Ruska politika, patologija kompleksa više vrijednosti

Već više od 80 dana traje krvava i bjesomučna ruska invazija na teritorij Ukrajine.

Invazija je to koja se treba pripisati ruskom predsjedniku, Vladimiru Putinu, koji, uz pomoć režimskih medija i svojih poslušnih političara, svijetu servira priču o nacistima, fašistima, rasistima, nacionalistima, plaćenicima, genocidima nad ruskim stanovništvom, rusofobima, o državama koje treba denacificirati i demilitarizirati, ali i šalje otvorene prijetnje svakoj državi koja se nalazi u ruskom europskom susjedstvu i na Zapadu.

Ruska vojska, koja često pod stjegovima SSSR-a ulazi na teritorij Ukrajine, je prikazana kao osloboditeljska vojska, vojska koja donosi stabilnost i mir.

Nacizam, kakav se pojavljuje u ruskim propagandnim pričama, nije nacizam na kojega mislimo kada upotrijebimo taj pojam. Riječ je o pojmu kojega koriste proruski orijentirani mediji i političari kako bi degradirali i demonizirali političke protivnike.

Ukratko – ako netko smatra da je ruska politika štetna, ako misli da Putin griješi ili ako je netko stao na stranu Ukrajine, automatski je nacist i rusofob.

Trenutno je, ako se Ruse pita, vodeća nacistička zemlja, osim SAD-a i Ukrajine, Poljska, čiji je premijer Mateusz Morawieck rekao da je ideologija ”Ruski svijet” kancerogeni tumor koji prijeti Europi.

Redu nacista pridružile su se i do sada neutralne Švedska i Finska koje, zbog zabrinutosti za vlastitu sigurnost, trče u krilo NATO saveza.

Promatrajući političke poteze i izjave Kremlja, postaje jasno da tu politiku izjeda patologija zvana kompleks više vrijednosti.

Osobe koje imaju kompleks više vrijednosti sebe vide kao nadmoćne i nije ih briga za druge ni za njihovo mišljenje. To su osobe koje vjeruju da su superiornije drugima u svim pogledima i imaju višak samopouzdanja.

Nastaviti sipati prijetnje susjedima koji se upravo zbog tih prijetnji odlučuju za ono na što se ni u druga teška povijesna vremena nisu odlučivali, može nam samo biti znak da Rusija ne želi partnere nego poslušnike.

Temelji ruske politike kompleksa više vrijednosti svoj temelj nalaze u veličanstvenoj povijesti i kulturi te zemlje, teritoriju, resursima, a ponajviše u sovjetskom naslijeđu i vojsci.

Rusija, kao nasljednica SSSR-a, pokušava uspostaviti kontrolu nad bivšim sovjetskim republikama, a upravo tu kontrolu sve više i više gubi.

Njihova vojska, dugo percipirana kao jedna od najjačih vojski svijeta, kao jedan od njihovih najjačih aduta, svakim danom rata u Ukrajini dokazuje kako nije dorasla izazovima suvremenog ratovanja.

No unatoč svemu, politika ostaje nepromijenjena. To je politika koja na direktan način ugrožava teritorijalni suverenitet svojih bližih i daljih susjeda.

Primjeri su: Republike Južna Osetija i Abhazija – dio međunarodno priznatog teritorija Gruzije su priznate od strane Rusije; Transnistrija – okupirani dio Moldavije od strane Rusije; poluotok Krim – ukrajinski teritorij okupiran od strane Rusije; Narodne Republike Donjeck i Lugansk – dijelovi Ukrajine koje je priznala Rusija, a trenutna situacija u Ukrajini je takva da Rusija, nakon neuspješne vojne akcije u kojoj su željeli osvojiti Kijev i promijeniti režim, nepovratno želi osvojiti istok i jug Ukrajine.

Rusija ne mari puno za međunarodno pravo. Oni su u svojim očima jači od toga.

Isto je i s pravom drugih država na samoodređenje. Njihova politika kompleksa više vrijednosti uporno i neprestano želi naređivati i zapovijedati drugim državama što će i kako činiti. Finskoj i Švedskoj žele zabraniti ulazak u NATO, ili im zagorčati živote ako to naprave, a Ukrajini samoodređenje i slobodu žele oduzeti vojno.

Zbog takve politike, politike koja traži sluge, a ne partnere, baltičke države su ušle u NATO savez, Švedska i Finska su na tom putu, a Gruzija, Moldavija i Ukrajina su podnijele zahtjev za pridruživanje Europskoj uniji kako bi što prije pokušale pobjeći od ruske denacifikacije, demilitarizacije i njihovog oslobođenja.

Ukrajini, kako vidimo, to nije na vrijeme uspjelo. Od svih ruskih europskih susjeda, jedino je Bjelorusija njihov idealni vanjskopolitički partner, svi ostali žele pobjeći glavom bez obzira.

Ruska politika se ne pita zašto je to tako, oni su uvjereni da iza svega stoji zakleti neprijatelj Zapad, predvođen Amerikom.

I upravo u tom kontekstu, imajući u vidu za što se Ukrajinci bore i protiv čega se bore, rat u Ukrajini se može promatrati kao sukob dviju različitih ideologija, dvaju različitih političkih putova, dviju različitih politika, dvaju različitih svjetova.

Prvi, koji traži lukašenke i kadirove, sluge i poslušnike preko kojih će tražiti ozbiljenje svoje politike kompleksa više vrijednosti i njene režimske istine, svijet koji će postati nositelj takve politike i za koji će ona uvijek vrijediti, koji će joj se uvijek klanjati, svijet u kojem će takva politika biti šef, a svi ostali pokorni sluge, svijet u kojem će ona davati nagrade najboljim lukašenkima i kadirovima, u kojima će se pobrinuti koliko god je u njenoj moći da vlada zauvijek nad svime i svakime, da lukašenke i kadirovi vladaju dok god su to što jesu.

To je svijet korupcije i apsolutne kontrole u kojem građani postaju samo sredstvo ostanka na vlasti i sredstvo u rukama države. On uvijek traži i treba neprijatelje, unutarnje i vanjske jer se neprestano obračunava sa svime što nije on sam.

Drugi svijet je nesavršeni svijet koji se međusobno u mnogočemu ne slaže i o svačemu se svađa, svijet koji često griješi i luta, svijet čije su greške skupe i nekada plaćene nevinim ljudskim životima, onaj u kojem također ima korupcije, zločina i zla, ali je ujedno i svijet u kojem ima puno dobra, koji se želi usavršavati i koji svojim građanima nastoji omogućiti najbolje uvjete za život.

U njemu vrijede drugačija pravila uvažavanja i suradnje nego u prvom svijetu. Njime vladaju partneri. On neprestano traži političke lidere u pravom smislu te riječi iako ih često ne pronalazi.

To je svijet koji pokušava živjeti napredak, različitost i uvažavanje. On dopušta da mu se otvoreno protive svi oni koji ga ne vole, da ga slobodno kritiziraju, često puta ne shvaćajući da im je upravo on to omogućio.

U tom svijetu je moguće diviti se i voljeti ovaj drugi politički svijet, svijet prožet voljom politike kompleksa više vrijednosti, a istovremeno voditi dostojanstven život i uživati svoja prava.

Rat u Ukrajini, osim što je rat između Ukrajine i Rusije, je istovremeno i rat ovih dvaju svjetova, no on, na svu sreću, nije i svjetski rat.

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA I PRECIZNE UPUTE KLIKNITE OVDJE.

    •  Predsjednički kandidat u ulozi komičara
    •  Lastovo: Plenkovićev je svijet ontološke lišenosti umnosti
    •  UN je organizacija koja ne može ispuniti svoju svrhu
    •  Izbor Bartulice pokazuje da su građani duboko u trnju
    •  Političari u berbi europskih trešanja
    •  Praznik političke sentimentalizacije
    •  Moramo prihvatiti i poslušno slušati što pater Plenković kaže
    •  U živom smo blatu korupcije, a za vlast u jacuzziju
    •  Hrvatski građani su u stanju političke predrazboritosti
    •  Vukovar treba postati grad svrha, a ne biti samo grad žrtva

> Svi tekstovi ovog autora