novinarstvo s potpisom
Nijemci su uhitili pripadnika svoje obavještajne službe koji je dvije godine radio kao američki špijun, a posljednji mu je zadatak bio da prikupi podatke o tome što zna parlamentarno istražno povjerenstvo koje se bavi slučajem (aferom) globalnog prisluškivanja, čijom je žrtvom bila i kancelarka Angela Merkel. Prisluškivala je američka obavještajna služba – NSA (National Security Agency), a cijelu je priču otkrio prebjeg iz redova NSA, Edward Snowden.
U Libiji, nakon što je uz aktivnu američku vojnu pomoć srušen režim pukovnika Gadafija, a Gadafi doslovno likvidiran, uvedeno je ono što službena Amerika zove demokracijom, no rezultat “na terenu” je anarhija, plemenski rat, naoružane milicije koje teroriziraju područja pod svojom kontrolom. Zato o Libiji zapadni mediji danas uglavnom ne izvještavaju. Kao što bi rekao Obamin prethodnik, George W. Bush: “Mission accomplished” (misija završena). Nafta teče tamo kamo treba, naftnim izvorima upravljaju oni koji trebaju, a to je i jedino što “demokrate” zanima.
U Iraku naglo napreduju borci tzv. Islamske države Iraka i Levanta (u međuvremenu: Kalifata), vjerski fanatici koji su u Siriji uživali potporu Zapada, jer su rušili Assada, a kojima je na umu ono isto što je bilo i kršćanskim križarima u Srednjemu vijeku: širiti svoju vjeru ognjem i mačem.
S time da je danas riječ o tenkovima, topovima, pa i raketama. I to u onome istome Iraku u koji su prije više od jednoga desetljeća upale trupe Sjedinjenih Država i tzv. Koalicije voljnih (zapravo: poslušnih), uvodeći i tu poslije rušenja diktature Sadama Huseina i pogubljenja diktatora – a što drugo, nego demokraciju.
To, da je povod za vojnu intervenciju u koju Hrvatska nije upala “grlom u jagode” samo zahvaljujući svojem tadašnjem Predsjedniku, bio isfabriciran, da je cijeli svijet bio grdno prevaren, to danas ne volimo spominjati.
U Siriji već dulje od tri godine traje pokušaj rušenja režima predsjednika Assada. Ljudske su žrtve velike, razaranja još veća, no Assad i dalje uživa podršku većine stanovnika (pokazali su to i nedavni predsjednički izbori, ma što tko o njima mislio), ne toliko zato što ljudi baš njega vole, nego zato što je (i) Sirija prije početka pobune, inspirirane, financirane i pomognute izvana, bila sređena sekularna država, dok je ono što donose pobunjenici – ne vjerska, nego džihadistička država sa šerijatskim pravom koje, čak i takvo kakvo jest, ne može poslužiti kao opravdanje za počinjene zločine. Uz to ide, naravno, i neravnopravnost stanovnika na osnovi njihove vjerske pripadnosti.
Iz Sirije je u tih više od tri godine pred ratom izbjeglo oko 10 milijuna ljudi, u Iraku je pred naletom boraca Kalifata u samo dva tjedna, pazite: dva tjedna pobjeglo oko pola milijuna ljudi. Vojska koju su obučavali Amerikanci, nakon što su doslovno uništili sve državne strukture Iraka, raspada se, a otpor pružaju uglavnom vjernici šiiti koji su se odazvali pozivu svojega vrhovnog svećenika na sveti rat protiv sunita, suprotstavljajući se očitom nastojanju da budu zatrti.
Iračke nacije nema, baš kao što ni u Libiji nema libijske. Igra se opet na kartu podjela, ali pod plaštem demokracije. Takvih podjela, ni sektaških, ni vjerskih nema u Siriji, gdje je svijest o nacionalnoj pripadnosti (Sirijci) očuvana i ogleda se u otporu pobuni u kojem sudjeluju suniti, šiiti, kršćani, Kurdi i Druzi.
I u Ukrajini konačno je uvedena “demokracija”, pošto je nelegalno smijenjen predsjednik Janukovič (kakav bio, da bio), a nakon višemjesečnih nereda u glavnome gradu što su ih zdušno poticali i ohrabrivali svojim posjetima i govorima američki senatori i evropski ministri. Promjena vlasti provedena pod pritiskom nekoliko desetaka tisuća (pa neka je i sto tisuća) militantnih demonstranata kod kojih samo slijepac nije vidio elemente radikalne, profašističke desnice i antisemitizma, ne samo da je prihvaćena, nego je i pozdravljena kao pobjeda demokracije, a povjerenik za širenje EU, Stefan Fuelle, i danas se čudom čudi kada mu novinar postavi pitanje o državnom udaru u Kijevu.
Pobuna dijela ruskog stanovništva na istoku zemlje guši se, uz javnu podršku Washingtona, vojnom silom, pri čemu se očito ciljevi ne biraju, pa je civilnih žrtava sve više, a izbjeglice na području Rusije koja je – kao – kriva za sve – broje se na desetke tisuća. Brutalnost te akcije mediji na Zapadu skladno prešućuju, ili o njoj izvještavaju tek u “malim dozama”, dok je notorna Jen Psaki iz State Departmenta naprosto bagatelizira.
Referendum kojim je Krim pripojen Rusiji ne priznaje se, jer je “proveden pod puščanim cijevima”, dok na svojedobne izbore u Libiji, provedene pod znatno gorim uvjetima – primjedbi nije bilo.
Mogli bismo nabrajati i dalje, mogli bismo ići još dublje u prošlost, no i ovo bi trebalo biti dovoljno. Očito je, svakome tko se usuđuje misliti svojom glavom, a ne pristaje postati slijepim poslušnikom velikih (jer, istina je, Washingon vodi, ali ga ne mali broj utjecajnih evropskih zemalja slijedi; zašto, to je posebna priča), svakome takvome jasno je već i iz navedenih primjera da su Sjedinjene Države (ne Amerikanci, pa stoga ovaj tekst i nije antiamerički, kako će ga najvjerojatnije neki htjeti shvatiti) krajnje neuspješne u nastojanju da svoj model unutarnjeg uređenja nametnu svima i posvuda, zanemarujući specifičnosti pojedinih zemalja, ali imajući uvijek u vidu svoje interese.
No, na dugi rok ni ti interesi neće biti zadovoljeni, jer se Washington pokazao pravim majstorom u odbijanju iskrenih saveznika (afera NSA) i u kreiranju “saveznika”, točnije instrumenata za provođenje svoje politike, koji se pretvaraju u njegove ogorčene protivnike (i opasne neprijatelje upravo onoga sustava što ga Washington navodno pomaže uvesti – demokracije).
U Vijetnamu uz desetke tisuća poginulih Amerikanaca nije spriječena pobjeda Sjevera i ujedinjavanje zemlje u sustavu koji Sjedinjenim Državama nikako nije odgovarao. U Afganistanu nakon početnih uspjeha u borbi protiv njih, talibani su sve prisutniji i sve agresivniji, a Amerikanci se povlače uz licemjernu formulu: uspješno završena misija, sada neka Afganistanci sami sebi uvode red. U Libiji srušen je Gadafi, ali je zemlja bačena u kaos. Irak je na rubu raspada, nakon što se islamistička (a ne demokratska!) pobuna iz Sirije prelila u tu zemlju.
S obzirom na to da predsjednik Obama i dalje smatra kako su Sjedinjene Države uzor demokracije i društva za ostatak svijeta (izjava od 4. srpnja), opravdano je upitati: tko je sljedeći na redu? Jer, Washington nikako da obavi “nemoguću misiju” i shvati ono što je očito, da – naime – kao pretendent na ulogu onoga tko uređuje svijet može samo bezuvjetno kapitulirati.
(Prenosimo iz tjednika Novosti).