novinarstvo s potpisom
Povijesni događaji izazivaju brojne rasprave, ne zbog toga što te rasprave imaju snagu utjecaja na ono što se dogodilo u smislu mogućnosti da povijest, kao metodološki usustavljena naracija o prošlosti, i historija, kako se to u znanstvenoj literaturi navodi, kao diskurs moći, sadrže potencijal naknadne konstrukcije dogođenog, i to metodom zamjene teze.
To nije moguće, iako u hrvatskom društvu ne nedostaje onih koji su se uhvatili ovog uzaludnog posla. Riječ je o povijesnim i historijskim gubitnicima koji se, gotovo redovito, ne mogu nositi s različitim elementima iz vlastite, osobne prošlosti, pa im nasrtanje na povijest dođe više kao spasonosna psihoterapija.
Dovoljno je pogledati stvarnu, a ne naknadno konstruiranu prošlost, recimo Ivice Marijačića ili Tihomira Dujmovića pa da na primjeru vidimo kako funkcionira očajničko upiranje da se inzistiranjem na tzv. alternativnoj povijesti isperu njihovi grijesi iz prošlog sustava.
Navedeni mi nisu bitni, nemam se namjeru baviti s njihovim doprinosom komunističkom jugoslavenstvu, naveo sam ih tek tako, kao nuzgredni primjer koliko čovjek može raskasapiti dostojanstvo osobne povijesti. Svi takvi bježe od vlastitog komunističkog sentimenta. Pogrešno mislimo, zbog njihovog pratećeg hiperventiliranja, da se ogorčeno bore protiv nečega, a oni samo, onako iznemogli, izbezumljeno bježe od vlastite prošlosti.
Bili su ljudi režima, taj režim im možda nedostaje, zbog toga se zalažu za paradoksalnu režimsku interpretaciju demokratske zbilje.
Međutim, ne ide to tako. Njima je sasvim svejedno koji režim je na djelu, bitno im je da je riječ o režimu jer jedino tada mogu biti sigurni da ih vlastita prošlost neće ugrožavati u sadašnjosti. Postoje ljudi – njihov broj nije zanemariv – čiji je egzistencijalni horizont definiran režimom. Svakom režimu trebaju takvi ljudi, a ako režima nema, oni će ga čeznutljivo prizivati.
Povijesno razdoblje koje okorjelim režimlijama osobito smeta upravo je ono u kojem smo, po kriterijima svjetske povijesti, sudjelovali u nečem velikom – u pobjedi nad nacističkim i fašističkim politikama. Nekada su i oni, doduše zbog pogrešnih, duboko režimskih razloga, ovu pobjedu slavili, sada tu pobjedu antagoniziraju. Treba ih razumjeti, iako ih ne treba u tome podržavati.
Budući da svim silama zameću tragove iz mladosti, smatraju da će im ruševine monumentalne povijesne istine poslužiti kao podatni materijal za skrivanja vlastite prošlosti. To se, naravno, neće dogoditi, nitko se do sada nije sakrio pod ruševinama sebe sama.
Povijest je nepromjenjiva, ona će, kao povijest i kao historija, registrirati i snagom povijesnog kauzaliteta iznijeti povijesni sud o onima koji se ne mogu nositi s povijesnim pobjedama koje su značajne na globalnoj razini. Nema potrebe naglašavati koliko je bezumno negirati pripadnost zajednici koja je prepoznala povijesno zlo i tom zlu se uspješno suprotstavila.
Najveći povijesni događaj, najveći uspjeh hrvatskog naroda sudjelovanje je u antifašističkom pokretu, tada smo ustali protiv globalnog zla i to zlo smo pobijedili. U tom pobjedničkom antifašističkom pokretu sudjelovao je, kao partizanski časnik, i Franjo Tuđman, prvi predsjednik suvremene, suverene i samostalne Hrvatske, koja je, što je također neosporiva činjenica, samostalnost stekla upravo zahvaljujući antifašističkom pokretu. Bez toga pokreta ne bi bilo sadašnje Hrvatske.
Jedan dio hrvatskog naroda se, a to je onaj dio koji u sebi nosi gen servilnosti i lišenosti dostojanstva, umjesto da tijekom Drugog svjetskog rata vodi računa o etičkoj dimenziji hrvatstva, a etičko hrvatstvo se tada nalazilo u antifašističkim snagama, priklonio fašističkim i nacističkim politikama, i to kao ponižena sluga fašizma i nacizma. Uvijek je bilo i uvijek će biti nemoralnih servilnih poltrona.
Nije ovo obilježje samo hrvatskog naroda, u svakom narodu postoji jedan broj onih koji su lišeni dostojanstva i, u konačnici, etičnosti. Budući da etičnost pretpostavlja razumsku aktivnost, etika nije ništa drugo nego filozofija morala, jasno je da danas postoje oni koji istovremeno veličaju Tuđmana, njegove zasluge za stvaranje suvremene i samostalne hrvatske države, ali i da, zbog uspavanog ili umornog razuma, negativno vrednuju antifašistički pokret.
Tuđman je, ponavljam, bio partizanski časnik i nikada se nije odrekao antifašizma. O ustaškom pokretu je mislio sve najgore. Ako se Tuđman i ja u nečemu slažemo, slažemo se u vrednovanju antifašističkog i ustaškog pokreta. Uz antifašistički pokret pristajemo, on je taj pristanak iskazao sudjelujući u njemu, a ja baštineći njegov značaj, dok ustaštvo osuđujemo i odmičemo od hrvatstva.
Naravno da ovo ne mijenja dosadašnje stavove koje sam o Tuđmanu izrekao, no ostaje činjenica da je on dosljedni, pasionirani zagovornik hrvatskog antifašizma, da je bio hrvatski predsjednik, da je pod njegovim vodstvom Hrvatska pobijedila u Domovinskom ratu te da se Domovinski rat, a i u tome se slažemo Tuđman i ja, ne može koristiti kako bi se negirao značaj antifašizma.
Hrvatska je bitno antifašistička država, ona je nezamisliva bez antifašizma. Kada bi se Hrvatska temeljila samo na Domovinskom ratu, bila bi, u kategorijama svjetske povijesti, državica slabog značaja.
Antifašizam Domovinskom ratu daje puni značaj.
Ironija je da zagriženi nacionalisti s režimskom prošlošću glorificiraju Franju Tuđmana, ali ujedno negiraju antifašizam, iako Tuđmana nema bez antifašizma. To je, dakle, nemoguće, ali kada su nacionalisti u pitanju, koga briga za mogućnost, realitet i logičnost.
Nadalje, ironija je i što ti isti nacionalisti pozivaju one koje pozitivno vrednuju hrvatski antifašizam da, ako im se ne sviđa sadašnja Hrvatska, a riječ je o njihovoj okljaštrenoj, nepovijesnoj Hrvatskoj, napuste državu.
Istina je da je današnja Republika Hrvatska država koja s ponosom pamti svoju ulogu u antifašističkom pokretu.
Kada bismo prihvatili izvrnutu logiku ovih historijskih mesara koji komadaju povijest bacajući komade na dvije hrpe, onda bismo upravo njih trebali uputiti ili da se pomire s time da žive u državi antifašističke tradicije ili da, ako im se ta spoznaja ne sviđa, pronađu neku državu i tamo otputuju.
Čak kada bi to napravili, država u koju bi došli bi ih, zbog svjetskog značaja antifašizma, tretirala kao one koji su napustili jednu malu državu koja je sudjelovala u nečem velikom – antifašističkom pokretu. Konačno, ironija je da je Tuđman, na kojega se ne osvrćem bez kritike, jamac kako je suvremena Hrvatska nezamisliva bez antifašizma.
Ovu kolumnu sam napisao povodom obilježavanja 80. godišnjice oslobođenja Zadra od fašizma i nacizma te vraćanja moga grada Hrvatskoj. Na svečanosti smo, od političara, govorili predsjednik Zoran Milanović i ja. Iako su pokrovitelji bili Grad Zadar i Županija zadarska, nije došao ni gradonačelnik, a ni župan. To sve govori o njima – dužni su, zbog globalnog značaja antifašističkog pokreta, biti pokrovitelji ove svečanosti trijumfa vraćenog hrvatstva Zadru, ali, zbog vlastite slabosti i nedostatne veličine, panično bježe od pobjede i slobode.
Sloboda nije za svakoga, ona je namijenjena samo pobjednicima. Gubitnici se gnušaju sebe i slobode. I neka.
MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN HR8923600001102715720 (SWIFT/BIC: ZABAHR2X za uplate iz inozemstva) ILI PREKO PAYPAL-A. MOŽETE NAZVATI BROJ 060 866 660 / Tel.: 0,49€ (3,75 kn); Mob: 0,67€ (5,05 kn) po pozivu (PDV uključen) ILI POŠALJITE SMS PORUKU sadržaja PODRSKA na broj 667 667 / Cijena 0,82 € (6,20 kn). Operator usluge: Skynet Telekomunikacije d.o.o., info telefon: 01 55 77 555. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.