Sekularno i religijsko u razgovoru

Zoran Grozdanov i Nebojša Zelič (ur.), ”Vjera u dijalog – Sekularno i religijsko u dijalogu”, CeKaDe& Ex libris, Rijeka, 2017.

Dopustite, na početku, istinitu anegdotu: zagrebačka je obitelj prije nekoliko godina posjetila rođake koji žive u Londonu. Domaćini su ponudili zajednički posjet njihovoj mjesnoj anglikanskoj crkvi, ne krijući da je jednom tjedno posjećuju iz stanovitih, u britanskome društvu uobičajenih svjetovnih razloga, a ne zbog istinskoga vjerskog uvjerenja.

Premda ravnodušni prema religiji, gosti su ponudu iz pristojnosti prihvatili, usprkos tome što je njihove klince ondje čekao obilazak oslikanih postaja Križnoga puta. Zagrepčani su se, dakle, pripremili na zamorna svećenička razglabanja o inspirativnosti krvavoga Kristova smaknuća, a potom i na jalove pokušaje da sav taj martirologij nekako objasne glavicama svoje djece, od kojih je jedno imalo pet, a drugo – tri godine.

No u crkvi, odvilo se nešto posve drugo, za hrvatske prilike upravo nevjerojatno: anglikanski svećenik jest pokazao slike Križnoga puta, ali na njima nije bilo ni nasilja, ni muke, ni krvi. Sve zajedno nije trajalo ni pola sata, a čovjek se neprestano smijao, nastojeći, što je više mogao, djeci prilagoditi posve nerazumljiv sadržaj. I na kraju – a to je Zagrepčane uistinu pozitivno osupnulo – sve je posjetitelje, njih možda tridesetak, pozvao na kratko druženje, ležerno ih upoznavši sa – sad pazite – svojim životnim partnerom, muškarcem, i svećenicom, ženom, koja zajedno s njim vodi župnu crkvu.

Riječ je o društveno dobronamjernome a misaono dubokom, gdjegdje i revolucionarnom djelu, koje na svjetlo dana izvlači često zakrivene potencijale ovoga društva za istinskim svjetonazorskim dijalogom i razumijevanjem, istodobno razgolićujući isprazna ali opasna politizirana blebetanja javno najutjecajnije i najglasnije struje Katoličke crkve u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini

E sad, možete biti sigurni da će oni, koji ovaj istiniti događaj nisu dočekali prigodnim zgražanjem, prigrliti i knjigu “Vjera u dijalog: sekularno i religijsko u razgovoru”, koju su uredili riječki intelektualci, teolog Zoran Grozdanov i filozof Nebojša Zelič, a prije nekoliko tjedana objavili riječki Centar za kulturu dijaloga te samozatajna i nedovoljno prepoznata riječka izdavačka kuća Ex libris.

Jer, riječ je o društveno dobronamjernome a misaono dubokom, gdjegdje i revolucionarnom djelu, koje na svjetlo dana izvlači često zakrivene potencijale ovoga društva za istinskim svjetonazorskim dijalogom i razumijevanjem, istodobno razgolićujući isprazna ali opasna politizirana blebetanja javno najutjecajnije i najglasnije struje Katoličke crkve u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini.

Knjiga “Vjera u dijalog: sekularno i religijsko u razgovoru” zbornik je intervjua što su 2014. i 2015. objavljivani u Novome listu, te prijepisa javnih tribina koje su u istome razdoblju, od rujna 2014. do svibnja 2015. godine, održane na Filozofskom fakultetu i Art kinu, pod zajedničkim naslovom “Religija i javnost na Filozofskom fakultetu u Rijeci”.

Kako u predgovoru, naslovljenom “Pluralizam u (ne)slaganju”, objašnjavaju urednici Grozdanov i Zelič, nakana tih javnih razgovora – koje je inicirao tadašnji dekan Filozofskog fakulteta u Rijeci Predrag Šustar – bila je “propitati mjesto i ulogu religijskog argumenta u javnoj sferi”, te “ponuditi drugačija gledišta (…) u odnosu na stavove koji prevladavaju u hrvatskom javnom prostoru”.

Jer, dijagnosticiraju urednici, “javni prostor u Hrvatskoj, pogotovo po pitanju religijskih stavova, često je ispunjen monološkim oblicima iznošenja svojih gledišta”, pa “religijsko i sekularno ne ulaze u dijalog, već se u monološkoj formi suprotstavljaju jedno drugome kao suprotno na svim vrijednosnim razinama”.

Katolički se identitet tako “percipira kao suprotstavljanje homoseksualnom ponašanju, pravu na pobačaj i označava bivanje nacionalistom s jasnim političkim preferencijama”, dok se, s druge strane, “kritika takvih stavova često percipira kao kritika same religije”. Urednike knjige, pak, vodilo je duboko uvjerenje da “ateist i vjernik mogu (…) zajedno raditi na promicanju zajedničke slike boljeg društva”, a “sekularni prostor predstavljati zajedničko tlo na kojemu i vjernici i nevjernici, kao i svi oni između toga, mogu zajednički doprinijeti razvoju ljudskog društva”.

Knjiga to nedvojbeno i dokazuje, neugodnoj svakidašnjici usprkos. U tome je, istodobno, njezina veličina i njezina prostodušnost. Na prvi pogled, suprotstavljeni su svećenici i teolozi s jedne, te ateistički intelektualci s druge strane.

Knjiga “Vjera u dijalog: sekularno i religijsko u razgovoru” zbornik je intervjua što su 2014. i 2015. objavljivani u Novome listu, te prijepisa javnih tribina koje su u istome razdoblju, od rujna 2014. do svibnja 2015. godine, održane na Filozofskom fakultetu i Art kinu, pod zajedničkim naslovom “Religija i javnost na Filozofskom fakultetu u Rijeci”Lead 3:

No ono što ti ljudi govore nerijetko zamjenjuje uloge, pa se svećenici i teolozi pretvaraju u najžešće kritičare crkve i religije, dok se ateistički pisci – u javnosti katkad doživljavani kao samo utjelovljenje onog ničeanskog Antikrista – zaodijevaju retoričku halju branitelja izvornoga kršćanstva.

Riječ je, istodobno, o nekima od najuglednijih imena među onima što ih se na jednome mjestu u knjizi naziva “časnim izdajnicima”: s crkvene strane, u knjizi su fra Ivan Šarčević, sveučilišni profesor teologije i gvardijan franjevačkoga samostana Svetog Ante na Bistriku u Sarajevu, koji razgovara s novinarom, pjesnikom i piscem Predragom Lucićem.

Tu je fra Drago Bojić, bivši profesor na katoličkoj teologiji i urednik časopisa Bosne Srebrene “Svjetlo riječi” u razgovoru s novinarom, utemeljiteljem Feral Tribunea Viktorom Ivančićem.

Njemački teolog Norbert Reck govori o konceptu “homoseksualnosti” kao rasističkome, za razliku od “gay” pristupa životu, koji “vjeruje u slobodu i pravo svakog ljudskog bića da živi život koji mu/joj najbolje odgovara”.

Njemačka teologinja Regina Ammicht-Quinn govori kako je “naravno” da “žene imaju pravo odlučiti što će sa svojim tijelima i svojim životima”, dok Teresa Forcades, španjolska benediktinska redovnica, liječnica i feministica – vjerovali ili ne, sve to može zajedno – govori da “privatno vlasništvo ne može biti apsolutno pravo” i ističe da “kapitalizam ubija, nije ga moguće reformirati i moramo ga zamijeniti”.

Ideje iznesene u knjizi nerijetko zahvaćaju i mnogo dublje od rasprave o socijalnoj ulozi i mjestu religije u društvu. “Zlo i nasilje se zavuklo u samu ideju Boga”, kaže u razgovoru s Predragom Lucićem fra Ivan Šarčević. “Istjerat ga iz te jazbine – jako nezgodno”.

To, da se katolički velikodostojnik ne ustručava ustvrditi kako su se “zlo i nasilje zavukli u samu ideju Boga”, pa da još za “ideju Boga” ne oklijeva upotrijebiti metaforu “jazbine”, svjedoči o dramatičnome, teškom, ali nadasve časnom samoispitivanju vlastitoga svjetonazorskog, ali i osobnog, privatnog identiteta.

Dijagnosticiraju urednici, “javni prostor u Hrvatskoj, pogotovo po pitanju religijskih stavova, često je ispunjen monološkim oblicima iznošenja svojih gledišta”, pa “religijsko i sekularno ne ulaze u dijalog, već se u monološkoj formi suprotstavljaju jedno drugome kao suprotno na svim vrijednosnim razinama”

Lucićev intervju sa Šarčevićem, prenesen u knjigu iz Novoga lista od 26. studenoga 2014, svjedočanstvo je Šarčevićeva osobnoga mučnog hrvanja s izvjesnošću “destruktivne simbioze religije i nacionalizma”.

Posve svjestan iskušenja koje pred istinskoga vjernika postavlja stvarnost u kojoj nacionalizam, ta “najbezbožnija sekularna ideologija”, “uzurpira mjesto Boga ili se njime služi da opravda mržnju, zločin i zločince”, Šarčević silnom iskrenošću i dubinom stiže od temeljne, tako jednostavne, no istodobno tako nedostižne istine: da nasilje ništa ne rješava. “Inzistiram na nužnosti budnosti pred zlom u svakom vremenu”, kaže Šarčević.

“Patnja je zajedničko obvezujuće mjesto svih ljudi” – ne dakle nacija, ne vjera, ne Crkva, ne država, ne čak ni pobuna, nego patnja – “i vjernika i nevjernika, a patnik je jedini pravi subjekt ljudskih odnosa i povijesti, zadnji kriterij etike i vjere”.

Ali, koga briga? “Sukobi, ratovi, nasilja, bliski su ljudima. Koliko je stvarno netko za mirotvorstvo? Mislim, vrlo malo ljudi. I u tom smislu je naša duhovna situacija zabrinjavajuća”. Ljudi, kaže Šarčević, “računaju: hajmo mi u konflikt, u rat, pa će onda biti bolje.” Ne, uzvraća sarajevski franjevac: “Nemoguće je. Nema s ratom više popravka. To je ireverzibilna povijest. Ne može biti bolje”.

U tim rečenicama dokida se razlika vjernika i nevjernika, i napokon se stiže od čovjeka.

Takav astruistički zahtjev – živjeti “samo s ljubavlju i suosjećanjem”, reći će Norbert Reck – nadilazi svaku svjetonazorsku i ideološku razliku, nadilazi i same bogove, a naročito razgolićuje grotesknu nedostojnost današnje razine ovdašnjega javnog govora o temama vjere, religije i ljudskosti.

No, kako rekosmo, koliko god “Vjera u dijalog: sekularno i religijsko u razgovoru” mogla obodriti duše posvećene miru i razumijevanju, ona je istodobno izraz neke vrste užasnutog zdvajanja – jer, može li se zvati ljudskim društvo u kojemu i Bog postaje preprekom ljudskosti?

To, da se katolički velikodostojnik ne ustručava ustvrditi kako su se “zlo i nasilje zavukli u samu ideju Boga”, pa da još za “ideju Boga” ne oklijeva upotrijebiti metaforu “jazbine”, svjedoči o dramatičnome, teškom, ali nadasve časnom samoispitivanju vlastitoga svjetonazorskog, ali i osobnog, privatnog identiteta

Može li se zvati ljudskim svijet u kojemu i ljudi i bogovi odbijaju postati provoditeljima prve i najvažnije istine, koju je tibetanski Dalaj lama formulirao znamenitom tvrdnjom da je “religija dobrota”? I može li nas ohrabrivati to što knjige poput ove, svojim utjecajem na današnje društvo, nisu više od dobronamjernoga – šapata o razumijevanju?

Z.Grozdanov: Vlada diktatura osrednjosti

Suurednik knjige Zoran Grozdanov doktor je teologije, urednik u riječkome Ex Librisu i društveni aktivist, jedan od ključnih pokretača uspješne akcije za ukidanjem PDV-a na doniranu hranu. Njegov urednički rad u Ex Librisu iznjedrio je duboke i važne, no nažalost često zapostavljene teološke naslove.

Zadovoljan je, kaže za naš list, dosadašnjom recepcijom “Vjere u dijalog”, jer potražnja dokazuje kako “nije samo naša procjena bila da je knjiga važna i dobra”. No kada je riječ o društvenim uvjetima za dijalog, Grozdanov nije optimist.

“Idu na gore, nažalost. Čini mi se da dolazi vrijeme kada će ovakvi razgovori biti relikt prošlosti, egzotična činjenica da se uopće razgovaralo o temama od općedruštvenog i teološkog značaja. Kod nas, tko je najglasniji, taj diktira tempo i teme, a ljudi koji zaista imaju što reći, i to suvislo, ostaju u pozadini”.

Grozdanov ocjenjuje kako je na djelu “diktatura osrednjosti, pa i na polju razgovora o temama kao što su pobačaj, nacionalizam, socijalna pravednost, homoseksualnost i drugim koje su zastupljene u knjizi”. Grozdanov će kazati kako “dobar dio problema jest u činjenici da na prvim ‘linijama fronta’ vjerskog govora stupaju ljudi s viškom uvjerenja i manjkom argumenata, barem onih suvislih”, dok “svijetlih primjera u javnosti gotovo da nema”.

Grozdanov, međutim, ne misli da je problem samo u crkvi u Hrvatskoj, usprkos tome što “paracrkvene udruge nemaju samo za cilj zastupati i boriti se za svoje vrednote već i mijenjati zakonodavstvo, i to na štetu mnogih drugih koji ne dijele njihova, vrlo često i ne previše kršćanska uvjerenja.”

Grozdanov ocjenjuje kako je na djelu “diktatura osrednjosti, pa i na polju razgovora o temama kao što su pobačaj, nacionalizam, socijalna pravednost, homoseksualnost i drugim koje su zastupljene u knjizi”. Grozdanov će kazati kako “dobar dio problema jest u činjenici da na prvim ‘linijama fronta’ vjerskog govora stupaju ljudi s viškom uvjerenja i manjkom argumenata, barem onih suvislih”, dok “svijetlih primjera u javnosti gotovo da nema”

Ipak, on pita: “Što je s činjenicom da se neki političar, ministar, napadne samo zato jer je vjernik i onda se postavlja pitanje kako ministar ili političar može biti vjernik. Nije li i to isključivost i nerazumijevanje odnosa vlastitih uvjerenja i funkcije koju neki pojedinac obnaša?”

Grozdanov zaključuje kako u hrvatskome društvu “nema previše milosti ni prema vjerskim uvjerenjima”, a taj nedostatak uvažavanja ne mora biti tek reakcija na katolički fundamentalizam. Kako bilo, Grozdanov drži da “religijski argumenti itekako imaju mjesta u sekularnom društvu: bez sekularnog okvira kršćanstvo postaje zloupotrijebljeno, a sekularni prostor osiromašen”.

N.Zelić: Nedovoljno je ateističkih glasova u javnosti

Premda su urednici knjige Nebojša Zelić i Zoran Grozdanov svjetonazorski suprotstavljeni – prvi ateist, drugi protestantski vjernik; prvi predavač na Filozofskom fakultetu u Rijeci, drugi na Teološkome fakultetu Matija Vlačić Ilirik u Zagrebu – uvelike se slažu u temeljnim pogledima na ulogu religije u sekularnome društvenom prostoru i njezinome pravu da u tom prostoru slobodno djeluje.

“Kao ateist, koji sekularno društvo vidi kao pluralno, ne mogu se složiti sa stavom da vjernici ne mogu komentirati društvo iz svoje perspektive i iznositi svoja uvjerenja u javnosti”, kazat će za naš list Nebojša Zelić.

Istodobno, Zelić smatra “da u javnom prostoru nema dovoljno snažnih ateističkih glasova koji će se bilo na humanističkim bilo na znanstvenim temeljima suprotstaviti religijskim uvjerenjima”.

Također, drži “da je djelovanje konzervativnih udruga puno snažnije i za sekularizam puno opasnije nego glasovi onih koji smatraju da sekularni prostor treba biti lišen vjerskih argumenata”. No, napominje, kontekst knjige “Vjera u dijalog” bio je drugačiji: poanta nije bila suprotstavljanje, nego razgovor, “a razgovora nema ako jedna strana smatra da drugoj tu nije mjesto”.

Zašto se oporbeni glasovi unutar Katoličke crkve ne čuju glasnije, Zelić ne zna: “To je problem kojim bi se prvenstveno trebali baviti pripadnici te vjerske zajednice. Naša namjera nije bila dati drugi glas Katoličkoj crkvi kao instituciji, niti prikazivati pluralnost unutar Crkve

Ističući kako je on osobno “u ovome projektu prvo građanin koji želi sudjelovati u pluralizmu mišljenja, a tek potom kao ateist koji svoja mišljenja propituje slušajući tuđa”, Zelić nam je objasnio kako su urednici htjeli “vjerski pogled na određene temem prikazati drugačijim nego što se nudi u mainstreamu”. To i jest razlog, dodaje, zbog kojega “nismo zvali kao goste one koji su definirali taj mainstream”, prije svega mainstream Katoličke crkve.

A zašto se takvi, oporbeni glasovi unutar Katoličke crkve ne čuju glasnije, Zelić ne zna: “To je problem kojim bi se prvenstveno trebali baviti pripadnici te vjerske zajednice. Naša namjera nije bila dati drugi glas Katoličkoj crkvi kao instituciji, niti prikazivati pluralnost unutar Crkve”.

Oni koji priječe dijalog pozivanjem prvenstveno na argument većine ne smiju spriječiti pokušaje da se razgovori vode. Jer, napominje, “oni koji priječe dijalog pozivanjem prvenstveno na argument većine ne smiju spriječiti pokušaje da se razgovori vode”.

(Tekst je objavljen u tiskanom izdanju Novog lista 3. 12. 2016.).

    •  Metafizička Srebrenica patrijarha Porfirija
    •  Životinje iz džungle
    •  Kraus: Dok se ZDS ne zabrani, neće biti zajedničke komemoracije
    •  Šuljanje represije
    •  Protiv predsjednice KGK, ali za instituciju
    •  Mirna dezintegracija
    •  Godina je dana da je Duje na onome svijetu
    •  Stjepan Mesić: ''Plenković mora čim prije ovladati HDZ-om''
    •  Koalicija za REKOM: Važan link za dokumentiranje ratnih žrtava
    •  Franjo Tuđman bio je političar nasilništva i mržnje

> Svi tekstovi ovog autora