autograf.hr

novinarstvo s potpisom

UKRAJINA ČIM PRIJE U EUROPSKU UNIJU!!

Romeo i Kolinda: Huliganica na daskama HNK

AUTOR: Ante Tomić / 25.03.2017.

AUTOGRAF Ante Tomić 4 Noć je u Veroni. Mjesečina srebrom obasjava usnuli gradić. Tek se samotni ćuk čuje iz perivoja i negdje iz daljine pijana dernjava nekolicine mladih plemića što su zbog krčmarice namiguše bodežima nasrnuli jedan na drugoga. Jedna se tamna prilika, zacijelo neki perverznjak, stenjući od napora, penje preko visokog zida s ulice u vrt časne obitelji Capuletti i sve gledajući ojaču, prsatu plavu ženu koja se presvlači iza prozora na katu, grozničavo šapuće:

Al tiho! Kakva svjetlost prodire
Kroz onaj prozor tamo? To je istok,
A Julija je sunce. – Sunašce,
Izađi sada i udavi mjesec,
Što zavidan je, smućen već i blijed…

Blebeće on tako svoje pjesničke koještarije, sve dok ga plavuša ne opazi i izađe na balkon laganim svilenim šalom pokrivajući gola ramena.

Jasmin Stavros, na primjer, kaže kako bi bio počašćen da mu se gospođa predsjednica pridruži na sceni, no legenda naše estrade valjda ne razumije da su njegovi nastupi u diskoteci Gaudeamus u Posušju, gdje je normalno da dame skaču po stolovima i štiklama drobe staklo, ipak ponešto drugačiji od baletne premijere u nacionalnoj kazališnoj kući

“Romeo!” vikne žena veselo.
“Gospođo predsjednice!” zaprepasti se Romeo Montecchi.
“Di si, Romeo, kućo stara, sto godina te nisam vidila”, prostodušno će Kolinda Grabar-Kitarović. “Ajde, penji se gore.”
“Ali, Julija…”, zbuni se mladić.
“Ma, ko jebe Juliju. Dođi ti meni, dat ću ti čokoladu.”

“Je li s rižom?”
“S rižom”, potvrdi hrvatska predsjednica. “Pionir, Subotica. Nema bolje.”
“O, super!” pomami se Romeo pa se krene uz bršljan penjati, ali u to se slomi jedna trula greda pod plavom ženom, padne balkon i na mjestu ga ubije.

Ovako bi nekako možda mogla izgledati slavna pripovijest o nesretnim veronskim ljubavnicima sad kad je Kolinda Grabar-Kitarović otkrila strast za penjanjem na teatarske pozornice.

Otkako je u petak navečer, nakon “Labuđeg jezera”, izašla na poklon zajedno s baletnim ansamblom zagrebačkog HNK, čudesna gospođa s kojom nikad nije dosadno može zaista što god joj padne na pamet. Uzeti ulogu Julije, ili Dezdemone, ili Verdijeve Aide, ili jedre Goldonijeve Mirandoline, ili Bizetove dražesne Ciganke Carmen, cijeli joj klasični repertoar, dramski, operni i baletni, stoji na raspolaganju.

Otkako je u petak navečer, nakon “Labuđeg jezera”, izašla na poklon zajedno s baletnim ansamblom zagrebačkog HNK, čudesna gospođa s kojom nikad nije dosadno može zaista što god joj padne na pamet. Uzeti ulogu Julije, ili Dezdemone, ili Verdijeve Aide, ili jedre Goldonijeve Mirandoline, ili Bizetove dražesne Ciganke Carmen, cijeli joj klasični repertoar, dramski, operni i baletni, stoji na raspolaganju

Napokon, dio javnosti ne nalazi ništa čudno u njezinu postupku.

Jasmin Stavros, na primjer, kaže kako bi bio počašćen da mu se gospođa predsjednica pridruži na sceni, no legenda naše estrade valjda ne razumije da su njegovi nastupi u diskoteci Gaudeamus u Posušju, gdje je normalno da dame skaču po stolovima i štiklama drobe staklo, ipak ponešto drugačiji od baletne premijere u nacionalnoj kazališnoj kući.

Samo onima što ne idu u kazalište može se činiti prirodnim da se bilo koji gledatelj, bez razlike je li običan ili neobičan, iz partera ili lože, popne na pozornicu i umjetnicima oduzme aplauz i klicanje, drsko prisvoji opojni trenutak pobjede za koji plesači, glumci i glazbenici ustvari žive.

Kao pisac čiji se tekstovi katkad izvode u kazalištima, svjedočio sam ovome s obje strane, i odozgo i odozdo, i u onih nekoliko prilika nakon premijere, kad su me glumci uzeli za ruke i uzbuđena i smetena poveli da se poklonim publici, naučio sam da se to ne čini.

Stajao sam tamo gore kao budala, zaslijepljen reflektorima, i ne znam da sam ikada i igdje snažnije osjećao da sam na krivom mjestu, da uzimam nešto što nije moje.

Od toga vremena na premijerama svojih kazališnih komada pristojno plješćem iz gledališta, shvaćajući da su poštovanje i ljubav publike namijenjeni samo izvođačima, a zgodu da je na poklon došla jedna koja baš ništa u kazalištu nije radila, pa bila ona i predsjednica države, držim vrhunskim bezobrazlukom, pretjeranim i ako je riječ o političarima kojima je prirodno kititi se tuđim uspjesima.

Kao pisac čiji se tekstovi katkad izvode u kazalištima, svjedočio sam ovome s obje strane, i odozgo i odozdo, i u onih nekoliko prilika nakon premijere, kad su me glumci uzeli za ruke i uzbuđena i smetena poveli da se poklonim publici, naučio sam da se to ne čini

Ono što je učinila Kolinda Grabar-Kitarović nije bitno drugačije od jednoga drugoga incidenta koji je prošli tjedan razbjesnio čitavu zemlju, zbog kojega je jedna osoba završila u policiji i čeka je suđenje na prekršajnom sudu.

Kad je onaj Dominik Mamić s kapuljačom na glavi utrčao na poljudski stadion, na utakmicu između Hajduka i Rijeke, on je ustvari upao na jednu sportsku priredbu upravo kao što je i predsjednica upala na jednu kulturnu.

Jedino što se Kolindi Grabar-Kitarović može priznati kao olakotna okolnost jest da je Mamić htio istući suca, a Kolinda Grabar-Kitarović ipak nije ponijela palicu da razbije koreografa baletne predstave.

(Prenosimo s portala Slobodne Dalmacije).

Još tekstova ovog autora: