novinarstvo s potpisom
Mogao sam ovaj tekst nasloviti i ‘‘Seks, laži i videovrpce“ i opet bi se znalo da je ovdje riječ o aktualnoj situaciji u Sarajevu, jer osim umnožavanja dana malo se što drugoga vrijednog umnožava ili kreativno mijenja… Ni nakon deset dana nitko se od odgovornih, osim jednog člana Predsjedništva, nije ni približio onome što se zove Arhiv BiH da barem pozdravi zaposlene i kurtoazno se raspita o razmjerama štete jedne od rijetkih institucija koje još uvijek imaju atribuciju BiH.
A BiH je nažalost, zemlja relativno skromnih ‘‘resursa“ kulturno-povijesne naravi, pa je već i samo nagoreni Arhiv šteta nesamjerljivih razmjera, a kamoli s ovolikom štetom. Uostalom, bilo gdje u svijetu ‘‘važni“ bi se ljudi barem formalno zainteresirali za instituciju takvog renomea i potrčali se slikati uz takvo što, osim… Osim ako se nisu sobom zabavili… A u Bosni postoji nimalo lijepa kletva ‘‘Dabogda se o sebi zabavio!“
Pogotovu iznenađuje da Arhivu ‘‘nisu ni prismrdili“ oni kojima su puna usta Bosne i Hercegovine, oni koji nju i sve nas u njoj toliko vole da bi nas ugušili u zagrljaju svojega nepodnošljivo velikog patriotizma. A i kako bi, a i zašto bi kad im je ugledna redateljka, ona što povremenom histerijom i psovačkim govorom (nikad protiv svojih!) oponaša Kusturicu i slične na javnoj sceni, rekla da ‘‘nije cijeli Arhiv izgorio“… Nije samo paljevina Arhivu nanijela štetu, nego i gašenje, voda… Valjda je trebao cijeli i do temelja izgorjeti (kao Vijećnica) da bi se na to smjelo ukazati i da bi to bio dokaz nekome i nečemu?!
A i kako bi, a i zašto bi kad oni koji najviše cvile nad tobožnjim uništavanjem bh. kulturnih dobara nijednom se u zadnjih godinu, godinu i pol nisu ni očešali o Zemaljski muzej (da ih otuda ne bi zapahnuo stoljetni mem!), a kamoli se zeznuli pa ušli u njega kad su riječi poput arhiv, galerija, muzej, kazalište strane i nepoznate u njihovu rječniku…
Ma zapravo, nisu oni ušli u Muzej od vremena kad ih je ono ‘‘sa školom“ vodilo u njega! A i tada je vjerojatno većina njih bolovala od zaušnjaka ili malih boginja, pa su srećom tu mučnu obvezu izbjegli… Oni su tu, naime, samo da bi rekli da sarajevska Hagada ne može u New York na izložbu ili da Povelju Kulina bana treba vratiti u Bosnu…
A nikako da nam, pritom, još i objasne zašto Hagada nekamo ne može ili zašto bi pismo koje je Kulin-ban ili bilo tko iz BiH napisao Dubrovčanima, Vatikanu, Baracku Obami ili bilo kome drugome pripadalo BiH, a ne onome kome je napisano? Da, oni su tu i kako bi nam rekli da je ona, tj. Povelja – ‘‘rodni list BiH“?! Sudeći po tome kako nam je Turska majka, pitam se kako rodni list može biti toliko stariji i od majke, a kamoli od njezine sirote kćeri BiH? Ali i da jest, Povelja Kulina bana može biti tek krsni, a nipošto rodni list, budući da počinje riječima ‘‘U ime Oca i Sina i Svetoga Duha…“
No, tek tu počinje problem, veliki problem, cijeneći barem po udžbenicima povijesti u dijelu bh. osnovnih škola, koji su, ti udžbenici i to posve naprasno, zaboravili tu invokaciju. Jer bi se, u protivnom, valjda đacima moralo nekako (teško!) objašnjavati kako je i zašto je nešto drugačije od onoga u što ih udžbenici uporno uvjeravaju…
Ne tako davno u BiH su bili spremni ‘‘na nož“ od Haaga tražiti da se baš BiH i nikome drugome ustupi Arhiv haškog tribunala. Pa pobogu, kome on više pripada nego nama, koji smo žrtva? Pa, žrtvi pripada sve. Sva prava. Bez izuzetaka i, dakako, bez obveza! A eto, pokazali smo i na vlastitom, već postojećem Arhivu, koliko nam je važan, kako ga i koliko znamo čuvati, pokazali smo i kako se i koliko ljudi uopće čude (grupa bojovnih studenata u kavani se čudila i opravdavala da nije znala da je tu Arhiv) da imamo Arhiv i da je tu gdje jest (bio)…
Nitko uopće i ne zna i ne želi znati u kakvom su stanju arhivi (državni i Grada Sarajeva), u kakvom su stanju muzeji (Zemaljski, Historijski, Sarajevskog atentata, Književnosti), u kakvom galerije, Kinoteka (pa i to je nekakav arhiv – zar ne?), pozorišta, u kakvom su stanju biblioteke, univerziteti, uz njih vezani instituti ili klinike…
Pa, ljudi moji, u mostarskom su, čujte mu samo imena, Sveučilišnom kliničkom centru pred koji dan osudili, doduše nepravomoćno, troje liječnika, jer nisu znali/htjeli poroditi ženu, jer su skrivili njezino mrtvorođeno dijete! Troje ginekologa ne znaju ono što je nekoć zadnja seoska babica radila na livadi ili u štali… Nije ni čudo što onda jedan sarajevski profesor koji je dolje prije koju godinu predavao kaže kako je taj medicinski fakultet bio nešto dok su na njemu predavali profesori iz Zagreba, Splita i Sarajeva, te kako je sad ‘‘seoski fakultet“ otkako ga je preuzela ‘‘naglo obahatjela domaća pamet“.
Možda nas još jedino može spasiti Ganićev medicinski fakultet kad već ne mogu postojeći sarajevski, fočanski ili mostarski?! Šala Ante, šala – rekla bi Severina! Ne uzdajmo se, jer u BiH više ni Bog nije svemoguć, a kamoli…
Da, da, moglo bi se, s obzirom na odnos prema kulturi, uskoro dogoditi da se netko iznenadi da u BiH uopće postoji Zemaljski muzej (više se govori o Muzeju Tunel nego o Zemaljskom muzeju!) koji čuva još ponešto osim Hagade (Hagadom se maše zarad multi-kulti priče i sličnih gluposti tipa da je BiH preteča Europske unije, a Sarajevo europski Jeruzalem!?), da Galerija čuva slike… Ma kakve slike, reći će jedan od bojovnika, to je u islamu zabranjeno… (Da, da – čitao sam „Crvenu“ Orhana Pamuka…)
A što tek reći za potencijalni Muzej suvremene umjetnosti iz sadašnje zbirke Ars aevi (oni ovo ne znaju ni pročitati, čujem ih svaku večer na tv!) koji bi mogao privući više gostiju iz Europe nego svi toliki mastodontski trgovački centri u kojima, usput budi rečeno, domaći posjetitelj ili strani turist uz obično jelo ne može dobiti čašu piva ili vina, jer je to, pobogu, alkohol… (Vidi, kao gore, uz Galeriju i slike!)
Da bi Sarajevu, ako već hoće iskoračiti iz čvrsta zagrljaja balkanske kasabe u kakav-takav europski (glavni) grad, trebala i moderna nacionalna biblioteka i koncertna dvorana, a bogme i ambijent koji njeguje kulturu, te da bi, osim redkarpetovskog SFF i kič-kulture tipa Ajvatovice naša ministarstva kulture mogla dati novac i još ponekome… Dotada slušajmo kako bh. izdavači jadikuju da im još nije dan, premda su ugovori davno potpisani, ni novac za 2012. godinu.
Godina koja je počela mogla je u Sarajevu biti godina kulture, mira i tolerancije, otvorenosti, buđenja pozitivnih europskih naboja, a počela je i završit će, plašim se, kao Sarajevska zima! No, ne kao ona privatizirana od strane jednog čovjeka! Nego Sarajevska zima kao manifestacija društvene zebnje, koja je, budući da ove kalendarske zime nema snijega – poranila, jer je, sudeći po najavama, trebala biti – Sarajevsko proljeće.
A evo, deset dana poslije, po dosad viđenom, pretvara se u nekadašnju (ima li to i danas?) radijsku emisiju ‘‘Po željama slušalaca“ u kojoj su slušatelji (koliko slušatelja – toliko želja) pozdravljali ‘‘sve u studiju“ i željeli ovo ili ono, da bi onda netko svirao i pjevao po njihovim (poželjenim) notama… S tim da je u tim emisijama bilo i nekog reda, a ovdje već danima gledam kako 150-200 ljudi na ulici drži u talačkoj krizi jedan, kako ovdje vole reći, polumilijunski grad. Jer Sarajevo, za razliku od nekih drugih gradova, ima samo jednu ulicu i ako u njoj na tramvajske šine sjedne 50 ljudi, a policija odluči da se ne brine o javnom redu i miru, ostalih 500.000 građana Sarajeva mora cijeli dan pješačiti… I tako svaki dan i sve će tako biti dok se ne završi emisija ‘‘Po željama slušalaca“…
A koliko je to (dosada!) ozbiljan socijalni bunt najbolje je pokazalo čuđenje ukrajinskih novinara koji su požurili u Sarajevo vidjeti svoje ‘‘kolege u pobuni“ i razočarano rekli ‘‘Zar vas je samo ovoliko?“ A koliko je to (dosada!) ozbiljan socijalni bunt najbolje pokazuju demonstranti koji ‘‘uz ostavke sviju“ traže još i ‘‘ukidanje svih sedam kantona“ (ima ih deset!), ‘‘hitnu izmjenu Daytonskog ustava“ i ‘‘zapošljavanje moje djece“!
I tužno i smiješno, gotovo kao s onom babom na You Tubeu koju u povodu Valentinova pitaju: ‘‘Znate li vi što je 14. februara?“, a ona spremno, kô s nokta kaže ‘‘Osmi mart!“
Ne, ne izrugujem se čestitom, vrijednom, običnom malom bosanskom čovjeku. Dapače, njemu je odavno svega preko glave. Ne, ne rugam se čak ni onima koji u toj gužvi traže mjesto za sebe, poput jednog koji se nudi: ‘‘Evo uzmite mene, školovan sam, a i znam dosta ljudi“. No, promjene se ipak rade na izborima. A taj isti obični, mali, pošteni i nadasve izvarani i nezadovoljni bosanski čovjek, a čuo sam ga na stotine puta uoči svih postdejtonskih izbora, kako svaki put s punim srcem ponavlja: ‘‘Svi će biti za svoje, pa moram i ja za svoje. Evo, pravo reci, za koga bih?!“
Rekli smo historijsko ‘‘Ne“ arhivu, muzeju, galeriji, biblioteci, koncertnoj dvorani…! Gladnome to ne treba. Jer, evo, ni policija nema kacige i štitove, ni vatrogasci vatrogasna vozila, ni bolnice citostatike… No čemu onda reći ‘‘Da“ ako ne kulturi? Čemu…?
Kultura je, sve sam sigurniji, najisplativija i najpostojanija društvena investicija.
I obnašanje vlasti i oblikovanje socijalnog bunta je – kultura!