Šenoa i Zagreb vole se transcendentnom ljubavlju nezaborava

Tog sam poslijepodneva stajala na tramvajskoj stanici, promatrajući prolaznike s maskama kako zaobilaze dizalicu koja radnika podiže do krova ranjene zgrade, i kamion tik do nje, prepun šute i starih greda.

Osam mjeseci nakon potresa, jednako je bolno gledati vizure ranjenog grada i prolaznike s maskama, kako zagledani u daljinu odsutno šeću, ili, pak, čavrljaju s nekim do sebe, ni ne primjećujući okolinu.

Potresom je potresena duša moga grada, nestalo je njegove vrckave radosti, i kao da je tragove svjetla u zjenama njegovih stanovnika, do kraja prigušila pandemija.

U potrazi za prizorom koji bi unio malo boje u sumorni dojam oblačnog poslijepodneva, pogled mi pade na plakat u nježnim, pastelnim bojama i stihove u ravnini pogleda:

”Kamen ti je – pa kad kresne

Tvoje oko o taj kamen

Iz kamena vatra bljesne,

Žarka pjesma – živi plamen!”

Šenoa!

I moje srce na čas bljesne od radosti, kao ”Srce pjesnikovo”, jer u taj čas shvatih, da ništa bolje ne povija rane Zagreba nego poezija, i to ona njegova, senatora za graditeljstvo i socijalnu skrb, koji je sa svojim voljenim gradom preživio veliki potres 1880. godine, svjedočeći kako su iz porušenog centra stanovnici koji su imali kud, otišli u druge dijelove i gradove tadašnje Monarhije, većinom prema Austriji.

I ove godine, 14. studenog, o 182. obljetnici njegova rođenja, ispred spomenika u Vlaškoj recitirali su se stihovi, palile svijeće, i sve je govorilo o tome kako Zagreb trajno pripada Šenoi i Šenoa Zagrebu

No Šenoa se nesebično davao pomažući građanima, obavljajući svoje dužnosti gradskog službenika, istovremeno i pišući. Iako već narušenog zdravlja, 1881. objavio je svoju ”Branku”.

Oduvijek volim Augusta Šenou, još iz školskih klupa. Njegova poezija, iako pripada ranim fazama njegova stvaralaštva, djeluje poput melema na još zjapećim ranama grada, na koje se hvataju prve krastice.

Dio je to sjajnog projekta književnice Sonje Zubović pod nazivom ”Poezija na ulicama”, u okviru kojeg smo mogli čitati i suvremene hrvatske autore. Poezija je vjerojatno najsavršeniji oblik nereligiozne molitve. Ona transcendira svakodnevno, ona tješi i liječi.

Moje prijateljstvo s obitelji Reis i Kućom Šenoa, počelo je neočekivano, jednog poslijepodneva kad me nazvala Gordana Maravić, alias učiteljica Branka, divna žena koja vodi povijesne Šenoine ture po Zagrebu.

Željela je naručiti kišobran ”Zagreb”, koji je dizajnirao Robert Barilla kao zagrebački suvenir za Zakladu ”Otok Brač – negdje između mora i zvijezda” čiju zagrebačku podružnicu vodim.

Toplo smo i sadržajno razgovarale na prvoj kavi u Tkalči, a uskoro me pozvala i na Šenoinu šetnju Zagrebom koju je vodila noseći zagrebački kišobran. Ubrzo potom, o rođendanu Augusta Šenoe, dobila sam pozivnicu za Dane Augusta Šenoe, upoznala obitelj Reis, razgledala muzej u Malinovoj.

Gospođa Jasmina Reis, voljena pokćerka Zdenka Šenoe, Augustova unuka, provela me kroz kuću. Ispričala mi je kako je vinograd u Malinovoj 27 kupio Zdenkov otac Milan, upravo zbog činjenice da je tuda pješice prolazio August Šenoa, idući s Gornjeg grada u Gajev ljetnikovac na Mirogoju, odakle je, oslonjen o drvenu ogradu, volio promatrati vinograde.

U drugoj polovici dvadesetih godina prošlog stoljeća, grad je na području vinograda dopustio gradnju, te se Milan odlučuje dignuti kredit i izgraditi obiteljsku kuću. Do tada su živjeli u iznajmljenom stanu u zgradi Matice hrvatske, a s njima i Slava, Augustova udovica, koja ga je nadživjela za čak 64 godine.

U kući sam vidjela i sobu Branka Šenoe, sada preuređenu u njegov atelje, s više od 300 sačuvanih njegovih slika, i stolcem kojeg je dovukao čak iz Dubrovnika iz jedne kavane. Prisustvo njegove supruge Naste Rojc, tek se osjeća u ateljeu u suptilnim naznakama.

Osam mjeseci nakon potresa, jednako je bolno gledati vizure ranjenog grada i prolaznike s maskama, kako zagledani u daljinu odsutno šeću, ili, pak, čavrljaju s nekim do sebe, ni ne primjećujući okolinu

Ne znam što mi je u druženju s osnivačima Kuće Šenoa bilo inspirativnije: obiteljske dokumentirane priče, predavanje o zagrebačkim adventskim slasticama u Klovićevim dvorima na kojemu se moglo čuti kako je Alois Vjekoslav Šenoa, Augustov otac, nekad kaptolski sladopek, zapravo začetnik modernog zagrebačkog slastičarstva i jedan od utemeljitelja poznate zagrebačke škole slastičarstva iz koje su izašla legendarna imena zagrebačkog slastičarstva: Šolc, Rukavina, Horak, Jakšić, Žerjav, Lazić i brojni drugi, promocije knjiga, ili Šenoini dani. Divne su bile i promocije knjiga, posebno slikovnice ”Zlatarovo zlato”.

Obitelj Šenoa duboko se utkala u povijest Zagreba, a August ga je volio predano, strastveno i neizmjerno.

I ove godine, 14. studenog, o 182. obljetnici njegova rođenja, ispred spomenika u Vlaškoj recitirali su se stihovi, palile svijeće, i sve je govorilo o tome kako Zagreb trajno pripada Šenoi i Šenoa Zagrebu.

Činjenica da je živio i umro puno prije Drugog svjetskog rata, lišila ga je novodobne politikantske revizije sjećanja, koja nije mimoišla Vladimira Nazora čiji se spomenik svako toliko obara, tiho, noću, uz pomoć užadi vezane za automobile, niti netom preminulu Anđelku Martić, čiji je ”Pirgo” posve neopravdano i politikantski izbačen iz lektire.

Šenoa i Zagreb i dalje se vole, neometano, tihom i transcendentnom ljubavlju nezaborava.

I tako treba biti, jer narod koji kontinuitet stvaralaštva podređuje politikantskim ciljevima, može baštiniti samo fragmentaciju i vlastiti diskontinuitet.

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Sarajevo, ljubavi moja
    •  Turbulentna prosvjetarska jesen
    •  U Alsaceu sam učila o ljudskosti, prevladavanju traumi i napretku  
    •  Plodovi jednostavnosti
    •  Adieu, mon amie la Rose
    •  Što bismo sve, da hoćemo, mogli naučiti od Baby Lasagne?
    •  Zašto ne vjerujem u pravdu Zorana Milanovića?
    •  Učenici prve i druge klase i inkluzija kao ideološka parola
    •  Sindikalni prosvjedi i rasjedi
    •  Božićno vrijeme u hostelu Arena

> Svi tekstovi ovog autora