autograf.hr

novinarstvo s potpisom

 
Ukrajina zastava

UKRAJINA ČIM PRIJE U EUROPSKU UNIJU!!

EU zastava

Sloboda u ružnome svijetu

AUTOR: Andrej Šimić / 12.10.2023.

Andrej Šimić

Sve kreće od slobode i slobodom se završava.

Nije jednostavno s njom izaći nakraj. Gledajući oko sebe, promatrajući u šta se ovaj naš, zajednički svijet pretvorio, koliko je opak i ružan postao, dođe čovjeku da slobodi uskrati slobodu. Govori se kako sloboda može i hoće spasiti i svijet i čovjeka, o tome da ga istodobno može uništiti i uništava, šapće se ili gotovo šuti. Možda joj je zavodljivost u neograničenoj kreativnosti, ali jednako i u njezinoj destruktivnosti.

Eh, kada bi sloboda u pojedinim neprilikama bila sklona zrnu razumijevanja.

A kada bih osobno pokazivao identično nerazumijevanje kao sloboda, napisao bih, do osobe je, nije do slobode.

Ali, pojedinac je osuđen, sloboda je ljudski usud – ne sjećam se da nas je itko ikad pitao želimo li biti sloboda? Ili je zakon evolucije tako udešen da bića neminovno vrhunac razvoja doživljavaju, skončavaju na putu prema slobodi, jer ona ujedno i jest svrha i smisao svekolikog postojanja – ta postavljenost u odluku koja nam vječito i opetovano uvijek iznova dolazi, i dolazi, i dolazi nezadrživo u susret, i ništa je ne može spriječiti, ni zadržati.

Moramo li uvijek nešto odlučivati?! Strepiti od posljedica odluka?! Je li nezaustavljivost slobode ujedno i njezina najsnažnija tjeskoba?

Zapravo, jedino je pitanje koliko smo je svjesni, koliko slobode je svatko ponaosob kadar podnijeti? Ali to je ujedno i najveći teret pitanja. Jer dospjeti do toga da se možemo pitati o slobodi još ne znači da smo postali sloboda već znači to da smo došli do mogućnosti bivati kao slobodna bića, a to opet znači da se sloboda ima uvijek iznova činiti, obnavljati, potvrđivati – sloboda nije odredište koje nam jednom kada stignemo postaje permanentno prebivalište. Ne. Čovjek je izbjeglica, apatrid, a sloboda je trajni povratak kući, putovanje u zavičaj.

To je ljudski način postojanja. Neoborivi čovjekov zakon. U toj neprekoračivosti, istovremeno, sloboda nam je pri ruci da postanemo dobri ljudi, ali, tragično, i drugima je nadohvat da od svijeta učine ružno mjesto. I gore od toga. To i čine. Moćniji prečesto vlastitim izborima i odlukama prekrajaju i preslaguju njezinu, tvoju, nečiju, svačiju – našu slobodu.

Jezik ružnoga svijeta ne može svatko razumjeti, pogotovo nježne i plahe, dječje zaigrane duše. Mnogim takvima svijet kao ružno mjesto naprosto je neshvatljiv te kao takav odbojan, osjećaju potrebu da ga mijenjaju. Tada često znade doći do nerazumijevanja između suosjećajnijih i ružnoga svijeta. Vremenom, nerazumijevanje se gomila i raste, sve se teže i teže sporazumjeti. Suosjećajni bi htjeli, ali briga ružni svijet za njihove želje i suosjećajnost.

Zbog nesporazuma s takvim izopačenim, bezosjećajnim svijetom možda netko i ne želi biti sloboda, ali opet, zar nije bolje biti sloboda nego kamen, zar nije bolje biti izložen svemu onome što sloboda sa sobom nosi, makar to bilo krajnje bolno, nego ne biti?

Naprosto, netko ne mari za muke drugih, neke to dira. One blage i osjećajnije to više smeta, uznemirava, možda i boli, inerciju ružnoga svijeta teže podnose, ružni svijet više ih potresa, ne mogu ravnodušno promatrati. Jače je od njih. Za razliku od takvih duša ružni svijet zaslužuje da ga nema. Nažalost, ružni svijet opstaje. Pitanja su zašto, čemu?

Zbog nagomilane količine nerazumijevanja, načini da se pronikne u taj i takav svijet dočekuju se onako kako ružnome svijetu i priliči – hladno, bezlično, bezdušno.

Samo, svijet i osoba pretpostavljaju uzajamnost – da s jedne strane pojedinac stvara, dok bi s druge strane, posljedica toga stvaralaštva imao biti pošteni, ravnopravni i lijepi svijet. Ili da se barem zajedno krećemo u tome smjeru. Nekad je, čini se, nemoguć takav ishod, naime, ljudi i svijet u slobodi se ponekad ne susreću. Ipak, sloboda svijeta ovisna je o slobodi pojedinca. Takvo je naličje obostranosti svijeta i čovjeka.

Ma ne može svijet biti ružan, a od nas zahtijevati da budemo najbolji što možemo, ne može se i ne smije svijet ponašati samovoljno i kako mu se prohtije; ako je zabranjeno čovjeku nije dopušteno niti svijetu, ako je čovjek odgovoran onda ni taj svijet nije bez dužnosti spram čovjeka.

Neke duše su nježnije.

Trebalo bi izmisliti prirodni zakon koji bi ponekad, u nekakvim čudesnim okolnostima onostrane, gotovo nedokučive providnosti prekoračio neprekoračivost i neoborivost slobode i ne dopustio lijepim, plahim, blagim i nježnim dušama da se izgube u golemoj masi ružnoga svijeta. Svi mi ostali znali bismo zašto, i svi bismo znali da je to i više nego dovoljan razlog.

Taj bi zakon umjesto nerazumijevanja omogućio jasnoću, umiješao se, posredovao, barem na trenutak zaustavio nasrtaj ružnoga svijeta. Bile bi to nekakve olakotne okolnosti gdje zakon slobode onim plahim, osjećajnijim, suosjećajnijim dušama ipak uvažava to što su suosjećajnije od drugih.

Sigurno postoji granica nakon koje imamo pravo prozvati svijet i društvo, kao pojedinac odbiti poslušnost spram svijeta. Uvjeren sam da postoji vrijeme kada možemo i trebamo biti društveno ”neodgovorni”, kada se uloga građanina ima ”zanemariti” zato što ružni svijet prema nama, prema svojima nema milosti.

Zar to nije vrijeme za odgovorni neposluh, vrijeme kada taj odgovorni neposluh postaje vrlina i vrijednost, jer, svijet se pretvorio u sve suprotno od onoga što želimo da bude, od onoga što želimo da jest? Ne postoji li pravo pojedinca da revoltiran odbaci dužnost spram takvoga svijeta budući da se prometnuo u jedno ružno mjesto nedostojno da uopće bude?

Kada svijet poružni do neprepoznatljivosti odakle mu pravo od nas zahtijevati da se pridržavamo nekakvog zajedništva, nekakvih zajedničkih normi, zakona, nekakvog po društvo općedobrog djelovanja?

Ako svijetu nije stalo do nas zašto da se mi kao pojedinci osjećamo odgovornim za taj i takav svijet? Zašto da se trudimo oko svijeta, zašto ne dopustimo da taj i takav svijet propadne, da se uruši, da nestane, da prestane…

Sloboda ne voli sputanost ružnoga svijeta. Takav je bio Ilija Sinobad. Sretan ti put, prijatelju.

Želim da ti ništa zemaljsko ne bude na teret, nebesko je ionako na tvojoj strani.

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN HR8923600001102715720 (SWIFT/BIC: ZABAHR2X za uplate iz inozemstva) ILI PREKO PAYPAL-A. MOŽETE NAZVATI BROJ 060 866 660 / Tel.: 0,49€ (3,75 kn); Mob: 0,67€ (5,05 kn) po pozivu (PDV uključen) ILI POŠALJITE SMS PORUKU sadržaja PODRSKA na broj 667 667 / Cijena 0,82 € (6,20 kn). Operator usluge: Skynet Telekomunikacije d.o.o., info telefon: 01 55 77 555. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

Još tekstova ovog autora:

     Linč Srbina građanina i sahrana za građansku Hrvatsku
     Hrvatski politički kaput
     Vlasnici rata i njihovi glasnogovornici žele rat protiv Rusije
     Ivan Malenica – motivi s one strane zakona?
     Sve veći dio običnog svijeta suosjeća s Palestinom
     Kad ''Oluja'' prođe, a život postane sjećanje
     Hoće li se ministar Ivan Malenica pomiriti s pravdom?
     Naša tuga – pristali smo na ružni svijet
     Ministar pravosuđa Malenica jači od pravde!
     Ako neće Ivan Malenica mogao bi Andrej Plenković

> Svi tekstovi ovog autora
  • DNEVNI TWEEt DRAGE PILSELA

  • MOLIMO VAS DA PODRŽITE AUTOGRAF UPLATOM PREKO PAYPAL-A:
  • ARHIVA – VRIJEME SUODGOVORNOSTI

    ARHIVA – VRIJEME SUODGOVORNOSTI

    VRIJEME SUODGOVORNOSTI – ostale emisije

     

  • vrijeme i suodgovornosti

  • Facebook

  • Donacije

  • Cigle

  • ekumena

  • javni servis

  • prometej

  • povratak adolfa pilsela

  • u što vijerujemo

  • fraktura 1