Situacija u Amazonu, Uberu… Radnici ili moderni robovi?

Tko je tetoviran, tko nosi oznojene majice krećući se među mušterijama, tko najčešće radi pauze i odlazi u wc, tko puši, tko je s kim u ljubavnoj vezi…

Sjećate se skandala špijuniranja radnika diskonta Lidl iz 2008.? Magazin Stern je objavio da je Lidl unajmljivao detektive koji su špijunirali zaposlenike. Skandal je završio kaznom od preko milijun eura.

Strasti se još nisu ni stišale, a već naredne godine izbila je nova afera. Der Spiegel je objavio da je uprava Lidla vodila tajne spise o zdravstvenom stanju preko 600 prodavača/ica i ovisno o podacima se prema njima odnosila.

”Želi zatrudnjeti, umjetna oplodnja ne uspijeva”, ”ima psihičkih problema, raskinuti radni odnos koncem lipnja”, ”gospođa X operirala benigni tumor”, samo su neki od zabilježenih podataka u tajnim spisima koje je igrom slučaja otkrila jedna građanka u kontejneru za smeće.

Valja reći da je nakon spomenutih skandala, napisa u medijima, aktivnosti i pritisaka sindikata i organizacija za ljudska prava uprava Lidla poboljšala odnose prema zaposlenima, ali je ljaga neizbrisiva.

Britanski novinar i pisac James Bloodworth je 2016. u undercover projektu šest mjeseci istraživao uvjete rada nekoliko loše plaćenih poslova: skladištar u Amazonu, njegovatelj privatne tvrtke, radnik call centra i vozač Ubera

Britanski novinar i pisac James Bloodworth je 2016. u undercover projektu šest mjeseci istraživao uvjete rada nekoliko loše plaćenih poslova: skladištar u Amazonu, njegovatelj privatne tvrtke, radnik call centra i vozač Ubera.

U knjizi pod naslovom ”Hired: Six Months Undercover in Low Wage Britain”, Bloodworth je pored opisa spomenutih poslova opisao koje posljedice ostavljaju promjene na tržištu rada na udaljena britanska mjesta i njihove stanovnike. Prije svega na nekadašnje rudare i sindikalce i njihovu transformaciju u ”atomizirane pojedince koji samo rade u call centrima”.

Posebno je imao na meti propagirani optimizam u odnosu na tržište rada i nastale promjene. Nije, naime, svaki novi posao niti bolje plaćen niti bitno kvalitetniji od onih koji su potpuno nestali u nekoj zajednici.

Fokusirao se na poslove koji su nastali posljednjih dvadesetak godina kao posljedica globalizacije, deindustrijalizacije i digitalizacije. Radeći spomenute poslove svugdje je iskusio isto – ogromni pritisak na produktivnost i brzinu, te različite vrste rada na neodređeno vrijeme u kojem radnici nemaju nikakvu sigurnost.

U tvrtkama Amazon i Uber radne zadatke dobijete preko elektronske opreme preko koje se prati svaki zaposlenikov korak. Bloodworth je pisao da se pretjeranom kontrolom smanjuje povjerenje između poslodavca i radnika i pojačava želja za prevarom sistema.

Koliko negativno djeluje pritisak na produktivnost govore i njegova iskustva dok je radio kao njegovatelj za tvrtku Carewatch. Tek što nahranite svoje usamljene klijente, trčite kod drugih, a niste stigli s prethodnim ni ljudski porazgovarati.

Posebno ironično je što su se, primjerice, u Amazonu svi zaposlenici bez razlike na poziciju koju su obavljali nazivali ”suradnicima”. Nisu dobivali ”otkaze” već su bili ”oslobođeni” od posla. Zidove skladišta Amazona krasila su motivacijska gesla tipa: ”Volimo svoj posao i nedostaje nam kad nismo ovdje”.

U Češkoj je godinu poslije sličnu stvar s undercover istraživanjem radnih uvjeta napravila novinarka Saša Uhlová u seriji reportaža pod nazivom ”Heroji kapitalističkog rada” od kojih je nastala knjiga i napravljen film.

Saša je napravila nezabilježen poduhvat u češkom novinarstvu. U roku od šest mjeseci promijenila je pet različitih poslova, i to teških, minimalno plaćenih za koje uglavnom ne treba nikakva kvalifikacija: u bolničkoj praonici rublja, u tvornici peradi, u tvornici za obradu otpada, u supermarketu na blagajni i na traci u tvornici aparata za brijanje.

U razgovoru koji sam sa Sašom vodila za portal Lupiga, pričala mi je kako joj je psihički bilo najteže u tvornici peradi gdje je bilo prehladno, smrdljivo i gdje satima ne možeš napustiti traku, ni otići na zahod.

Gotovo svugdje je zabilježila kršenje Zakona o radu, a posebno obeshrabrujuće je bilo što većina radnika nije uopće bila obaviještena o svojim pravima, nisu znali mogu li se učlaniti u sindikat, odnosno postoje li uopće sindikati u tvrtki.

Osmosatno radno vrijeme vrijedilo je uglavnom samo na papiru. Radilo se i po 12 sati i to ne po prethodnom dogovoru s poslodavcem ili vođama smjene, već zbog nedostatka radne snage.

Pitanje je, međutim, kako će se obrazovati i raditi na sebi oni koji dom nemaju niti si ga mogu priuštiti u bliskoj budućnosti. Njihova želja je, na žalost, samo jedna i to ona iz posta kolegice Sabalić: da ih netko porobi da bi mogli preživjeti

Većina radnika je bila pomirena sa situacijom i bez ikakvog interesa i volje da nešto promijene. Negdje su poslodavci i uprava bili humani, negdje su se doslovce ponašali tiranski.

Posebno je bilo teško strancima, agencijskim radnicima koji nisu govorili češki. Na starije žene iz Ukrajine voditeljice smjene su vikale, a Sašu je u tvornici peradi jedna od njih psovala i gađala mesom. Mnogi su radili pod stresom zbog straha od novčanih kazni za loše odrađen posao.

Raditi u određenim slučajevima i 16 sati dnevno, ali dobrovoljno, i to uvesti u Zakon o radu. Ovo je nedavno predložio češki zastupnik vladajuće koalicije Pavel Juříček, inače milijarder. Svoj prijedlog je branio nepredviđenom situacijom nastalom zbog pandemije, odnosno fizičkim neprisustvom velikog broja radne snage, a slične situacije se, ističe, u budućnosti mogu ponoviti.

Dotični je izjavio da se neće kandidirati na jesenskim parlamentarnim izborima za svoju stranku ANO (populistička stranka premijera, tajkuna Andreja Babiša) jer se zbog koalicije sa socijaldemokratima ”bezrazložno počela povlačiti pred lijevim neomarksističkim svjetonazorom”.

Protivnici, a među njima i novinarka Uhlová, tvrde da bi ovakva intervencija u Zakonu o radu vodila k još većem iskorištavanju radnika i značajnom pogoršanju radnih uvjeta i da to što gospodin milijarder predlaže vodi u davna vremena – u kmetstvo. U mnogim proizvodnim pogonima se ionako radi na granici i ispod granice zakonskih mjera, posebno tamo gdje nisu jaki sindikati.

Zakon, primjerice, ne dopušta da ljudi stalno rade prekovremeno, ali brojni su poslodavci koji prekovremenost iskorištavaju redovito i dugoročno i bez izvanrednih situacija tipa epidemije. A kad bi još zakonski ojačali prekovremeni rad iskorištavanje bi postalo uobičajena stvar.

”Dobrovoljnost kojom se poduzetnik Juříček kiti u svom prijedlogu je za prekovremeni rad jednostavno iluzorna”, napisala je Saša Uhlová.

Za razliku od Bloodwortha koji ne dijeli u svakom pogledu optimističku viziju digitalnog i zelenog prijelaza s tradicionalne industrije, (jer nije svatko u mogućnosti prekvalificirati se za programera niti se svako industrijsko mjesto može promijeniti u inovacijski hub), poznati češki ekonomist, autor bestselera ”Ekonomija dobra i zla” Tomaš Sedlaček je daleko optimističniji i zagovara drugačiji pristup radu.

”Cilj nije spašavati radna mjesta već ljude. Zašto ne bi nekome tko je ostao bez posla omogućili da studira nekoliko godina i usavršava se, a ne da traži posao. Svatko bi trebao imati pravo na stipendiju. Svatko bi se tako mogao prekvalificirati s nepotrebnih na zanimljiva i potrebna područja. Umjesto da prima potporu za nezaposlenost neka prima stipendiju za obrazovanje”, smatra Sedlaček ističući da je obrazovanje, a ne rast BDP-a jedini ključ k napretku.

Obrazovanje bi trebalo postati cjeloživotnim pratiocem čovjeka, a ne samo na početku njegova života, naglašava i dodaje: ”U Danskoj sličan sistem stipendija funkcionira već desetljećima, ne ovako široko, ali studenti tamo primaju novce za to što studiraju. To je upravo suprotno onome što se događa u Americi”.

Novinarka Ines Sabalić, predstavnica Grada Zagreba u Briselu za Prvi maj je napisala zanimljiv post o radu na Facebooku. Izdvajam dio:

”Nevjerojatno je kako se kotač prava radnika vrti unazad za mnoge. Zato me brine kako će u svijetu rada plivati moje dijete, i njeni vršnjaci. Ali, brine me i što se smatra radom. Gdje naći posao, na kojem ćeš moći raditi? Koji je smisleni rad? Kako do pravedne nagrade za rad? Što će se smatrati radom? Što će značiti ”zaraditi”? Što će biti povoljno? Hoće li rad, pod čim mislim šljakanje za gospodara, biti nešto od čega će se bježati, ili će se sanjati da te netko porobi da bi mogao preživjeti?”

Nakon gašenja hrvatske redakcije u Radiju Slobodna Europa u Pragu radila sam 2005. pola godine u jednoj britanskoj business information tvrtki. Premda su uvjeti rada u mnogim aspektima bili odlični, šest mjeseci je bio maksimum koji sam mogla izdržati.

Kolege iz sales departmenta svakog petka morali su biti obučeni u sivo-crne kombinacije – boje firme, i dok telefoniraju klijentima morali su prvi radni sat stajati na nogama.

U tvrtkama Amazon i Uber radne zadatke dobijete preko elektronske opreme preko koje se prati svaki zaposlenikov korak. Bloodworth je pisao da se pretjeranom kontrolom smanjuje povjerenje između poslodavca i radnika i pojačava želja za prevarom sistema

Dala sam otkaz kad je to isto zatraženo od mene i mojih kolega i nakon što je šefica zahtijevala da tek na njezin znak možemo uključiti i isključiti kompjuter i telefonirati potencijalnim govornicima na konferencijama koje smo organizirali samo za vrijeme tzv. power hour kojeg bi ona odredila. Posebno me iritirao gong u koje bi lupali kolege iz sponsorship departmenta kad bi postigli deal.

Zaposlenici jedne japanske tvrtke u Brnu su prije posla morali vježbati. U jednoj američkoj, reklamnoj kompaniji u istom gradu zaposlenici su se uz glasnu ritmičnu muziku spuštali niz stepenice gdje su ih u redu čekali nadređeni s ispruženom rukom za give me five pozdrav. Slijedilo je dinamično kretanje u krug gdje je jedan od sudionika diktirao pravila igre.

Sve ovo mi se vratilo u sjećanje dok sam čitala prvomajski tekst Zlatka Pakovića u Danasu pod naslovom ”Spleen bogatih nacija i njihovih zadovoljnih podanika”, odnosno osvrt na danski film ”Another round” Thomasa Vinterberga.

Paković smatra kako nam je režiser predočio ”potrebu za opijanjem kao potrebu da se iskorači iz dosadnog života, koji je sam polovina ništavila, života koji pristaje na to da bude protavoren kao na fabričkoj traci, iako bez žuljeva. Ono što za vas možemo da učinimo, mi, gospodari sveta, jeste da vam obezbedimo udobnost vašeg robovskog mesta!”

”Vrijeme koje je iza nas je vrijeme smrti, prije nego ekonomskih posljedica. To je i godina koja nas je dobro prodrmala, bili smo primorani prevrednovati svoj život i shvatiti da je dom kod kuće, a ne u nekoj firmi koja će vas zamijeniti u roku od jednog dana, a nakon vas neće ostati ni spajalica za papir”, reći će ekonomist Sedlaček zagovarajući obrazovanje i rad na sebi.

Pitanje je, međutim, kako će se obrazovati i raditi na sebi oni koji dom nemaju niti si ga mogu priuštiti u bliskoj budućnosti. Njihova želja je, na žalost, samo jedna i to ona iz posta kolegice Sabalić: da ih netko porobi da bi mogli preživjeti.

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, PREKO PAYPAL-A, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA I PRECIZNE UPUTE KLIKNITE OVDJE.

    •  Ministru kršćaninu nije sporno pljuskama odgajati djecu
    •  Je li crtica u nazivu države mogla spasiti Čehoslovačku?
    •  Nemojmo pokleknuti pred glupošću, uništit će nas
    •  Kako naći Boga s pivom u ruci, u rock klubu?
    •  Kako je ljubav pobijedila birokraciju, ksenofobiju i predrasude
    •  Treba li demokraciji u sunovratu popravljati fasadu?
    •  Bolje tragati za identitetom, nego se busati u nacionalna prsa
    •  Pravo na nasilje kao ustavno pravo
    •  Migranti, aktivisti i biciklisti: omiljena meta populista i desničara
    •  Apsurd: Iz razvijene Češke u siromašnu Srbiju na cijepljenje

> Svi tekstovi ovog autora