Sekularnost države nije narušena, nego ugrožena

U Zadru je prošli petak predstavljena knjiga splitskog svećenika i sveučilišnog profesora Josipa Mužića. Josip Mužić i ja se poznajemo i gotovo se ni u čemu ne slažemo. Njegov i moj pogled na kršćanstvo razlikuje se razlikom između pakla i raja. To nije ništa neobično.

U filozofiji je poznato da između pojedinaca unutar iste stvarnosti, primjerice kršćanstva, postoji apsolutna razlika, dok između neosobnih stvarnosti, primjerice kršćanstva i hinduizma, postoji samo relativna razlika.

Kada susretnem drugog čovjeka, prilazim mu kao od mene apsolutno različitom biću. Sloboda tako djeluje, ona apsolutizira svačiji značaj, bez želje da druge pokorimo. Tko, uostalom, može pokoriti osobnu slobodu i tko nam tu istu slobodu, naravno osim nas samih, može osigurati? Nitko i nikada.    

Mužićeva knjiga tematizira beskompromisne principe i politike katolika, a tako nekako je i naslovljena. Budući da su organizatori pozvali prisutne da postave pitanja ili da iznesu komentar o predstavljenom sadržaju knjige, iskoristio sam pruženu priliku. Rekao sam da su principi po definiciji beskompromisni, oni su, u metafizičkom smislu, ono iz čega nešto proizlazi ili nastaje, osim toga, oni su i polazišna točka prosudbe.

Naveo sam da demokracija, između ostalog, počiva na dva principa ili načela: prvi je princip sekularizacije, a drugi je princip pluralnosti. Demokracija je bitno sekularna, sakralne stvarnosti nisu demokratične. U demokraciji, zato što je sekularna i pluralna, ima mjesta za sve, u religiji nema.

Religije nisu snošljive, ono to postaju samo kada ih se prisili da budu snošljive. A i tada će to biti do prve ukazane prilike da prošire vlastiti utjecaj i vlastitu moć. Ni ovo mi nije sporno, bit religije je naprosto takva. Religija teži prema tome da uspostavi dominaciju nad čitavom stvarnošću.

Religija, kao institucionalizira vjera, traži da se uz njezine, unaprijed definirane, iskaze o cjelini svijeta bespogovorno pristane te da se te istine ne propituju.

Vjernici ne propituju ono u što vjeruju, oni to čine kada zapadnu u stanje krize vjere.

Racionalna kritika je opsadno stanje za vjeru, ali i za religiju. No, ja ni u ovom proturacionalnom, gotovo fideističkom stavu ne vidim nikakav problem sve dok se religijski sadržaji nalaze na društvenom i svjetonazorskom tržištu, sve dok su na razini ponude odnosno tu ne vidim problem sve dok čovjek vlastitim izborom pristaje uz takve sadržaje.

Tko želi živjeti životom religioznog bića, neka slobodno živi, sekularna država poštuje to pravo, jer je sekularna država, ponavljam, bitno pluralna. Ona se veseli mirnoj koegzistenciji mnogih istina.

Međutim, kada je riječ o religiji, stvari se izokreću: religija i pluralnost ne idu skupa. Svaka religijska zajednica smatra da je samo i isključivo ona u pravu te da ostale religijske zajednice pate od manjka istine odnosno da pate od manjka boga. I to je, isto tako, posve razumljivo.

Onaj tko pripada, primjerice, kršćanstvu, smatra da je kršćanstvo istinitije i božanstvenije od islama, baš kao što pripadnici islamske zajednice smatraju da je bog posve prisutan u Allahu, a samo djelomično u Jahvi.

Religije priznaju samo vlastitu istinu dok istine drugih, pa i istine drugih religija, smatraju ili djelomičnim istinama ili zabludama i neistinama. Za vjernike je, iako nisam posve siguran da su toga svjesni, blagotvorno da žive, ako imaju tu sreću, u sekularnoj, demokratskoj državi, a ne u teokraciji.

Mužićeva knjiga, prema onome što sam na predstavljanju čuo, ovu našu demokratsku državu vidi kao provizorij s nadom da će se Hrvatska jednom pretvoriti u državu posve usuglašenu s katoličkim moralnim, društvenim i dogmatskim naukom.

Protiv takve budućnosti se treba boriti, ja svakako hoću, za druge ne znam.

Sekularnu državu treba jačati, ona trenutno, ponajviše zbog Plenkovićevog (ali ne samo njegovog, jednako su odgovorne i oporbene stranke) kukavičluka, prolazi kroz fazu ugroze.

Sekularnost države je ugrožena, ona nije narušena, nego ugrožena – još uvijek živimo u sekularnoj državi ali to više ne smijemo podrazumijevati. To što je država formalno sekularna, ne znači da sekularnost nije ugrožena. Jest, ugrožena je i to nije samo problem Hrvatske. Pogledajte samo Trumpovu Ameriku. Slomom sekularne države, nestaje i demokracija.

Demokracijom se svjetovne politike odvajaju od crkvenosti, bez štete za državu i Crkvu jer je Crkvi omogućena sloboda djelovanja. Kada bi, kojim slučajem, bila uspostavljena teokratska država, nestala bi sloboda.

Sloboda je sekularna kategorija, ona pripada čovjeku. U religijskim sustavima, sloboda je uglavnom ljudima darovana. Demokratska, sekularna država ne oduzima vjerske slobode, ona ih štiti i omogućava.

Takva država je slobodnija i, samim time, šira i tolerantnija od ”beskompromisnih politika katolika”. No, puno je zanimljivije to što katolike motivira da kao katolici, ne kao građani koji u pluralnom, demokratskom društvu, skrbe o slobodi vjeroispovijesti, ulaze u politiku. Razlog je, ma koliko oni to pokušavaju sakriti, ili manipulacija ili manjkavost odnosno nepovjerenje u sakralno.

Iz nepovjerenja u boga rađa se religijska pomama za politikom.

Manipulatori iskorištavaju sve elemente stvarnosti kako bi se dokopali političke moći. Religijsko područje je podatno za manipulaciju – ono je više emocionalno nego racionalno. Kada bi vjernici vlastitu vjeru podvrgli racionalnoj kritici, njihova vjera bi tada uistinu bila njihova.

Naravno da postoje vjernici koji to rade, ali s takvim vjernicima nije moguće manipulirati, zato što nisu odustali od razuma ali ni od vjere. Oni su unutar sebe, u svom životu, primijenili princip sekularizacije – odvojili su vjeru od razuma, kako ne bi došlo do poništenja jedne od ovih dviju moći.

Vjera smjera prema jednome, razum prema drugome. Čovjek razuma može biti i čovjek vjere, ali samo ako je u sebi proveo princip sekularizacije odnosno ako je razgraničio vjersko od razumskog. On je tada cjelovito biće, vjera mu može biti poticaj da upotrebljava razum kako bi spoznao božanski kôd upisan u stvarnost, baš kao što mu racionalni zaključci mogu pročistiti i učvrstiti vjeru. No, to je moguće samo ako postoji čvrsta granica između vjere i razuma.

Ako se ta granica poruši, više se ne zna što je razumsko, a što vjersko. Katolici u politici su contradictio in adiecto. Katolici su katolici po vjeri, vjera čovjeku služi da samoga sebe iznutra definira, dok politika služi da se uredi prostor između ljudi. Taj prostor je, dakako, izvanjski.

Kada raspravu svedemo na bitno, katolici u politici su egzekutori vjere, oni su je istjerali iz vlastite duše kako bi je pretvorili u sredstvo postizanja političkih ciljeva. Uostalom, kakva je to vjera koja se dovršava u državi? To mrtva vjera živih manipulatora.

 

 

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN HR8923600001102715720 (SWIFT/BIC: ZABAHR2X za uplate iz inozemstva) ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Oružje i sloboda, ma što nam govorili, ne idu skupa
    •  Ovaj svijet vapi za dobrotom kakvu je pokazao Carlo Acutis
    •  Vlado Matijanić i Josip Reihl-Kir nisu rođeni kao zastave
    •  U Benkovcu je razapeto odavanje počasti Josipu Reihl-Kiru
    •  Trajna, lažna prošlost ubija ovu državu
    •  Poklič ZDS oduzeo je legalitet i legitimitet državi i društvu
    •  Nacionalizam prostituira naciju, Boga i čovjeka
    •  Ne, nismo se osamostalili, mi smo se ubili
    •  Molitelji Uzinića promatraju kao anacionalnu komunjaru
    •  Dino nas je naučio što su ljubav, empatija i solidarnost

> Svi tekstovi ovog autora