novinarstvo s potpisom
U povijesnoj kronici Slavkove obitelji staza knjige je već postojala, trebalo je samo nastaviti koračati. Ali početak Drugog svjetskog rata i proglašenje NDH ubrzo su pokazali da je antisemitizam, kako je rekao nobelovac Eli Wiesel, bolest nežidova od koje umiru Židovi.
Oca Ivu hapse ustaše, odvode ga u zatvor, iz zatvora do Jadovna, gdje će svezanih ruku živ biti bačen u jamu. Od 150 karlovačkih Židova rat je preživjelo samo pedeset. Uglavnom su svi ubijeni krajem 1941. u Jasenovcu.
Pitamo se koliko vrijedi znanje, dobrota i obrazovanje u rukama zlikovaca?
Nažalost, moram reći da je danas u Hrvatskoj antisemitizam osnažen kao i govor mržnje. Jer se tolerira ono što kulturna i civilizirana zemlja ne bi smjela tolerirati.
U partizanima Slavko Goldstein, gotovo još dijete, suočio se sa smrću, stradanjem nedužnih i patnjom. Prošao je zacijelo školu ranologije. I ona ga je pripremila za ono što će kao osoba jake individualnosti i intelektualnog poštenja morati izdržati.
I zato je imao snage prijeći na drugu stranu, biti manjina, osamljen u mišljenju, ali istodobno prednjačiti u svojim idejama u demokratizaciji Hrvatske.
Ali i u otvaranju židovske zajednice prema ovom gradu, Europi i svijetu. Bio je jedan od utemeljitelja Židovske vjerske zajednice Bet Israel u Hrvatskoj.
I osoba u koju su ljudi iz židovske zajednice bili sigurni da će izraziti stav o nekom događaju na način koji ih je činio ponosnima, bez prizemnosti s kakvima smo, nažalost, u političkom i javnom životu Hrvatske sve češće suočeni.
Život je promatrao kao cjelinu i događaje nazivao pravim imenom.
Dobar dio života su mu prijetili, slali poruke da ode iz Hrvatske; vrijeđali su ga čak i po objavi vijesti o njegovoj smrti takozvani rodoljubi koji bi voljeli izjednačiti žrtve i zločince.
I primjerice logor Jasenovac proglasiti sanatorijem za Srbe, Židove, Rome i Hrvate antifašiste.
U politici, u životu nacije bio je i ostao do kraja glas razuma. Svaka njegova riječ bila je potkrijepljena istraživanjima i činjenicama. Želio je da se ova zemlja suoči s tamnim stranicama svoje povijesti kako bismo se konačno svi zajedno mogli okrenuti budućnosti.
Teška, neispunjena zadaća.
Ali, židovsko učenje kaže da čovjek mora biti svjestan da neće sve što započne dovršiti, ali da to nije razlog da ne pokuša.
Slavko Goldstein do posljednjeg dana života držao se židovske doktrine tikun olam, popravljanja svijeta.
I započinjao je jutro jednostavno priznajući sebi da je još živ i da ima još jedan dan za popravljanje svijeta.
Samo još dva dana dijele nas od židovske Nove godine Roš hašane 5778. Jednom mi je rekao: ”Pobožan ili ne, svaki Židov za Velike blagdane treba biti u templu”.
I on se toga držao, poštujući tradiciju; ne jednom držao je predavanje o Bibliji, Tanahu. Knjiga nad knjigama bila je nadahnuće i Put.
Iskričava duha, živio je svetost u zauzimanju za ljudska prava, istinu i pravdu poput kakvog cadika i hahama, pravednika i mudraca.
U ovom času Slavkova se duša još nije sasvim odvojila od ovozemaljskog. Ipak, on je sada na putu u Mundus spiritualis. I neka mu je to putovanje u miru i svjetlu. I ne treba sumnjati da će i dalje težiti povezati Nebo i Zemlju.
Za desetak dana stiže i Jom kipur, blagdan praštanja, pomirenja i pokajanja.
Slavkovo mjesto u sinagogi je prazno. I za njega su ove riječi iz svete knjige Tore: ”Neka te Gospod blagoslovi i čuva. Neka te Gospod svojim licem obasja i milostiv ti bude. Neka pogled svoj Gospod svrati na te i mir ti donese.”
Livrono zivraha. Neka su blagoslovljena sjećanja na njega. Zauvijek.
(Govor izrečen na komemoraciji Slavka Goldsteina, Mala dvorana KD Vatroslav Lisinski, 18. rujna 2017.).