Sasvim kužim vojnika Dossa jer sam nekoć i ja tako razmišljao

Prošle sam subote imao gotovo pa mističan susret sa samim sobom u kino dvorani. Otišao sam gledati Gibsonov ”Greben spašenih” – kako su vješto preveli izvorni naslov Hacksaw Ridge.

S jedne strane, otišao sam gledati film s pričom koju sam kao negdašnji adventist čuo već puno puta zato što sam tako obećao svojoj supruzi. S druge strane, nešto u meni me je nagonilo da idem pogledati ono za što sam unaprijed znao da će biti gledljivo, zanimljivo, spektakularno i ne osobito misaono.

I meni je taj film koji bih, u cijelosti gledano, pozitivno ocijenio bio mističan susret sa samim sobom, s onim mladim Željkom koji je 25 godina ranije otišao u rat s načinom razmišljanja vrlo sličnom onom kakvo je u filmu prezentirao Doss.

Da stvar bude još mističnija, prije filma je puštena reklama u kojoj se i ja pojavljujem – tako da je moj susret sa samim sobom bio potpun, eto mene iz 1992. i mene iz 2016. Dva su različita Željka gledala u mene s velikog platna; svjetonazorski mi je ovaj drugi puno bliži, ali onaj mlađi me je znatno više te večeri zamislio.

Najbolja godina mog života

1992.je počela optimistično – 3. siječnja je proglašeno primirje i bilo mi je jasno da će Hrvatska ipak odahnuti od višemjesečnog rata i svih strahota koje je prolazila. Koje smo i mi zajedno prolazili, jer je među svim onim spaljenim slavonskim kućama bila i skromna đeletovačka kuća u kojoj je moja supruga provela svoje djetinjstvo, a njeni roditelji kanili dočekati starost.

Iste te večeri, baš kad je počinjao šabat kojega u filmu spominje i Doss, netko je pozvonio na naša vrata i ja sam napravio pogrešku koju moji prijatelji ne bi ni u ludilu – otišao sam otvoriti vrata. U to je vrijeme velika većina mojih vršnjaka izbjegavala mobilizaciju, pravili se da su se preselili samo da bi izbjegli rat koji nije imao tako široku potporu kako se među nama Hrvatima danas vjeruje

Da stvar bude gora po nas – mi tu nismo ništa mogli napraviti, živjeli smo oboje u Beogradu, gradu u kojemu sam se rodio i nismo znali kamo bi sa sobom.

Iste te večeri, baš kad je počinjao šabat kojega u filmu spominje i Doss, netko je pozvonio na naša vrata i ja sam napravio pogrešku koju moji prijatelji ne bi ni u ludilu – otišao sam otvoriti vrata. U to je vrijeme velika većina mojih vršnjaka izbjegavala mobilizaciju, pravili se da su se preselili samo da bi izbjegli rat koji nije imao tako široku potporu kako se među nama Hrvatima danas vjeruje.

Uglavnom, oni se nisu javljali na telefon, nisu otvarali vrata, a ja – tog mirnog petka navečer – u trenutku svoje smetenosti – jesam i tamo me dočekao poziv na službu u oružane snage, kako su milozvučno nazvali poziv u rat.

Da sam bio Srbin – otpilio bih tog kurira; da sam bio samac, isto bih to učinio. Ali bio sam Hrvat, sa ženom i malim djetetom i bilo je vraški teško izvesti bilo što osim pokoriti se pozivu. Tu je, da odmah budem jasan, ključna razlika između mene i Dossa – on se htio boriti protiv Japanaca, ja, ni u krajnjem ludilu, nisam htio protiv svog naroda.

Postoji još nešto što me razlikovalo od Dossa – istinu govoreći, nisam imao problema zbog svog odbijanja oružja. Za mene se zauzeo neki kapetan Dragan – ne onaj bjelosvjetski hohštapler i zlikovac, nego običan kapetan JNA, kojemu sam rekao i da sam adventist i da nemam namjeru pucati na svoje.

On je to shvatio, rekao mi kako su oni već omogućili oficirima hrvatskog podrijetla da odu mirno iz JNA, čak je nekom vojniku srezao: ”Kako bi bilo nama da smo se pokušali odcijepiti, a Hrvati s JNA krenuli na nas?”

I nisam bio bolničar, ipak za to nisam imao ni znanja ni iskustva, nego sam prao suđe. Dodajem i to da nisam ispao nikakav heroj ako se pod time ne misli na to što sam za vrijeme jedne pucnjave mirno stajao po strani i divio se zvjezdanom svodu nada mnom (i moralnom zakonu u meni).

Znam da bi se na ovom mjestu sasvim legitimno mogla nastaviti etička rasprava kakvu pokreće i Jurica Pavičić u svojoj (preoštroj) kritici filma, jer ipak sam, na neki način, pomagao vojni stroj.

Da sam bio Srbin – otpilio bih tog kurira; da sam bio samac, isto bih to učinio. Ali bio sam Hrvat, sa ženom i malim djetetom i bilo je vraški teško izvesti bilo što osim pokoriti se pozivu. Tu je, da odmah budem jasan, ključna razlika između mene i Dossa – on se htio boriti protiv Japanaca, ja, ni u krajnjem ludilu, nisam htio protiv svog naroda

Ja tada nisam mogao napraviti ništa bolje i moj je osnovni etički stav oduvijek bio da svatko napravi najbolje što može.

Život – osobito rat – čovjeka može baciti pred tragične izbore koji se akademski daju beskonačno razlagati, a u realnosti traže momentalne i jasne odgovore.

Vratio sam se fizički netaknut, duhovno ojačan i duševno dosta ranjen iz tog ratnog brloga i na koncu iskemijao kako i kamo otići, praktički bez ikakvog imetka osim svojih par kufera.

I opet velim da mi je ta ratno-izbjeglička godina bila vjerojatno najljepša u životu, nalazio sam se pred novim početkom, pred studijem teologije i sve me to ispunjavalo radosnom radoznalošću i neobjašnjivom snagom.

Uzgred spominjem da je za svakog vjernika dobro studirati teologiju, jer tek tada vam se počnu razotkrivati problemi s vjerskim dogmama, nelogičnostima u Bibliji i svime ostalim što je vjerskom laiku najčešće skriveno.

Doss, ja i – još neki

U svemu temeljnom Doss i ja smo bili braća – u stavu prema oružju, prema šabatu (odnosno, suboti), prema hrani (doduše, više nisam bio vegetarijanac, ali svinjetinu ne bih bio jeo ni pod prijetnjom smrti).

Znam da me neki novostečeni prijatelji znaju gledati s čuđenjem kad im pričam o svojoj kršćanskoj prošlosti, a i mene je često stid zbog nekih mojih razmišljanja i postupaka iz tog vremena – ali to sam bio ja i u godinama sam kad mi je bezveze uljepšavati svoju stvarnost, prošlost i budućnost.

Svejedno, jedne se stvari nikada neću stidjeti – te svoje odlučnosti da u tim grozomornim trenucima rata odbijem uzimanje oružja.

I ako bi kršćani trebali bilo što isticati kao svoju pozitivan moralni doprinos, to svakako ne bi bila ova laprdanja o seksu, masturbaciji, abortusu i sličnome, nego taj stav prema ratu i nasilju koji je ranim kršćanima bio sasvim blizak, a u današnjem kršćanstvu ga gaje tek neki manji krugovi.

Ako bi kršćani trebali bilo što isticati kao svoju pozitivan moralni doprinos, to svakako ne bi bila ova laprdanja o seksu, masturbaciji, abortusu i sličnome, nego taj stav prema ratu i nasilju koji je ranim kršćanima bio sasvim blizak, a u današnjem kršćanstvu ga gaje tek neki manji krugovi

I da ostanem dosljedan svom prikazivanju stvarnosti – ni među mojom tadašnjom adventističkom subraćom nije bilo suglasnosti o ovim pitanjima.

Ja sam zagovarao neuzimanje oružja i na svom predavanju u crkvi, nekoliko mjeseci prije svoje nesretne mobilizacije, ali znatan dio mojih slušatelja, odanih adventista, nije baš dijelio moje mišljenje.

I da nitko ne pomisli kako je to bio specifikum za adventiste u Srbiji – koječega sam se naslušao i u Hrvatskoj tijekom (i nakon) rata.

Adventizam, između ostalog, nije izdržao tadašnje nacionalne podjele i one su i danas prilično jasno prisutne, premda u nešto blažem obliku nego kod katolika i pravoslavaca.

Doduše, znam da je bilo još nekih adventista koji su odbili oružje u ratovima na području Jugoslavije, a bilo je i onih koji su ga uzeli i koristili.

Sada, pak, svi radosno pričaju o ”svom Dossu“, čak ga hvale i katolički portali – iako mi stvarno nije poznato da je ijedan katolik odbio oružje u bilo kom ratu nakon famoznog dolaska cara Konstantina na prijestolje Rima.

Ali oni to zapravo slave kao film koji promiče kršćanstvo – makar i ono ”heretičko“ adventističko – jer je teško naći suvremeni mainstream film u kojemu bi bilo k od kršćanstva.

Tragedija suvremenog kršćanstva

I tu je ona tragična situacija u koju je zapalo današnje kršćanstvo. Katolici (i pravoslavni) sada su samo promotori nacionalističkog narativa, a sav su svoj etički diskurs sveli na pitanja spolnog morala kojemu pristupaju isključivo s pozicija svojih dogmi o besmrtnosti duše, o bezgrešnom začeću i sličnome što je, slobodno možemo reći, proturazumski u svojoj srži i onemogućava bilo kakvu mogućnost racionalnog dijaloga.

Moji adventisti – među kojima i dalje imam dosta prijatelja – ustrajavaju u svom negiranju znanosti (poricanje teorije evolucije i velikog praska), sve više njih prianja i uz teorije zavjera, a s druge strane dopuštaju, primjerice, neravnopravnost žena kao nešto što je sam Bog zapovjedio.

U nekom budućem ratu čovjek sasvim legitimno može očekivati da će ulogu osobe koja ni po koju cijenu ne želi uzeti oružje u ruke odigrati neki ateist, svjestan zajedničkog evolucijskog porijekla svih ljudi i kritičan prema svim narativima i dogmama kojima se opravdava bilo kakav oblik tlačenja i nasilja

Nenasilje kao fundamentalni princip kršćanskog etosa, djelotvorna ljubav prema svakom čovjeku – pa makar i neprijatelju – tu i tamo se čuje s propovjedaonica da bi ubrzo utihnulo čim se počne valjati ratni vihor.

Kršćanstvo danas nudi samo dogmu bez ikakvih racionalnih osnova i etičku akciju bez ikakvog smisla i pozitivnog doprinosa.

Desmond Doss je bio jedan od rijetkih izuzetaka i tada (među Nijemcima je sličnu priču prošao adventist Franz Hasel), a danas je on samo jedan dobar izgovor za prikrivanje potpuno drugačije i crnje stvarnosti kršćanstva.

U nekom budućem ratu čovjek sasvim legitimno može očekivati da će ulogu osobe koja ni po koju cijenu ne želi uzeti oružje u ruke odigrati neki ateist, svjestan zajedničkog evolucijskog porijekla svih ljudi i kritičan prema svim narativima i dogmama kojima se opravdava bilo kakav oblik tlačenja i nasilja.

    •  Zašto sam sve ovo pisao na Autografu
    •  Korona će biti sudište i za teorije zavjere i za religiju
    •  Virus bi u Njemačkoj osobito mogao pogoditi staračke domove
    •  Evo kako ateisti mogu tješiti ožalošćene
    •  Obiteljaši ne brinu ni za obitelj ni za djecu
    •  Političari-vjernici: ugledajte se na svog ateističkog kolegu
    •  Kad vrhunski biblijski stručnjak skrene pameću
    •  Nebeski Bill Gates puno je gori od zemaljskog imenjaka
    •  Moje pravo na život znači i moje pravo na smrt
    •  Ne, mi ateisti nismo samo još jedna skupina vjernika

> Svi tekstovi ovog autora