novinarstvo s potpisom
Razmontiran je šator u Savskoj 66 u Zagrebu. Nekoliko mjeseci nakon demontaže bivše vlasti zadatak je, eto, proglašen izvršenim ili, kako bi to vođe branitelja rekle, pobijedili su (?) i nema više potrebe za skupim kampiranjem. U razmonitranju je sudjelovala i Hrvatska vojska. Nedavno smo doznali koliko košta prenošenje Gospina kipa vojnim helikopterom na nedostupan teren, pa pretpostavljamo da štogod stoji i angažiranje vojnika za demontažu šatora prosvjednika.
Neka, neka vojska zaradi, samo ne znamo kome će račun biti ispostavljen. Ministarstvu branitelja koje je navodno dalo zahtjev da vojnici rasklope šator ili stranci u čijem je interesu postavljen. Odlazi šator iz našeg glavnog grada, a ostaju branitelji u istome statusu u kojemu su i bili ili, bolje rečeno, u perspektivi još i gorem, jer im je nova vlast na raspolaganje stavila manje sredstava. No, nema veze, važno je da su oni zadovoljni pobjednici.
To što je njihovim mentorima nezadovoljna većina mislećih građana njih ne brine. Oni su vojnički odano i disciplinirano izvršili dani im zadatak i sad mogu na zasluženi odmor do nove prilike, do nove potrebe. No presedan što su ga uveli na političku scenu Hrvatske mogao bi se pokazati korisnim i za neke nove nezadovoljnike.
Haj’mo onako hipotetski, što bi bilo kad bi krenuli svi nezadovoljni kampirati narednih petsto pedeset i pet dana pred ministarstvima? Nezaposleni i umirovljenici pred Ministarstvom rada, blokirani i ovršeni u šatoru pred Ministarstvom financija, prosvjetari Janici i Šustaru pod prozorom… Zagreb bi u tili čas izgledao kao da u njemu stoluje pokojni libijski pukovnik Muammar al-Gaddafi, veliki ljubitelj šatora i života u njemu.
Spominjem presedan jer je na legitimnu mogućnost podizanja nekih novih šatora u Saboru ukazao esdepeovac Nenad Stazić. Šator je spomenuo želeći ponukati kulturne djelatnike da dignu glas protiv smanjenja sredstava zakladi Kultura nova. Iziritiran odlukama ministra Zlatka Hasanbegovića kazao je i to da će nakon ove Vlade i ministra “ostaci kulture stati pod jednu ustašku kapu!”
I zaista nikome normalnom ne bi bilo nimalo čudno da se na tisuće kulturnjaka okupi u šatoru pred Ministarstvom kulture.
Otkad je izborom i dekretom Tomislava Karamarka ovaj starmali, “no name” povjesničar postavljen na čelno mjesto resora u koji ni po svojoj prošlosti ni po sadašnjosti, ma brate – ni po čemu – ne pripada, dok ga gledamo, slušamo onaj njegov robotizirani govor ne možeš se oteti dojmu o krivom odabiru posla. Prošlog i sadašnjeg. Koju bi karijeru taj puki izvršitelj zadanog mu zadatka načinio u vojsci.
Hladan, odan, discipliniran – rođeni vojnik ove smiješne koalicije koja rezove i pljačku siromašnih naziva reformama, a svoju posvemašnju nesposobnost skriva iza rezultata koji su posljedica poduzetog za prošle vlasti, potpuno je nesvjestan razdoblja što ga čeka tako kompromitiranog po isteku marionetskoga mandata.
Konce vuče najjača stranka u koaliciji. Strogo pritom pazi da pri izvršenju ne bude formalno kompromitiran njihov predsjednik, već samo i isključivo marginalci, spremni za komadić vremenski ograničene moći, prodati dušu vragu.
Najistureniji su, dobivaju moralno najdvojbenije zadatke takozvani ministar kulture i ništa manje tzv. ravnatelj javne televizije Siniša Kovačić. Ovaj potonji bez milosti reže glave dojučerašnjih kolega i za potrebe obmane javnosti slika se na travnjaku Pantovčaka potpisujući bezvezni protokol o suradnji s turskom televizijom, dok mu leđa čuva čovjek koji iza rešetaka trpa novinare – Recep Tayyp Erdogan. Protokol koji je uz njega potpisao Ibrahim Eren govori o razmjeni programa i zaposlenika. Ups, umalo sam napisala zatvorenika! Ne’š važnosti.
Elem, takozvani ministar ukida sredstva svima i svemu što je ikad razmišljalo svojom glavom i samim se time zamjerilo društvu iz koalicije. Karamarko je vjerojatno u četvrtak otvorio šampanjac jer s intendantskoga mjesta u Hrvatskom narodnom kazalištu Ivana pl. Zajca odlazi Oliver Frljić! Na sreću ne i iz Rijeke. Radit će u okviru projekta Europske prijestolnice kulture, a intendaturu preuzima Marin Blažević.
Eto razloga za šatore i na Prisavlju i pred Ministarstvom kulture koliko ti srce hoće. Možda Stazićeva ideja i nije loša. Bitno je samo nabaviti šator dovoljno velik da se u njemu mogu predstavljati knjige, plesati balet, organizirati koncerti, otvarati izložbe, igrati predstave, jer je to najjače oružje kontra ministra kulture.
Ne treba na pročelje Ministarstva čak ni stavljati plakate poput onih na Zajcu. Već sama činjenica da bi i takozvani ministar iz nehata kroz prozor konzumirao štogod od tih sadržaja bila bi, vjerujem, kobna po njega. Ne podnosi on to!
Oko šarolikoga društva okupljenog oko Kulturnjaka 2016 barem ne bi bilo dvojbe u interesu koga kampira pred Ministarstvom. Odgovor je jednostavan – u interesu Hrvatske.