Škropljenje Kolindina šekreta

Škropljenje Ureda predsjednice Republike Hrvatske, što je obavljeno prvog dana mandata Kolinde Grabar Kitarović, prošlo je bez odgovarajućih reakcija, što je čudno, jer se radi o grubom kršenju ustava RH i načela odvojenosti crkve i države.

Govoriti o vjerskim slobodama u Hrvatskoj znači računati s opterećenošću određene svijesti i s nerazumijevanjem suvremenih zbivanja u društvu. Znači sukobljavati se s mitovima. Mitizirana svijest je suprotnost slobodarskome duhu. Naime, još se uvijek poteže misao da je katolištvo ”dominantan” vjerski identitet Hrvata i u Hrvatskoj uopće, što je, sasvim sigurno, mit, ali i skrivena nakana da se u Republici Hrvatskoj to doživi praktično kao ”državna vjera”

Blagosloviti prostorije Ureda je došao fra Jozo Zovko, župnik župe u Međugorju u doba prvih tzv. Gospinih ukazanja i neformalni vođa toga spornoga crkvenoga pokreta o čijim smo mutnim poslovima izvijestili u prvim brojevima dnevnoga lista 21. stoljeće, kada smo pokazali svu raskoš nekretnina ovoga hercegovačkog fratra u SAD-u. Naime, nezakonito bogaćenje klike koja zarađuje na međugorskoj priči svoj vrhunac ima u profilu ovoga fratra šarlatana, zbog čega je njegovo dovođenje na Pantovčak Kolindinu namjeru da ”posveti” taj radni prostor učinio još nakaradnijom i ridikuloznijom.

Ali, Bože moj, ako Kolinda Grabar Kitarović sebe legitimira likovima poput Tomislava Merčepa, Velimira Bujanca ili Joze Zovka, ne može se tu puno učiniti. Uostalom, cijeli taj cirkus na Markovom trgu je dobio blagoslov predsjednice Ustavnog suda Jasne Omejec, pa ako ustavne suce ne smeta sastav odabrane publike, a nismo čuli da su nešto skandalizirani, preostaje nam samo se zgražati.

Međutim, škropljenje Kolindina ureda i WC-a, pa, metaforički rečeno, i sranja koje priređuje, svetom vodicom traži ne samo da se zgrozimo zbog njena nepoznavanja Ustava i njena nerazumijevanja pozicije i uloge šefa države već i da pojasnimo, makar i stoti put, abecedu svjetonazorske korektnosti.

Ima li pravo Predsjednica Republike na očitovanje svojeg katoličkog svjetonazora i/ili identiteta? Ni manje ni više nego što je Ivo Josipović imao pravo isticati da je agnostik. Članak 40. Ustava gospođi Predsjednici, kao i svakom građaninu, daje tu slobodu: ”Jamči se sloboda savjesti i vjeroispovijedi i slobodno javno očitovanje vjere ili drugog uvjerenja.”

Ali Kolinda Grabar Kitarović se upravo obavezala, prisegom na Ustav, da će braniti ustavni poredak i da će poštivati slovo i duh Ustava. Pa tako i članka 41. koji kaže: ”Sve vjerske zajednice jednake su pred zakonom i odvojene od države. Vjerske zajednice slobodne su, u skladu sa zakonom, javno obavljati vjerske obrede, osnivati škole, učilišta, druge zavode, socijalne i dobrotvorne ustanove te upravljati njima, a u svojoj djelatnosti uživaju zaštitu i pomoć države.”

U tih 11 riječi prvog dijela članka 41. Ustava RH sadržana je filozofija suverene države. Poništavajući načelo sekularnosti, Kolinda Grabar Kitarović svoju političku filozofiju približava onima koji s džihadističkih pozicija ukidaju odvojenost crkve i države, pak se zalažu za fundamentalističko poimanje vjere i teokratsko poimanje države.

Govoriti o vjerskim slobodama u Hrvatskoj znači računati s opterećenošću određene svijesti i s nerazumijevanjem suvremenih zbivanja u društvu. Znači sukobljavati se s mitovima. Mitizirana svijest je suprotnost slobodarskome duhu. Naime, još se uvijek poteže misao da je katolištvo ”dominantan” vjerski identitet Hrvata i u Hrvatskoj uopće, što je, sasvim sigurno, mit, ali i skrivena nakana da se u Republici Hrvatskoj to doživi praktično kao ”državna vjera”.

Sklonosti hrvatskih državnih vlasti, posebno devedesetih, neprimjerenu veličanju države bile su više nego očite, što je čak donekle razumljivo iz kuta vladajuće grupe, odnosno HDZ-a. Katolička crkva u Hrvatskoj takvoj se statolatriji morala odlučno oduprijeti, jer se događalo da se u oblikovanju kulta države (što je lako dokazati iz prijašnjih iskustava) pogaze sva kršćanska načela o čovjeku, društvu, politici i državi. Tako se Republika Hrvatska, kao uistinu vjekovna težnja hrvatskih ljudi, mogla izroditi u zajednicu nesretnih ljudi. Ili se to već dogodilo?

Treba i tu malo demitologizacije. Iako se stvarno radi o ”vjeri većine” (a zapravo je riječ o naglašenom narodnom folkloru) – s čime treba naravno također računati – lako se pada u napast da se identificiraju vjera i nacija, da se neumjereno protežira npr. preko TV ekrana ”protokolarna” veza državnih službenika i katoličke hijerarhije, što je apsurdno u laičkoj državi za kakvu se jasno opredijelio hrvatski Ustav u čl. 41.

Time je zauzeto moderno stajalište da ”odvojenost vjerskih zajednica i države” ne znači svesti vjernike ”u crkvu i sakristiju”, nego je upravo izbjegnuto svako ”koketiranje” s državnom vjerom, ali s pretpostavkom da će država, tj. društvo uvažavati sve religijske vrednote bez kojih je nezamisliva stabilna i budućnosti okrenuta nacionalna zajednica.

Isus Krist raspolaže s jednom vrsti vlasti koja je nepoznata političkim vođama. To je vlast duhovnoga reda koja se može prepoznati i kao religiozna, pa su se Židovi znali zapitati: ”Kojom vlašću on to čini?” Ozdravljati bolesnike, uskrisivati mrtvace, opraštati grijehe, biti gospodar subote – sve to izmicalo je snazi zemaljske vlasti.

Time je on navijestio prestanak teokracije u svojem poslanju, pogotovo kada je decidirano odredio svoj stav: ”Podajte dakle caru carevo, a Bogu Božje!” (Mt 22,21), čime je jasno s vrhovnog Božjeg autoriteta odobren put prema svjetovnoj državi. Današnja laička država zapravo je veliki dobitak za Crkvu i njezinu autonomiju u propovijedanju istine o Božjoj ljubavi prema čovjeku; svaka svjetovna politička zajednica koja to priječi, pogotovo silom, prelazi svoje kompetencije. I obratno.

Crkva bi se zapetljala u dalekosežne promašaje kad bi državu tretirala kao svog konkurenta, jer su naprosto ”motivi” mandata potpuno različiti: Crkva se nadahnjuje iz Objave, dok je država organizirani narod. I onaj koji većim dijelom vjeruje u Boga, pa su stoga napasti za spregom prilično česti; u magluštini takvih nazora gotovo je nemoguće razlikovati jednu od druge stvarnosti. I biti kritičan u poželjnom času kad ljudi traže da se radikalno odvoji dobro od zla.

Apostoli su prihvatili tu novost; odvojenost duhovne vlasti od političke je zbiljska. Jedna od karakteristika vlasti koju su prakticirali apostoli, a naučili su je od svog učitelja Isusa Krista, je služenje ljudima, a ne gospodstvo nad njima.

Sklonosti hrvatskih državnih vlasti, posebno devedesetih, neprimjerenu veličanju države bile su više nego očite, što je čak donekle razumljivo iz kuta vladajuće grupe, odnosno HDZ-a. Katolička crkva u Hrvatskoj takvoj se statolatriji morala odlučno oduprijeti, jer se događalo da se u oblikovanju kulta države (što je lako dokazati iz prijašnjih iskustava) pogaze sva kršćanska načela o čovjeku, društvu, politici i državi. Tako se Republika Hrvatska, kao uistinu vjekovna težnja hrvatskih ljudi, mogla izroditi u zajednicu nesretnih ljudi. Ili se to već dogodilo?

Kolinda Grabar Kitarović je privatizirala Ured i instituciju šefa države, grubo je prekršila Ustav, unijela je nemir među građane, razdvojila je ljude po svjetonazoru, proglasila je neke manjevrijednima i promovirala je statolatriju, što su prešutjeli i njeni suradnici i to iz čistog koristoljublja, da ne bi ostali bez sinekura

Katolička crkva se često mogla pohvaliti da je odgajala državi čestite građene – kažemo ‘čestite” da izbjegnemo već potrošene riječi o ”pokornom” ili ”lojalnom” građaninu, odnosno podaniku – te će za hrvatsku demokraciju najviše učiniti ako ne iznevjeri to učenje. Čestiti građanin mora prije svega biti lišen svih božanstava ovdje na zemlji, mora, dakle, biti slobodan i od ”boga-države”, jer će se tek tada osjetiti suodgovornim za njezin istinski napredak.

Nedostatak reakcija, kako pokreta za obranu sekularnosti države tako i crkvenih institucija, jer svi su odšutjeli čin blagoslivljanja Ureda predsjednice, upozorava nas da je potrebno bdjeti.

Est enim homo, quam respublika, senior!, tj. ”Čovjek je stariji od države!”. To je naveo još papa Lav XIII. i spada u prvi aksiom s kršćansko-katoličkog pogleda na državu. Zbog toga je Drugi vatikanski sabor programatski izjavio ”da je čovjek ili ljudska osoba izvor, nosilac i cilj svih društvenih ustanova i svih udruženja”. Pojedinac se rodio prije države, mijenja državne granice, državnu pripadnost, itd., što dovodi do zaključka da njegova neotuđiva prava i dužnosti imaju prednost. Kada se ovo kaže, time Crkva odbacuje sve vrste totalitarizama koji bi bilo na koji način i na bilo kojem sektoru željeli ropski potlačiti čovjeka. To također znači da država mora poštovati prioritet vrednota.

Država nije cilj samoj sebi. Ona je radi blagostanja i razvitka svih pojedinaca. Katolički društveni nauk odbacuje sve koncepcije države-mita, svaku divinizaciju države, državu-moloha kojoj bi se nesmetano žrtvovale ljudske osobe … Država, dakle, nema apsolutnu vrijednost.

Kolinda Grabar Kitarović je privatizirala Ured i instituciju šefa države, grubo je prekršila Ustav, unijela je nemir među građane, razdvojila je ljude po svjetonazoru, proglasila je neke manjevrijednima i promovirala je statolatriju, što su prešutjeli i njeni suradnici i to iz čistog koristoljublja, da ne bi ostali bez sinekura.

Izraz ”statolatrija” danas je gotovo nepoznat u javnom komuniciranju. Nema ga, recimo, ni u Klaićevu Rječniku stranih riječi, barem u onim starijim izdanjima. To je kovanica, vjerojatno po uzoru na idolatrija (grč. eidolon – slika, prilika, utvara – grč. latreia – služba), a na hrvatskom bi se moglo reći ”državoklanjalaštvo”, odnosno opisno: pobožanstvenjenje države ili obogotvorenje, prinošenje kulta mitu države, vlasti ili političke stranke koja se poistovjećuje s državom.

Tko zna, možda Kolinda Grabar Kitarović, kao što je to činio Franjo Tuđman, sebe smatra izabranom, možda vjeruje da ima poseban savez s Bogom, njen osobni. Predsjednik dr. Franjo Tuđman jednom je rekao da ima ”tajni sporazum s Bogom”; u mitu je i to moguće. Ali naše su se rijeke Sava, Drava, Dunav… pretvorile u krv, žabe su nas prekrile, pijesak se je okrenuo u komarce, muhe su na nas navalile, uginula nam je stoka, kraste su se pojavile na ljudima i životinjama, tuča nam je satrla usjeve, skakavci su pobrali ono što nam je još ostalo, tama je zastrla Domovinu

Tko zna, možda Kolinda Grabar Kitarović, kao što je to činio Franjo Tuđman, sebe smatra izabranom, možda vjeruje da ima poseban savez s Bogom, njen osobni. Predsjednik dr. Franjo Tuđman jednom je rekao da ima ”tajni sporazum s Bogom”; u mitu je i to moguće. Ali naše su se rijeke Sava, Drava, Dunav… pretvorile u krv, žabe su nas prekrile, pijesak se je okrenuo u komarce, muhe su na nas navalile, uginula nam je stoka, kraste su se pojavile na ljudima i životinjama, tuča nam je satrla usjeve, skakavci su pobrali ono što nam je još ostalo, tama je zastrla Domovinu, prvijenci su nam izginuli kod Osijeka, Zadra, Vukovara, Siska, Dubrovnika, Šibenika, Vinkovaca… Pitali smo se: Što li nas još čeka, Bože!? Faraon je, naime, uporan u stavu: ”Tko je Gospod da ga ja slušam? Ne znam Gospoda i neću pustiti Izraela!”

Istraživanje mitoloških područja društvene svijesti i kulturoloških obrazaca natopljenih mitskim sadržajima uvijek je predstavljalo zanimljiv znanstveni angažman, ali i zahtjevan istraživački napor pronicanja u žilavo i otporno tkivo mitoloških predstava i obrazaca.

Taj napor je osobito težak kada se istražuje područje političke mitologije, jer je on po svojim vitalnim i egzistencijalnim kapacitetima vječno živa i aktivna predstava o sebi samima, o našoj kolektivnoj sudbini, mjestu na svjetsko-historijskoj pozornici identiteta, povijesnom zadatku i religijskoj misiji koju trebamo izvršiti. Zatim, o svetosti prostora koji trebamo sačuvati, o opasnom neprijatelju koji nam prijeti i o mnogo drugih manje ili više općih mjesta u političkoj mitologiji svakog naroda i nacije.

Ja sam morao na sve to upozoriti.

 

    •  Shvatite: Milorad Pupovac nije kriv za tragediju Vukovara
    •  Treba nam spomenik kakav je zagovarao Ivan Zvonimir Čičak
    •  Kutlešu ne brinu ni mrtvi ni grabežljivi kapitalizam
    •  Slovo o još jednom (ne)uspjehu, u Nacionalu
    •  20 godina ogromnog doprinosa Documente i Vesne Teršelič
    •  Dođite na promociju možda najvažnije moje knjige
    •  Može li nada doći iz Beograda? Da. Axios, mons. Ladislave!
    •  Novinar Malić i ministar Anušić misle da je Porfirije četnik?
    •  Vatikanska placebo Gospa
    •  Je li SDP ljevica, služi li ona još ičemu danas?

> Svi tekstovi ovog autora