznati dezinformaciju, kritički pristupiti algoritamskim mehanizmima i izgraditi solidarnost u digitalnom prostoru.

Drugi primjer: digitalni program vjerskih zajednica u formatu podcasta/web-serije u kojem se redovito razgovara o temi ”vjera i digitalni svijet”, s naglaskom na etiku, medijsku pismenost i međuvjersku suradnju.

Treći primjer: medijska platforma koja omogućuje mladima iz različitih vjerskih tradicija da stvaraju sadržaj, kontroliraju pripovijedanje – čime se smanjuje rizik da budu samo objekti medijskih tokova, a postaju subjekti koji oblikuju digitalnu stvarnost. Time se digitalna era ne promatra samo kao prijetnja već kao mjesto gdje religija i mediji mogu konstruktivno zajednički odgovarati na izazove i graditi budućnost.

Za medije koji žele surađivati s religijskim zajednicama na smislen način, ključno je uspostaviti zajedničke kodekse suradnje. To znači da novinske kuće, digitalne platforme i radio/TV mediji jasno definiraju vrijednosti – poput poštovanja dostojanstva, točnosti izvještavanja, izbjegavanja senzacionalizma u prikazu religije – i da te vrijednosti kodiraju u svoje uredničke standarde.

Transparentnost u tome kako se biraju izvori, kako se kontekst dâ religijskim narativima i kako se reagira na kritike također je presudna. Nadalje, mediji mogu ulagati u edukaciju vlastitih novinara i urednika o religijskim tradicijama, inter-religijskom dijalogu i medijskoj pismenosti – kako bi sadržaji koji prolaze kroz redakcije bili informirani, pravedni i konstruktivni. Inkluzivni sadržaji – koji ne tretiraju religiju kao egzotičnu rubriku ili problem, nego kao punopravnog sudionika javne rasprave – trebali bi postati standard. Naivno? Možda. Ionako je svima jasno da su tekstovi novinara tek sadržaj između reklama.

Nedavno mi je poznanik, inače urednik značajnih novina na nacionalnoj razini, odao skrivenu tajnu: najčitaniji su prilozi o tržnici, potom gradskoj upravi, pa horoskopu i televizijskom programu. Prilozi o društvu, unutarnjoj i vanjskoj politici, pa čak i sportu, nisu uopće čitani. Ovo nije poražavajuće, već je trezven uvid u suvremeno društvo.

S druge strane, religijske zajednice imaju jasan put ka jačanju svoje medijske kompetencije. To započinje radom na vlastitoj medijskoj pismenosti: razumijevanju kako digitalni mediji funkcioniraju, kako algoritmi i društvene mreže utječu na percepciju, i koje medijske će prakse pomoći da njihov glas bude autentičan i relevantan.

Zatim, aktivno sudjelovanje – ne čekanje da mediji ”dođu” već iniciranje vlastitih medijskih projekata, partnerstava s novinarima, stvaranje vlastitih glasova (blogovi, podcasti, video-serije) koji nisu isključivo unutar zajednice nego otvoreni javnosti. Time religijske zajednice prelaze iz pozicije ”objekta medijskog izvještavanja” u poziciju ”subjekta komunikacije”, što pridonosi većoj autentičnosti i povjerenju.

Ima li takvih vjerskih institucija? Mislim da nije potrebno ni komentirati ovo pitanje. Komunikacijska strategija velike većine religijskih zajednica u Hrvatskoj temeljena je na prošlim vremenima i nema nikakvog doticaja sa suvremenim medijskim okružjem.

Zadatak nije lak. Poruke koje su stare najmanje 1500 godina, ako ne i više, moraju biti univerzalne, vanvremenske i vanprostorne. Takvu poruku valja predati u medijski prostor na način koji uobičajeni građanin, bilo koje generacije, može razumijeti.

Cijela teologija je svedena na maksimalnu minutu društvenih medija. Poruka se ne smije mijenjati niti prilagođavati, ali mora odražavati duh vremena. I sve je to definirano raznim dokumentima koji, kao što to nažalost obično biva, nisu prevedeni u svakodnevno djelovanje na lokalnim razinama. Religijske zajednice govore različitim jezikom od novih generacija. Poruka je ista. Jezik je nužno drugačiji. Kako bi rekli veliki hrvatski koncilski oci: drugog puta nema!

Preporučujem snažan interdisciplinarni pristup i suradnju između četiri dimenzije: medija, vjerskih lidera, akademske zajednice i civilnog društva. Akademici mogu ponuditi istraživanja i teorijski okvir koji pomažu razumjeti medijske dinamike i religijske promjene; civilno društvo može osigurati glas marginaliziranih skupina i potaknuti inkluzivnost; vjerski lideri mogu unijeti vrijednosti i praksu; mediji mogu omogućiti komunikaciju i dosezanje šire javnosti. Kada se ti akteri udruže – kroz radionice, zajedničke projekte, edukacije i platforme dijaloga, čak i za one klerike koji nisu vični tome da ih se uči nečemu – rezultati mogu biti značajno održiviji nego kada svaki radi samostalno. To omogućuje i razmjenu perspektiva, kritičku refleksiju i izgradnju mreža koje mogu odgovoriti složenim izazovima suvremenog medijskog i religijskog prostora.

Na kraju, važan je naglasak na dugoročnu viziju – ovo nije tek o jednom događaju ili kampanji, nego o sustavnom dijalogu i partnerstvu.

Kada mediji i religijske zajednice planiraju zajedno i dugoročno – postavljajući ciljeve za pet, deset ili više godina – mogu stvoriti kulturu komunikacije u kojoj su povjerenje, razumijevanje i zajedničko djelovanje normom.

Sustavni programi, mjerenje utjecaja, refleksija rezultata i prilagodba strategija trebali bi biti sastavni dio takvog procesa. Tek tada, kada partnerstva nisu povremena nego institucionalizirana, možemo očekivati da komunikacija između religije i medija doprinese stvarnoj transformaciji – društvenoj, medijskoj i duhovnoj.

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN HR8923600001102715720 (SWIFT/BIC: ZABAHR2X za uplate iz inozemstva) ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Zašto nemamo religijske pismenosti
    •  Međunarodni je poredak pri izdisaju
    •  Kako je filozofija “teranga” obnovila i učvrstila Senegal
    •  Europa – još uvijek moralna velesila?
    •  Religijska perspektiva univerzalnih vrijednosti i rata
    •  Gdje su sada vjerski lideri?
    •  Vjerom protiv klimatske tjeskobe

> Svi tekstovi ovog autora