novinarstvo s potpisom
”Kako vas nije sram doć’ ovdje, kako te nije sram da si tu došao, ima te biti sram, majke mi”, dovikivala je više puta neimenovana navijačica ”vatrenih”, sudeći po narječju Splićanka, vidjevši među gostima Svjetskog prvenstva u Rusiji bivšeg hrvatskog premijera.
Nije je omelo protivljenje njegove pratnje, nastavila je protestirati glasno dobacujući onima koji su bivšeg premijera branili: ”Kako te nije sram biti s njim. Nek’ se vidi tko ga je doveo.”
Što je u toj sceni nasilje iz kuta nenasilja?
Vika te gospođe ili ono zbog čega ona viče, tj. politika koju je vodio bivši premijer. Ako mislite da je njen istup nasilan, ne slažemo se.
Smatramo da je asertivna Splićanka u tom trenutku izrazila nenasilan otpor provocirajući uglednog gosta nogometnog prvenstva.
Koristila je instrumente nenasilnog otpora koje svi imamo na raspolaganju, a to su glas, vikanje, javni prostor, istupanje koje malograđansko uho i oko doživljava kao ispad, a ono je zapravo hrabro osobno izlaganje u gomili, odvažno u duhu civilne neposlušnosti.
Njenu hrabrost da se javno izloži zamijetili su neki promatrači, u jednom komentaru na objavljen video ispod novinskog članka stoji: ova žena ima više muda nego 90% muškaraca.
Ukazivanje na nedostatak srama i te kako je deficit koji se tiče nenasilja. Nedostatak svijesti o sramu ukazuje da osoba ne poznaje razliku između pravednog i nepravednog, između ponašanja/djelovanja koje je za druge ljude dobro/dobročinstvo ili ide drugima na štetu.
To postojanje razlike pokretač je nenasilnog djelovanja. Kao što piše klasik nenasilne teorije Hildegard Goss Mayr: ”Nenasilno djeluje čovjek koji je suočen s nepravdom. Nepravda je prvi pokretač njegovog/njezinog otpora.”
Nenasilje je etičan odgovor čovjeka suočenog s nepravdom koji, umjesto da od situacije nepravde okrene glavu, djeluje u smjeru vizije pravednosti.
U tom djelovanju nije presudno da li se netko, poput naše Splićanke, viče/dere se ili mirno govori.
Nije presudno ni je li protest bivšeg premijera dovodi u neugodnost.
Nije presudno ni je se li ”pristojno” derati.
Jer puno je važnije od bontona ”pristojnih” građana biti istinit, ne zatvoriti uši ni oči pred onime što bi svakog čovjeka trebalo biti sram.
Pritom je važno uočiti da oko atakiranog pojedinca koga bi trebalo biti sram postoji grupa njegovih ljudi koji ga podržavaju, odnosno brane tako da omalovažavaju prosvjednicu.
Njihovo podržavanje nekoga koga bi trebalo biti sram zorno pokazuje da nasilje nije problem jednog problematičnog političara, nego i onih koji ga podržavaju ne vodeći računa da je njihova moć otuđena od etičnog kontrolnog mehanizma.
O otuđenosti svjedoči upravo nedostatak osjećaja srama. Njihova obrana besramnosti naprosto traži prodoran glas protesta.
Upravo zbog njih koji su faktor podrške besramnosti jednoga treba javno, glasno, provokativno, neprilagođeno, neugodno kriknuti – iskoraknuti na način kako je to učinila neimenovana gospođa.
Osjećaj srama pretpostavlja etički kodeks kojem subjekt pripada i trudi ga se svojim ponašanjem ”utjeloviti”.
Problem besramnosti suvremene politike (vidi npr. Trumpovi twittovi) je u tome što proizvodi privid kao da etičnosti nema.
Besramnost navodi na zaborav etičnosti. Ona proizvodi privid kao da pravednost nije stvarna nego je utvara nekolicine nerealnih sanjara.
Upravo na tom mjestu pokušaja podmetanja zaborava treba nenasilan otpor buđenja opasnog sjećanja.
Nenasilni otpor stoga znači: protest kao oblik ponašanja koje budi spomen da ima smisla i načina ometati besramnost vremenite i prolazne moći moćnika kojom oni govore besmislice, ne pokazuju sram zbog rečenog i učinjenog, grade politike prezira i diskriminacije i žele nas uvjeriti da je nepravda prema čovjeku prirodno stanje društva.
Taj iskorak je napravila Splićanka dok je vikala ”Kako te nije sram” bivšem premijeru.
Sličan iskorak može učiniti svaki/a od nas kada prepozna nepravdu, a onda i priliku za nenasilni otpor.
Svaki iskorak se isplati, jer ohrabruje na novi protest.
Za to se zahvaljujemo ovoj hrabroj ženi.