Slovo o ispadu kardinala Vinka Puljića i ubijenima na Daksi

U spomen na 53 žrtve pogubljene na Daksi 25. i 26. listopada 1944. nakon ulaska partizana u Dubrovnik, bez ikakva suđenja, u subotu 25. listopada položeni su vijenci i zapaljene su svijeće, uz molitvu koju je predvodio dubrovački biskup Roko Glasnović, kod Spomen križa na tome otočiću kod Dubrovnika. Okupljenima se obratio i predsjednik Udruge ”Daksa 1944./45.”, dr. sc. Denis Vokić, koji je otvorio Spomen sobu jugoslavenskoga komunističkog zločina u svjetioničarskoj zgradi na Daksi. Ideja o spomen sobi postojala je i ranije, a sada je ostvarena zahvaljujući susretljivosti uprave tvrtke ”Plovput”.

Imam potrebu javiti se tim povodom, i kao teolog i novinar, ali i kao dragovoljac, a osobito jer imam brata nestaloga, Branka Pilsela, pripadnika tadašnje 4. brigade, koji je, s četvoricom suboraca, izgubio život u prvim satima 23. listopada 1991. kod otoka Šipana (nakon razmjene vatre s patrolnim čamcem JRM 178) u pokušajima da se obrani hrvatski jug od, kako je napisao naš pokojni zapovjednik general Ivo Jelić, ”napada JNA na Republiku Hrvatsku”.

Ne činim to sada, kao što nisam to činio ni ranije kada sam pisao o zločinima snaga NOB-a, da bih se bilo komu pravdao, osobito ne neoustašama koji me prozivaju (pa i kada mi vrijeđaju mater, suprugu… ili mi priželjkuju ”metak u potiljak”) da ”slavim i odobravam četničke zločine”. Takvim spodobama se ne obraćam pa i zato što su anonimne kukavice.

Ovo pišem kako bih dao doprinos kulturi sjećanja i kulturi dijaloga i solidarnosti za koju se zalagao papa Franjo.

Ovo pišem jer vjerujem u važnosti procesa suočavanja s prošlošću koji se trebaju fokusirati, kako tumači Vesna Teršelič, voditeljica organizacije ”Documenta” – Centra za suočavanje s prošlošću, ”i na druge slojeve nasilne prošlosti, kako bi se dodatno istražile činjenice vezane uz stradanja u Drugom svjetskom ratu, poslijeratnom političkom nasilju u vrijeme jugoslavenskog socijalizma i devedesetima u vrijeme Domovinskog rata”.

Za razvijanje kulture sjećanja na razini pojedinih mjesta i država, rekla je Vesna jednom u Vukovaru, ”trebamo puno više od komemoracija jer nam nedostaje lokaliziranje pamćenja sudbine žrtava”.

Važno je, kazao je papa Franjo u enciklici Fratelli Tutti (Braća svi), svim žrtvama pokazati isto poštovanje. Umoreni civili i svećenici na Daksi nisu ni manje ni više važni od mojega brata Branka, premda je Branko bio vojnik u borbenoj akciji. Ako se sjećam Branka Pilsela ili Milana Levara ili Siniše Glavaševića ili Aleksandre Zec, dužnost mi je u mislima i molitvama biti s onima koji su ubijeni tamo pored Dubrovnika u listopadu 1944.

Dakle, pozivam se i na broj 253 enciklike Fratelli Tutti u kojem Papa citira pismo biskupa Hrvatske biskupske konferencije (HBK). U tom dijelu enciklike Franjo kaže: ”Kao što su učili biskupi iz Hrvatske ”svakoj nevinoj žrtvi dugujemo jednako poštovanje. Tu ne može biti razlike ni rasne ni nacionalne, ni konfesionalne, ni stranačke”.” Nakon te rečenice slijedi fusnota koja govori da je citat uzet iz pisma HBK u povodu 50. godišnjice završetka Drugog svjetskoga rata, objavljeno 1. svibnja 1995.

Ponovimo i istaknimo: ovo što je Papa govorio, pozivajući se na to pismo, je ”nauk vjere”, nešto što postaje obvezatno za sve vjernike. Ali Papa je pisao svima, ne samo vjernicima katolicima.

Ovo što Papa piše, pokušao sam pojasniti kolegama dok sam bio u predsjedništvu Saveza antifašističkih boraca i antifašista (odakle me ”ispratio” drug Ivan Fumić), a govorio sam vrlo jasno i otvoreno, pozivajući antifašiste, pa i bivše kolege u Antifašističkoj ligi u RH (otuda me nisu ”ispratili” već sam doživio poraz pred barjaktarima koji ne mare za milijune žrtava komunizma, od sovjetskih gulaga do polja smrti u Kambodži), da osudimo zločine koji se pripisuju partizanima i pobjednicima rata u svibnju 1945. Za to se zalagao i pokojni Slavko Goldstein.

Premda nisam dobio njihovu pozornost, ne odustajem od onoga što smatram potrebnim i korektnim stavom.

Dakle, kao što tražim da se članovi Hrvatske biskupske konferencije jasno odrede u vezi ustaškog terora, baš onako kako su to učinili njemački biskupi u povodu 75. godišnjice završetka Drugog svjetskog rata i nacizma, očekujem od antifašista da jednim cjelovitim pristupom i dokumentom zauzmu stav o zločinima s kraja 1944. preko cijele 1945. i dalje.

To što je Glas Koncila, na užas pristojnoga svijeta, nastavio šamarati žrtve ustaškog logora smrti u Jasenovcu ili što se cinkaroša fra Bernardina Sokola iz franjevačkog samostana Badija kod Korčule pokušava, kao i Alojzija Stepinca, progurati u svece unatoč nemoralnom ponašanju (kako stvari stoje, Sokol je, kao mrzitelj komunizma, išao u njemačku komandu u Korčuli prokazati grupu simpatizera partizana što ih je stajalo života, a zbog čega je, u činu osvete i bez suda, ubijen i sam Sokol), ne daje nam pravo da eskiviramo moralni imperativ da svim žrtvama pokažemo jednako poštovanje.

To što je veliki branitelj fra Bernardina Sokola, moj bivši gvardijan u Rijeci fra Stipe Nosić, izabrao me oklevetati i, premda je on i njegov tadašnji provincijal (moje bivše zajednice svetog Jeronima u Dalmaciji) upozoren da nije istina što mi fra Nosić pripisuje, no svećenik i franjevac Nosić (obavezan širiti mir i dobro) ostao je na poziciji klevetnika i mrzitelja, ne može mi biti alibi da ne iskažem sućut za žrtve Dakse i da osudim taj čin partizanske osvete zbog, kako se tada tumačilo, suradnje s ustašama i okupatorima u Dubrovniku.

Ponovit ću odgovarajući na klevete fra Stipe Nosića, jer se od tih kleveta Nosić nije ogradio niti mi se ispričao:

1) Uvreda je i kleveta da zastupam stav/”rakurs” Marina Jurjevića Baje da ”bilo kako bilo ubit ih se mora”. Ja sam kršćanin i ne pravdam niti jedan zločin, o čemu svjedoče stotine mojih tekstova i javnih nastupa.

2) Nikada nisam bio u vezi s nekakvim partizanskim oficirom Anićem. Knjigu Nikole Anića ”Dubrovnik u Drugom svjetskom ratu (1941. – 1945.) – Od okupacije do oslobođenja. Knjiga 1., Biblioteka ”Da se ne zaboravi”, Dubrovnik, 2013. NE POZNAJEM. Laž je, koju iznosi fra Stipe Nosić (i na portalu Poskok i drugdje gdje je to plasirao), da sam navedenu knjigu predstavio. Ponavljam, tu knjigu ne poznajem niti sam je predstavio.

3) Laž je, više puta javno demantirana, da sam ”na izraelsko veleposlanstvo u Buenos Airesu bacao molotovljeve koktele”. Istina je sljedeća: godine 1978., kada mi je bilo 16 godina, s pokojnim bratom Brankom bacio sam kamen na prozor jedne mjesne sinagoge u izgradnji u našem susjedstvu, barrio Florida, Vicente López. Za to sam se više puta javno pokajao.

4) Laž je i gruba uvreda da opravdavam i zagovaram smrtnu kaznu, bilo čiju, pa ni fra Bernardina Sokola.

5) Nikada nisam bio ustaša niti sam pripadao ustaškom pokretu. Bio sam indoktriniran ustaškim idejama, u ustaškoj sredini u kojom sam odrastao; time se ne ponosim. Od toga sam se prije jako puno godina distancirao. Može se to provjeriti u mojim objavljenim knjigama i člancima. Osobito se to može provjeriti u nedavno objavljenom ”Argentinskom romanu”, u proširenom i revidiranom izdanju VBZ-a.

Ali to što se imamo braniti od kleveta ili što moramo iznova tumačiti povijesne činjenice nas ne ekskulpira od zadaće čestitoga suočavanja s prošlošću.

Pred nama je, antifašistima i demokratima, potreban zaokret prema istinskom humanizmu. Treba nam humanizam oslobođen za sebe i svjestan sebe, koji nas vodi prema žrtvi, prema drugima u potrebi, prema složnom, odgovornom i organiziranom radu, prema istini koja živi u svakom bitku.

Pred sobom imamo otvorenu mogućnost da preuzmemo nevolju rekonstruiranja uvjeta, intelektualne, društvene ili vjerske klime nekog idealnog ili boljeg vremena i mjesta gdje bismo se željeli, kao pojedinci i društvo, naći.

Mi moramo jedni drugima pružiti ruku pomirenja, ali to ne znači odustati od naših stavova. Oni koji komemoriraju na Daksi, a mrze korčulanske antifašiste koji terete fra Bernardina Sokola, na primjer, i oni koji ne mogu oprostiti Sokolovu krivicu za smrt partizana i suradnika NOB-a, a ne zarezuju one koji se svake godine okupljaju na Daksi trebali bi moći odustati od međusobnog prezira. Neka prestane mržnja!

Svakoj žrtvi dugujemo jednako poštovanje. Svi smo Božja djeca. Reče Isus: ”Ljubi Gospodina Boga svojega svim srcem svojim, i svom dušom svojom, i svim umom svojim.” To je najveća i prva zapovijed. Druga, ovoj slična: ”Ljubi svoga bližnjega kao sebe samoga.” O tim dvjema zapovijedima ovisi sav Zakon i Proroci. (Mt 22, 34-40).

Međutim, u tom procesu pomirenja svako malo nastaju ozbiljni problemi i prepreke. Jedna takva prepreka je bio ispad umirovljenog nadbiskupa Vinka Puljića u povodu odluke zagrebačkih gradskih vlasti da se sarajevskom nadbiskupu Ivanu Evanđelistu Šariću (Dolac kod Travnika, 27. rujna 1871. – Madrid, 16. srpnja 1960.) oduzme ulica u Zagrebu.

Valja citirati kardinala Vinka Puljića (portal katoličkog tjednika Nedjelja): ”Uvijek vjerujem da će dobro i istina pobijediti. Nadao sam se, istina ne previše, da će se to zbiti i u zagrebačkoj Gradskoj skupštini i da će tamošnja većina odustati od zatiranja dijela hrvatske povijesti na potpuno totalitarnim i ideološki obojenim osnovama.

Oduzeti imena ulica nekolicini osoba koje su bez ikakvih valjanih razloga tamošnji vladajući, moram to reći – iz rigidno lijeve i projugoslavenske stranke, svrstali među nepoćudne i ”ustaše”, nečasno je djelo onih koji povijest ne poznaju, ali presuđivati na ideološkim osnovama itekako znaju. Govorili su da su se posavjetovali s povjesničarima, ali lako je uočiti – samo s onima iz njihova ”ideološkog kluba”.

Među onima koji su izgubili ulicu nazvanu po svom imenu je i moj predšasnik, vrhbosanski nadbiskup Ivan Evanđelist Šarić. Reagiram kao njegov nasljednik na stolici vrhbosanskog nadbiskupa, danas u miru.

Upravo svoje umirovljeničke dana provodim u staračkom domu nazvanom po njemu u Lugu pokraj Kiseljaka. Nadbiskup Šarić će zauvijek ostati upamćen kao prevoditelj Biblije na hrvatski jezik u periodu od 1940. do 1943., graditelj prelijepe sarajevske crkve Sv. Josipa na Marindvoru (gdje danas počivaju njegovi zemni ostaci u zemlji koju je toliko ljubio) i književnik čija su djela i danas nepoznata, nažalost, široj hrvatskoj javnosti.

Zašto oduzimati taj ”trag sjećanja” na njega, ulicu s njegovim imenom, makar i na rubu glavnog grada Hrvata? Samo zato što se s brojnim Hrvatima povukao prema Zapadu? Zar kontekst vremena ne objašnjava njegove pjesme o vođama država u kojima je živio? Zar je ikada bio suđen i osuđen pred neovisnim sudom? Nije! Zar mu je dokazano neko zlodjelo? Nije!

No krimen mu je očito što je hrvatski mislio, svoj narod i Crkvu volio. I jedna ideologija, mračna i zloslutna, svojim mu postupkom želi presuditi ponovno. Drugi su ruke okrvavili krvlju svoga hrvatskog naroda i još ulice nazvane po njima postoje u glavnom gradu Hrvatske…

Uvijek sam na strani istine. Neka ozbiljni povjesničari kažu svoj sud o nadbiskupu Šariću. Ali da se lažima, zasnovanim na komunističkoj ”Istoriji” i njihovoj ”istini”, i danas kleveta – nedopustivo je.

Zli je Otac laži. Ali svaka laž umire. Danas ili sutra. Istina pobjeđuje i oslobađa”, poručio je kardinal Puljić u priopćenju.

Ovomu treba dodati i dio izjave pomoćnog zagrebačkog biskupa Mije Gorskog na tiskovnoj konferenciji održanoj u sjedištu HBK u četvrtak 23. listopada: ”Na pitanje što misli o izjavi kardinala Vinka Puljića koji je prozvao zagrebačku gradsku vlast zbog promjene imena ulice nadbiskupa Ivana Šarića, biskup Gorski rekao je da je vrlo čudno da se mijenja naziv njegove ulice jer je jedan od zaslužnih biskupa, preveo je i Bibliju na hrvatski jezik i tiskao ju. Dodao je da nadbiskup Šarić nije imao izravne veze s ustaškim pokretom u ono doba. Crkvi je to čudno, rekao je biskup Gorski izrazivši radost što se oglasio kardinal Puljić koji je naslijedio mons. Šarića na biskupskoj stolici u Sarajevu.”

Zašto kažem da je Vinko Puljić učinio ispad i zašto tvrdim da su izjava Vinka Puljića i reakcija Mije Gorskog problem i prepreke na putu pomirenja?

Pa zato što je notorna činjenica da je nadbiskup Ivan Evanđelista Šarić bio blizak ustašama i ne samo to: moramo znati da je u ratnom vremenu, u doba NDH, Šarić ne samo da je bio nekritičan prema ustaškoj vlasti nego se uopće nije zauzimao za ljude koje je državna vlast progonila. Dapače, aktivno je sudjelovao u progonu Židova i Srba. Ispadi Vinka Puljića i Mije Gorskog, nažalost, treba tumačiti i kao negacija žrtve ubijenih na Daksi.

Citiram Miljenka Jergovića: ”Za rata, nadbiskup Šarić pobornik je nasilnih pokrštavanja i ubijanja onih koji nisu spremni mijenjati vjeru, žestoki antisemit i apologet čišćenja okoline od svakog traga židovstva. Nikada se, nijednom riječju, nije distancirao od Ante Pavelića, niti od postupaka ustaških vlasti ili osamljenih pojedinaca koji su djelovali u ime ustaške ideje (…) Prijevod Svetog pisma svakako ćemo ubrojiti u zasluge i u dobra djela Ivana Evanđeliste Šarića (koji je, da ne bi ni tu bilo nesporazuma, doista bio Ivan Evanđelista, a ne Ivan Evanđelist), ali pri usporedbi s onim drugim njegovim djelima, kada je pridonosio zlu i oko sebe, te nesreći Drugog, ali i onoga svog i bliskog, prijevod Svetog pisma, urednost u nadbiskupskom činovnikovanju, kao i tehnički nadzor nad bosanskim katolicima, apsolutno su nedostatni da Ivan Evanđelista Šarić igdje na svijetu zasluži ulicu, ili da se ikoga na svijetu uvjeri da je ulicu dobio zato što je Bibliju prevodio i nadbiskupiju predvodio, a ne zato što je krvnički i neljudski progonio Židove, Srbe i sve Hrvate koji se nisu poklonili Poglavniku.”

Sve se ovo i mnogo više može provjeriti u izvornom naučnom radu dr. fra Petra Jeleča (bosanskog franjevca) ”Odnos nadbiskupa Ivana Ev. Šarića prema ustaškoj vlasti” (Časopis Prilozi, 41, Sarajevo, 2012, str. 107-128).

Naime, da Šarić nikada nije kritizirao postupke i zločine ustaškog režima, nego je u svojim člancima i zdravicama, pa i poeziji, do kraja rata (i života) ostao dosljedan u pohvalama Anti Paveliću i njegovoj administraciji. “Na Antu Pavelića je gledao kao na primjer čovjeka-vjernika, te ni riječju ni djelom nije štitio progonjene sugrađane u Sarajevu i drugdje” ( fra Petar Jeleč).

Za kraj, donosim primjer kojeg treba pamtiti i koji može služiti kao most u procesu dijaloga i pomirenja.

NDH su formirali ustaše na čelu s Antom Pavelićem u travnju 1941. Ubrzo nakon njezine uspostave i nakon očitovanja ciljeva nove vlasti, uprava Franjevačkoga reda u Rimu poslala je 24. srpnja 1941. svim franjevačkim zajednicama u NDH iznimno važnu uputu kojom su određene smjernice za djelovanje franjevaca unutar te države. Zbog važnosti tog dokumenta i njegove aktualnosti, korisno ga je, barem na ovom mjestu, prenijeti u cijelosti. U dokumentu https://tacno.net/sve-toboze-u-ime-hrvatstva-a-zapravo-radi-pljacke/

se traži:

1. Razborito ali odlučno nastojati, da se provede zaključak provincijalnog sastanka u Zagrebu od 10-12. juna o.g. prema kojem nijedan franjevac ne smije biti učlanjen u Ustaškom hrvatskom pokretu.
2. Sa svom odlučnošću nastojati, da se franjevci bave samo duhovnim i svećeničkim poslovima, a svjetovne i političke poslove da prepuste svjetovnjacima i njihovoj odgovornosti.
3. Franjevci ne smiju imati nikakva udjela u progonima Srba i Židova, u oduzimanju njihovog imetka, pokretnog ili nepokretnog, u iseljavanju Srba u Srbiju i naseljivanju Hrvata u dosadašnjim srpskim naseljima.
4. Dosljedno tomu nijedan franjevac ne smije biti:
5. a) – u odborima i sudovima u istraživanju krivnje četnika i drugih Srba prema Hrvatima, te u izricanju kazna prema naprijed spomenutim,
6. b) – u odborima i uredima za naseljavanja Hrvata u srpskim naseljima i na imanjima oduzetim Srbima,
7. c) – u odborima i uredima za iseljivanje Srba i oduzimanje njihovog imetka.
8. Ni franjevačke župe, ni samostani ni provincije ne smiju primati na dar ni kupovati ni pokretna ni nepokretna dobra, koja su prije rata pripadala Srbima i Židovima.
9. U koliko budu u stanju, neka oci provincijali i ugledniji franjevci ulože sve sile kod vlasti i vodećih ljudi u današnjoj Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, da se ne čine osvete, da se ne progone nevini, da se ne oduzimlje imetak i ne vrši nasilno preseljivanje Srba iz njihovih dosadašnjih postojbina.
10. Gdje se god pruži prilika, neka franjevci uzimaju u zaštitu progonjene Srbe i Židove i pred narodnim masama i pred državnim vlastima. U koliko mogu neka oci provincijali i samostanske starješine oprezno i skrovito, i materijalno pomažu progonjenu i potrebnu braću Srbe.
11. Franjevci ne smiju imati nikakva udjela u nasilnom i masovnom prevađanju pravoslavnih na katoličku vjeru. Nikakvu pravoslavnu župu ne smiju primiti na upravu, sve da im je preuzv. gg. Mjesni Ordinariji ponude. Naravno pojedinačni prelazi na katoličku vjeru iz uvjerenja i u punoj slobodi dozvoljeni su i poželjni danas kao i uvijek.
12. Sa franjevačkih župa, gdje su katolici izmiješani sa Srbima i drugim inovjercima valja ukloniti dušobrižnika (župnike i kapelane) koji su naprasiti i nerazboriti, i na njihovo mjesto postaviti zrele ljude, dobre i oprezne.
13. Ako bi se koji franjevac, zanesen narodnom suverenošću ogriješio o dužnu snošljivost prema inovjercima i o kršćansku ljubav prema bližnjemu, ima se kazniti prema težini svoje pogreške, na prvom mjestu s premještajem u drugi kraj, gdje neće imati prigodu za slične prestupke.

”Dokument sličan ovome, posve jasan i precizan, nije izdala nijedna crkvena institucija tijekom Drugoga svjetskog rata, pa on zacijelo predstavlja jednu od svjetlijih stranica povijesti Katoličke crkve na južnoslavenskom prostoru” (fra Petar Jeleč).

Svima na znanje, osobito hrvatskim (nad)biskupima i braći i sestrama antifašistima.

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN HR8923600001102715720 (SWIFT/BIC: ZABAHR2X za uplate iz inozemstva) ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Švedske duhovne vježbe s ocem Milutinom i suze u Uppsali
    •  Biskupi zadovoljni skupom teladi koji gledaju u šarena vrata
    •  Biskup Jure Bogdan: Hrvatska do Tokija
    •  Donosimo 20 točaka mirovnog plana za Gazu
    •  Biskup Petanjak, i nije jedini, smatra ustaše mučenicima
    •  Moj cilj od početka je bio i obrana Bosne i Hercegovine
    •  Možda idemo prema još gorim stvarima i vremenima
    •  Snažne ekumenske vibracije u Jasenovcu i Pakracu
    •  Levarovu i našu nadu sabotira HDZ koji vonja na ustaštvo
    •  Ovi koji šute o zločinu u Gruborima pljuju Franju Kuharića

> Svi tekstovi ovog autora