Silvije Tomašević ili dignitet profesije

Mediji su se raspisali o preranom odlasku u vječnost Silvija Tomaševića, dopisnika Večernjeg lista i Hrvatske radiotelevizije iz Rima i iz Vatikana. Uglavnom u superlativima, uz duboko poštovanje Silvijevog osobnog i profesionalnog integriteta.

Ali najmanje mu je prostora, šturo, posvetila medijska kuća kojoj je najviše pridonio svojim javljanjima uživo, u večernjim satima i u bilo koje doba dana, s kupolom svetog Petra u pozadini.

HRT je popratio njegovu smrt kratko, lapidarno, dok su drugi mediji posvetili toj posebnoj ličnosti hrvatskog, ali i talijanskog, a zašto ne i svjetskog novinarstva, dužno poštovanje.

Kažem svjetskog, jer je Silvije Tomašević u Rimu bio višegodišnji član Udruženja stranog tiska, štoviše bio je član Uprave tog društva, itekako dobro poznat među stranim dopisnicima, i visoko cijenjen zbog svog profesionalnog habitusa, svoje ozbiljnosti i temeljitosti, objektivnosti i – suzdržanosti u emocijama.

Poznavali smo se već od ranije, prije nego što sam došao u Rim za ambasadora. Njegova žena, također Riječanka, doktorica Katja Marčan, odustala je od svoje liječničke karijere da bi slijedila svog muža u njegovoj profesionalnoj karijeri.

Silvije Tomašević je odskakao od svojih kolega novinara iz zemlje. Kadgod bi došao neki hrvatski državni dužnosnik u Rim, ili u posjetu papi ili talijanskim vlastima, s njim bi se dovukla i skupina novinara i snimatelja, uglavnom svi ”našpanani”, s povišenim adrenalinom, uglavnom zgražavajući se što papa neće odmah proglasiti kardinala Stepinca svecem, ili ljuti zbog neke pretpostavljene nepravde koja je nama, Hrvatskoj nanesena.

Mediji su se raspisali o preranom odlasku u vječnost Silvija Tomaševića, ali najmanje mu je prostora, šturo, posvetila medijska kuća kojoj je najviše pridonio svojim javljanjima uživo, Hrvatska radiotelevizija

Silvije bi uvijek ostao profesionalno distanciran, rekli bismo cool i nikada se nije ulagivao hrvatskim političarima koji bi dolazili u Rim i Vatikan i uvijek bi javljao o tim posjetima objektivno, bez pretjerane enfatičnosti, kako su to činili obično novinari u pratnji, u želji da se dodvore i ulaguju ličnostima s kojima su došli.

Silvije Tomašević bio je pravi profesionalac: nikada nije pretjerivao u emocijama, naprotiv, pokušavao je da gledatelju, ili čitatelju njegovih priloga u Večernjem listu dočara svu složenost problema, upozoravao je na različitost pristupa i nikada nije pokušavao uljepšati niti zasladiti neku vijest onako, kako bi to voljeli oni koji su bili u glavnim ulogama.

Čak i kada je papi u papinskom avionu na putu u neku daleku zemlju, kao dio novinarske svite koja prati rimskog pontifeksa, postavljao pitanja, bila su to ozbiljna pitanja, koja su odavala profesionalca koji dobro poznaje problem o kojem je riječ.

Nije nikada provocirao niti izašao iz okvira pristojnosti prema sugovorniku, u svojim nastupima, i to se znalo cijeniti u onom krugu u kojem se kretao u Rimu i Vatikanu.

Okupljao je kod sebe, kod kuće, sve rimske i vatikanske dopisnike iz Hrvatske, od veterana Radio Vatikana Alda Sinkovića, preko dopisnika Jutarnjeg lista, novinarskog enciklopedista Inoslava Beškera, pa sve do dopisnika riječkog dnevnika na talijanskom jeziku La Voce del popolo, u liku pisca ovih redova.

Ali dok sam bio ambasador, bio mi je najkorisniji savjetnik, jer je poznavao svu dubinu i pozadinu ne samo talijanske politike, već i ono što se nalazi iza ”brončanih vrata”, kako je poljski pisac i novinar Tadeusz Breza u istoimenoj knjizi opisivao zakulisna zbivanja u Svetoj Stolici.

Silvijeva ekspertiza bila je vrjednija i od insajderskih analiza Rogera Peyrefitta, koji je u svojoj knjizi ”Ključevi svetog Petra” također opisivao sve kontrapunkte Svetog Grada.

Tomašević je znao više od njih, i šalili smo se da će, kada mu dosadi Rim, i on napisati svoju kriminalističku novelu o Vatikanu, a afera se namnožilo otada, koje su otkrivene zahvaljujući sadašnjem papi Franji – Franetu, kako bi rekao Inoslav Bešker, još jedan nezaobilazni doajen hrvatskog novinarstva, i on u Rimu.

I dok sam obavljao posao hrvatskog ambasadora u Rimu, imao sam tu privilegiju da mi ova dvojica, i Silvije i Inoslav budu od dragocjene koristi za poznavanje i razumijevanje ambijenta u kojem sam se našao.

Silvije je i sam napisao nekoliko značajnih knjiga: biografija Ivana Pavla II. prevedena mu je na mnoge svjetske jezike, čak i na poljski. Napisao je knjigu i o papama u povijesti, a na kraju i knjigu o papi Franji koja je izašla iz tiska 2014. Ali to su samo neki od naslova s podužeg popisa njegovih publikacija.

Ali, ne samo vatikanolog, Silvije je bio uvjereni promotor prijateljskih odnosa Italije i Hrvatske. Uspostavio je odlične veze s ezulima, talijanskim egzilantima iz Istre, Rijeke i Dalmacije, i s njihovim društvom, Società di studi storici – Društvom povijesnih istraživanja i Muzejom-Arhivom grada Rijeke koji se nalazi u Rimu.

Pokrenuo je i periodičnu publikaciju, časopis MM – Manjine/Minorazne, posvećenu produbljenju prijateljskih odnosa između Italije i Hrvatske kroz upoznavanje sa životom manjina, Talijana u Hrvatskoj i hrvatske manjine, moliških Hrvata, u Italiji.

A opet, bilo mu je stalo i do njegovog zavičajnog lokaliteta, Rijeke (iako je rođen, slučajno, u Zagrebu), pa je pokrenuo mnoge inicijative da se upozna kulturna baština Rijeke u Italiji. Sudjelovao sam sa zadovoljstvom u tim inicijativama, pa je Tomašević bio doista neformalni ambasador svog grada i Hrvatske u Italiji i u Vatikanu.

Silvije bi uvijek ostao profesionalno distanciran, rekli bismo cool i nikada se nije ulagivao hrvatskim političarima koji bi dolazili u Rim i Vatikan i uvijek bi javljao o tim posjetima objektivno, bez pretjerane enfatičnosti, kako su to činili obično novinari u pratnji, u želji da se dodvore i ulaguju ličnostima s kojima su došli (…) Odlazak Silvija Tomaševića nenadoknadiv je gubitak za cijelu zemlju

Lijepo su o njemu pisali, sada kada je otišao, i Mirko Galić u Večernjem listu, i Edi Prodan u Novom listu, i, naravno, Inoslav Bešker u Jutarnjem listu. Lijepo su govorili na komemoraciji u Novinarskom domu i Hrvoje Zovko i Dražen Klarić i Goran Gerovac iz Večernjeg lista.

Samo što, opet, ni na ovoj posljednjoj komemoraciji nije govorio nitko iz HRT-a, kuće kojoj je Silvije najviše pridonio svojim redovnim javljanjima i tako ušao u svaki dom hrvatskih gledatelja.

To im ide na dušu, jednoj medijskoj kući koja je snishodljiva prema vlasti, ali ne odaje dužno poštovanje onima koji su radili za nju, a Silvije nije jedini.

Kao što je i Silvije imao gorkih trenutaka u životu, kao, na primjer, one kada je, nakon što ga je legendarni glavni urednik Slobodne Dalmacije Joško Kulušić uspio pridobiti da piše za tu kuću, privatizacijom došla nova ekipa i novi vlasnici koji su mu smanjili plaću, odnosili se prema njemu kao prema nekom uljezu i primorali ga da, na kraju, otiđe iz te kuće.

O tim crnim trenucima svoje karijere, o tome kako je bio tretiran, Silvije nikada nije volio govoriti, pa čak ni u najintimnijem društvu. Jednostavno, o tome se nije pričalo, bar ne u njegovom prisustvu.

Ostao je uspravan, principijelan, profesionalan do kraja. Rijetka pojava ne samo u hrvatskim medijima, već i u hrvatskom javnom životu uopće.

Nedostajat će svojoj zemlji, jer je bio uzor medijske objektivnosti, ozbiljnosti pristupa, temeljitosti priprema i medijskog iskustva kakvog malo tko ima danas, u ovoj turbulentnoj medijskoj situaciji kada Vlada vodi rat protiv medija, a njeni ulizice i poslušnici vode rat protiv hrvatske javnosti.

Odlazak Silvija Tomaševića nenadoknadiv je gubitak za cijelu zemlju. Premijer Andrej Plenković je biranim riječima izrazio sućut njegovoj obitelji, ali umjesto toga trebao je istaknuti da je Silvije uvijek bio svoj, pa čak i kad se Andreju to nije svidjelo.

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, PREKO PAYPAL-A, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA I PRECIZNE UPUTE KLIKNITE OVDJE.

    •  Karnevalski kič ocvale monarhije
    •  Je li doista Zapad obećao da se NATO neće širiti na Istok?
    •  Nemoć Europske unije pred stradanjem Ukrajine
    •  Korak pred nuklearnu katastrofu
    •  Ukrajina, godinu dana kasnije
    •  Hrvatska, kao i EU, boluje od endemskog virusa korupcije
    •  Pogrešni način uvođenja eura. Vlada mora smanjiti PDV!
    •  Kako da se odužimo Sloveniji?
    •  Politika (ni)je korupcija: slučaj Europskog parlamenta
    •  U Schengenu: Hrvatska sada mora iskazati svoj europeizam

> Svi tekstovi ovog autora