autograf.hr

novinarstvo s potpisom

 
Ukrajina zastava

UKRAJINA ČIM PRIJE U EUROPSKU UNIJU!!

EU zastava

Slučaj ”Franak”: suspenzija hrvatskih pravnih stečevina

AUTOR: Radoslav Dobronić / 20.07.2016.
Radoslav Dobronić Foto: Goran Mehkek-CROPIX-Novi list

Radoslav Dobronić
Foto: Goran Mehkek-CROPIX-Novi list

(Napomena redakcije: Sudac Trgovačkog suda u Zagrebu mr. sc. Radoslav Dobronić, poznat po prvostupanjskoj presudi u ”slučaju Franak” protiv osam najvećih hrvatskih banaka – ZABA, PBZ, Erste, Raiffeisen, Hypo, OTP, Splitska i Sber banka), proslijedio je Hini osvrt povodom službenog upozorenja Europske komisije koja smatra da je propisima o konverziji kredita iz ”švicaraca” u eure prekršeno pravo Europske unije. Tekst Dobronićeva priopćenja je bio kratko objavljen na nekoliko portala i brzo netragom nestao. Bankarski (i sponzorski) lobi je učinio svoje. Ni jedan medij više ne spominje osvrt suca Dobronića. Uz njegovo odobrenje prenosimo tekst osvrta u cijelosti.)

Povodom nedavnih informacija o tome da je Europska komisija ocijenila hrvatski Zakon o konverziji protivnim pravnoj stečevini EU-a, a nakon što sam uočio da se nastala situacija u Hrvatskoj ne komentira na najbolji način, molim da objavite ovo moje priopćenje u integralnom obliku, a u svrhu valjanog i objektivnog informiranja javnosti o spomenutom problemu.

Prvo na što treba obratiti pozornost je činjenica da Europska komisija iznosi svoje pravno stajalište o sukladnosti donesenog Zakona o konverziji s pravom EU i prije nego što je Ustavni sud Republike Hrvatske donio svoju odluku, a povodom zahtjeva za ocjenu ustavnosti tog Zakona koji su podnijele pojedine banke koje posluju u Republici Hrvatskoj.

Prvo na što treba obratiti pozornost je činjenica da Europska komisija iznosi svoje pravno stajalište o sukladnosti donesenog Zakona o konverziji s pravom EU i prije nego što je Ustavni sud Republike Hrvatske donio svoju odluku, a povodom zahtjeva za ocjenu ustavnosti tog Zakona koji su podnijele pojedine banke koje posluju u Republici Hrvatskoj

Ustavni sud Republike Hrvatske odlučuje o ustavnosti tog Zakona, dakle postupak je u tijeku, stoga nije jasno da li Europska komisija prilikom svog ocjenjivanja usklađenosti spornih zakona s pravnom stečevinom EU ne zna za tu činjenicu ili svjesno postupa na ovaj način, čime se nedvojbeno, makar i neizravno, miješa u postupak pred Ustavnim sudom Republike Hrvatske na način koji se teško može ocijeniti kao prihvatljiv s motrišta samog prava EU, a za time ima još manje potrebe jer će i sam Ustavni sud o tome voditi računa po službenoj dužnosti.

Osim toga, treba obratiti pozornost i na sljedeće:

U javnosti se već dulje vrijeme o čitavom problemu govori na način da se nedovoljno razlikuje sudski postupak povodom kolektivne tužbe od Zakona o konverziji, što je samo po sebi zbunjujuće, jer je donošenjem Zakona došlo do svojevrsnog preklapanja, tako da je Hrvatski sabor čak u tri navrata donosio zakone koji su se odnosili na ono što je već bilo predmetom sudskog postupka povodom kolektivne tužbe koju je pred Trgovačkim sudom pokrenula, u ime Udruge Franak, Udruga Potrošač.

Dakle, javnost mora razlučiti sudsku presudu od Zakona i uočiti jednu bitnu razliku.

Naime, sudsku nadležnost za ocjenu, odnosno proglašenje pojedinih ugovornih odredbi ili čitavog ugovora ništetnim ne može osporiti nitko i upravo je prirodna nadležnost sudova da mogu proglašavati ugovore ništavim, dok o tome istom pitanju ovlast parlamenata da odlučuje o istom pitanju nije pravilo nego iznimka.

Dakle, u redovnom slučaju o proglašenju ništavosti pojedinih ugovornih odredbi postojećih ugovora ne odlučuju parlamenti zakonima (zakoni se u pravilu donose pro futuro, uz valjan vacatio legis) nego sudovi i to je osnovno pravilo.

Ali kao i svako pravilo i ovo trpi iznimke; naime, ako parlament (Sabor) odluči na zakonskoj razini zadirati u postojeće, već sklopljene ugovore, za to mora imati naročito opravdane razloge, koji u ovom slučaju nedvojbeno postoje, a što Europska komisija u svom vrlo jednostranom pogledu na čitav problem nije uočila ili nije željela uočiti. Dapače, prihvatila se zadatka ponovnog suđenja i ocjenjivanja ugovornog odnosa.

Prema tome, sudsku nadležnost za donošenje presude Europska komisija ne može na bilo koji način osporiti, dok zakonodavnu ovlast Sabora da zakonom zadire u postojeće ugovore načelno može osporiti. Kada je Europska komisija tako postupila, postupila je potpuno rutinski primjenjujući osnovno načelo da zakonodavna vlast u pravilu ne smije zakonima utjecati na već postojeće ugovore i u njima ugovorenu razdiobu prava, obveza i rizika.

Sudsku nadležnost za donošenje presude Europska komisija ne može na bilo koji način osporiti, dok zakonodavnu ovlast Sabora da zakonom zadire u postojeće ugovore načelno može osporiti. Kada je Europska komisija tako postupila, postupila je potpuno rutinski primjenjujući osnovno načelo da zakonodavna vlast u pravilu ne smije zakonima utjecati na već postojeće ugovore i u njima ugovorenu razdiobu prava, obveza i rizika

No, kao što je rečeno, to je osnovno pravilo koje trpi iznimke, a potpuno načelno govoreći, ovaj problem se samo u dijelu na koji se odnosila kolektivna tužba (samo za potrošačke ugovore) ticao nekih 60 do 100 tisuća potrošačkih ugovora.

S obzirom na to da su te ugovore sklapale uglavnom osobe u obiteljskom statusu, moguće je zaključiti da se problem u najužem smislu odrazio na pravnu i materijalnu poziciju približno 300 do 400 tisuća hrvatskih građana ako se pođe od toga da prosječna obitelj ima 3 do 4 člana.

Budući da u Hrvatskoj ne živi više od 4,5 milijuna građana, može se zaključiti da se radi približno o 10% stanovništva koje osjeća posljedice nezakonite prakse poslovnih banaka koje rade u Republici Hrvatskoj.

S tim u vezi se postavlja pitanje da li bilo koja vlada , pa tako onda i hrvatska, treba u takvoj situaciji pasivno promatrati sudbinu 10 posto stanovništva ili svaka razumna, demokratski izabrana vlada ima pravnu, društvenu i moralnu obvezu reagirati.

Mislim da je odgovor jasan; dakle, radilo se o iznimnoj situaciji u kojoj su poslovne banke, postupajući u zloj vjeri, pravno i materijalno ne samo ugrozile temeljne vrijednosti pravnog poretka nego su i ga ozbiljno narušile, do mjere da se može reći da su svojim nezakonitim poslovanjem narušile javni poredak Republike Hrvatske.

Postojala je, dakle, iznimna situacija koja načelno opravdava pokušaje Vlade i Sabora da zakonskim putem interveniraju u pravni kaos koji su svojim osmišljenim ”proizvodom” kreirale upravo inozemne banke porijeklom iz EU (pretežito iz Austrije i Italije ), a koje djeluju u Republici Hrvatskoj putem poslovnih banaka koje se formalno vode kao hrvatske.

Stoga se radi o posljedicama nezakonite bankarske prakse, odnosno korištenja bankarskog ”proizvoda” koji su u Republiku Hrvatske uvezle banke čije se matice nalaze prvenstveno u zemljama EU.

Postojala je, dakle, iznimna situacija koja načelno opravdava pokušaje Vlade i Sabora da zakonskim putem interveniraju u pravni kaos koji su svojim osmišljenim ”proizvodom” kreirale upravo inozemne banke porijeklom iz EU (pretežito iz Austrije i Italije ), a koje djeluju u Republici Hrvatskoj putem poslovnih banaka koje se formalno vode kao hrvatske

Prije toga domaći bankarski sustav, bilo hrvatski ili jugoslavenski, nikada nije građanima-potrošačima stvorio tu vrst pravne i ekonomske nesigurnosti, pa držim da Vlada Republike Hrvatske treba zatražiti od Europske komisije i Europske centralne banke da u određenom roku odgovore kojim mjerama će prisiliti inozemne banke (iz Austrije, Italije, Francuske i Mađarske – sve članice EU) da nadoknade materijalnu štetu hrvatskim građanima i daju im neki oblik moralne satisfakcije zbog stvaranje opisane pravne i društvene nesigurnosti najširih razmjera.

Tu neprihvatljivu praksu su austrijske banke i njihove podružnice uvele i u druge zemlje bivše Austro-Ugarske Monarhije (od Poljske i Mađarske do Hrvatske, Bosne i Hercegovine ) kao i u nove članice EU (Rumunjska) i bivše Jugoslavije (Srbija, Crna Gora) upravo s ciljem da se prvenstveno putem nezakonito ugovorene valutne klauzule vezane uz CHF ostvari znatna nezakonita dobit, koju su matične banke vjerojatno potrošile i sada taj novac ne žele ili ne mogu, bez težih posljedica, vratiti oštećenim klijentima.

Prema tome, ako se čitavo pitanje promotri kao uvoz nezakonite prakse iz zemalja EU, onda je stajalište Europske komisije, kako s pravnog tako i s moralnog stajališta, u ovom jednostranom, ultimativnom obliku potpuno neprihvatljivo. Tim više što je vidljivo da Europska komisija ”zaboravlja” i na stajališta nadležnog suda EU o tome na koji način u praksi treba protumačiti pravo potrošača na informiranu odluku, pa samim time ignorira bitan dio europskog potrošačkog prava. Na to da su banke postupale u zloj vjeri Komisija se uopće ne osvrće.

Na koji način je Europska komisija utvrdila da su potrošači bili valjano informirani o mogućim ekonomskim posljedicama ugovaranja valutne klauzule u kombinaciji s promjenljivom kamatnom stopom ostaje mi potpuna nepoznanica.

U svakom slučaju, očito je da je Europska komisija u potpunosti ignorirala sve presude koje su u Republici Hrvatskoj o spornoj praksi EU banaka u međuvremenu donijete, pa čak i presude nadležnog suda Europske unije.

Unatoč postojanju opisanih, naročito opravdanih okolnosti koje načelno opravdavaju donošenje Zakona kojima se, kao iznimka od pravila, zadire u postojeće ugovore, donošenje tih zakona može biti, a prema mom mišljenju jest, sporno s drugog aspekta.

Naime, Zakon o konverziji donijet je u trenutku kada je već postala pravomoćna presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, koju je potvrdio i Vrhovni sud Republike Hrvatske. Tim presudama su ti sudovi zauzeli stajalište da su poslovne banke valutnu klauzulu ugovorile zakonito.

Stoga se sada prvenstveno postavlja pitanje da li je Hrvatski sabor u trenutku donošenja spornih zakona o konverziji smio o tome, u obliku zakona, odlučivati na način koji je u sadržajnom smislu bio u suprotnosti s pravomoćnim presudama Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske i Vrhovnog suda Republike Hrvatske o pitanju pravne valjanosti valutne klauzule.

Odgovor je sljedeći:

Hrvatski sabor bi zbog izuzetno teških posljedica nezakonitog poslovanja tuženih banaka, koje su se odrazile na pravnu i imovinsku situaciju 10% stanovništva, pa i šire od toga (velik broj obrta, obiteljskih poljoprivrednih gospodarstava, malih i srednjih poduzetnika) imao pravo izglasati spomenute zakone, jer su inozemne poslovne banke (po porijeklu i vlasništvu iz EU, u razdoblju prije nego što je Hrvatska postala članicom EU) narušile javni poredak Republike Hrvatske.

Ako Ustavni sud i ukine Zakon o konverziji, to još ništa konačno ne znači, jer pitanje da li su poslovne banke pretrpjele štetu koju bi im Republika Hrvatska bila dužna nadoknaditi zbog neovlaštenog donošenja spornog Zakona o konverziji OVISI PONAJVIŠE O TOME DA LI SU POSLOVNE BANKE S POTROŠAČIMA ZAKONITO I U SKLADU S USTAVOM REPUBLIKE HRVATSKE UGOVORILE VALUTNU KLAUZULU

Ali unatoč tome u tom trenutku Hrvatski sabor nije smio donijeti zakon koji bi po svom osnovnom sadržaju bio u izravnoj suprotnosti s presudom Vrhovnog suda RH. Da ponovim: prema načelu trodiobe vlasti Sabor u tom trenutku, unatoč iznimom karakteru nastale situacije i najboljoj namjeri da se narušeni javni poredak ponovno uspostavi, nije u tom trenutku trebao donositi takav konačni Zakon.

Potpuno je logično da će se poslovne banke pozvati na svoja ugovorna prava ako im je Vrhovni sud, u dijelu koji se tiče valutne klauzule, potvrdio da su valutnu klauzulu ugovorile zakonito, pa je bilo ponešto iluzorno očekivati da se neće pozvati na svoja ugovorna prava tvrdeći da im ih donijeti Zakon o konverziji teško narušava.

Dakle, temeljem načela trodiobe vlasti ni Sabor nije u tom trenutku smio donositi zakon koji ignorira presudu Vrhovnog suda RH i prije toga donijetu presudu Visokog trgovačkog suda RH, koje su pravomoćno priznale – utvrdile da su tužene poslovne banke zakonito ugovorile valutnu klauzulu.

Držim da je takvo postupanje Sabora u tom trenutku iz navedenih razloga bilo protivno temeljnom ustavnom načelu o trodiobi vlasti i to je osnovna činjenica. Ali se ne smije zaboraviti da je presuda Vrhovnog suda Republike Hrvatske u dijelu kojim je taj sud utvrdio zakonitost ugovaranja valutne klauzule predmet postupka pred Ustavnim sudom, a povodom ustavnih tužbi koje su podnijeli ne samo Udruga Potrošač nego i pojedine poslovne banke.

Prema tome, o istoj materiji odlučivali su i redovni sudovi (presudama povodom kolektivne tužbe) i Hrvatski sabor (povodom zakonskih prijedloga Vlade RH), a taj svojevrsni paralelizam u odlučivanju završio je i kao paralelizam pred Ustavnim sudom Republike Hrvatske koji, dakle, pred sobom ima: 1. zahtjev za ocjenu ustavnosti Zakona o konverziji i 2. ustavnu tužbu protiv presude Vrhovnog suda u kolektivnom procesu. A to su dva postupka, što treba jasno razlikovati, jednako kao što treba razlikovati sudske presude od donijetih zakona.

Navedeno znači da daljnje postupanje Vlade RH i Europske komisije mora voditi računa o tim činjenicama. Drugim riječima, sve i da Zakon o konverziji bude proglašen protivan Ustavu Republike Hrvatske i/ili pravnoj stečevini EU, to još ne znači da je Republika Hrvatska ipso facto konačno obvezana nadoknaditi bilo kakvu štetu poslovnim bankama ako povodom ustavne tužbe Ustavni sud Republike Hrvatske ili kasnije nadležni sud EU ukine presudu Vrhovnog suda Republike Hrvatske u dijelu kojim je taj sud priznao zakonitost ugovaranja valutne klauzule.

Dakle, ako Ustavni sud i ukine Zakon o konverziji, to još ništa konačno ne znači, jer pitanje da li su poslovne banke pretrpjele štetu koju bi im Republika Hrvatska bila dužna nadoknaditi zbog neovlaštenog donošenja spornog Zakona o konverziji OVISI PONAJVIŠE O TOME DA LI SU POSLOVNE BANKE S POTROŠAČIMA ZAKONITO I U SKLADU S USTAVOM REPUBLIKE HRVATSKE UGOVORILE VALUTNU KLAUZULU.

Dakle, za pitanje da li će Republika Hrvatska biti dužna nadoknaditi štetu poslovnim bankama nije presudna odluka Ustavnog suda o ustavnosti Zakona o konverziji, nego odluka o ustavnosti presude Vrhovnog suda RH o valutnoj klauzuli.

Naime, ako Ustavni sud ukine presudu Vrhovnog suda u dijelu koji se odnosi na valutnu klauzulu i u postupku nakon toga valutna klauzula u ugovorima bude utvrđena ništetnom, navedeno znači da na temelju ništetne ugovorne klauzule (one o ugovaranju valutne klauzule vezane uz CHF) poslovne banke nisu stekle nikakva prava.

Na koji način je Europska komisija utvrdila da su potrošači bili valjano informirani o mogućim ekonomskim posljedicama ugovaranja valutne klauzule u kombinaciji s promjenljivom kamatnom stopom ostaje mi potpuna nepoznanica

A budući da na temelju ništetne valutne klauzule poslovne banke nisu stekle nikakva imovinska prava, to im onda ta nepostojeća prava (na temelju ništetne valutne klauzule) Republika Hrvatska kasnijim Zakonom o konverziji, sve i da ga Ustavni sud proglasi neustavnim, NIJE NI MOGLA ODUZETI.

Prema tome, u najmanju ruku je preuranjeno govoriti o tome da je Republika Hrvatska zbog spornog Zakona o konverziji ipso facto obvezana poslovnim bankama nadoknaditi štetu od 1 milijarde eura.

Jer ako Ustavni sud RH ukine presudu Vrhovnog suda RH i ako nakon toga Vrhovni sud donese novu, drugačiju presudu kojom bi potvrdio prvostupanjsku presudu o ništetnosti valutne klauzule, za što sam u prvostupanjskoj presudi iznio više nego dostatnu argumentaciju (koju je očigledno ”pojeo“ autoritet Vrhovnog suda), onda poslovne banke na temelju ništetne klauzule nemaju pravo od države tražiti ni jednu kunu, ali će im porasti obveza na ime naknade štete potrošačima, barem za onaj dio koji u međuvremenu nije zastario, što napominjem stoga jer proizlazi da na tu mogućnost više nitko ne računa.

Prema tome, poslovne banke i nadležna regulatorna tijela trebaju voditi računa i o takvom mogućem ishodu koji može dovesti do znatnijeg povećanja imovinske odgovornosti poslovnih banaka prema potrošačima (u stvarnosti će to biti vjerojatno manje, jer nikada svi potrošači ne podnesu individualne tužbe, a vjerojatno je dio zahtjeva zastario).

No, čak i u slučaju da Ustavni sud Republike Hrvatske proglasi ustavnom presudu Vrhovnog suda u dijelu koji se tiče valutne klauzule, takva odluka još uvijek ostaje podložna preispitivanju nadležnog suda EU.

Ali čak i da taj sud potvrdi zakonitost ugovaranja valutne klauzule, ni to još ne stvara obvezu naknade štete po automatizmu, odnosno prije nego što tu štetu poslovne banke uspiju dokazati.

A one ju do sada dokazuju knjigovodstvenim razlozima (knjigovodstvenim otpisima na temelju postojeće metodologije HNB-a, koja je u pravnom smislu u najmanju ruku dvojbena, budući da se zasniva na pogrešnom knjigovodstvenom izjednačavanju valutne klauzule s čistim deviznim obvezama).

U skladu s tim ukazujem na to da je pogrešno kada se svaki puta prilikom informiranja na temu valutne klauzule vezanu uz švicarski franak odmah prikazuju novčanice švicarskog franka, koji kod tih kredita kao efektivna valuta uopće nije cirkulirao, jer ta valuta predstavlja samo apstraktno mjerilo vrijednosti (”unit of account”).

Ono što je jedino bilo u opticaju je hrvatska kuna, koju jedino treba prikazati, jer je kuna kod te vrste valutne klauzule bila jedina valuta u opticaju (”money of payment”).

Budući da na temelju ništetne valutne klauzule poslovne banke nisu stekle nikakva imovinska prava, to im onda ta nepostojeća prava (na temelju ništetne valutne klauzule) Republika Hrvatska kasnijim Zakonom o konverziji, sve i da ga Ustavni sud proglasi neustavnim, NIJE NI MOGLA ODUZETI

Kao sudac koji je odlučivao u prvom stupnju želim naglasiti da stojim iza svakog retka prvostupanjske presude, koja nije nikakav akt milosti ili socijalne pomoći nego primjena prava i ustaljene sudske prakse i doktrine na utvrđene činjenice, što sam sve jasno obrazložio u presudi.

Prema tome, ako sam naglasio da se presuda Vrhovnog suda nije smjela na opisani način ignorirati, to ne znači da se slažem s onim dijelom te presude koji se tiče zakonitosti ugovaranja valutne klauzule, a za razloge upućujem na prvostupanjsku presudu.

Ujedno, a u vezi s kontinuiranim ponavljanjem tvrdnji da bi usvajanje presude i u dijelu koji se odnosi na valutnu klauzulu predstavljalo narušavanje pravne sigurnosti i investicijske klime, ističem sljedeće: svaki poduzetnik treba poslovati zakonito i sam snositi rizik i sankcije za svoje loše poslovne poteze i/ili nezakonito poslovanje.

U suprotnom se stvara situacija u kojoj za nezakonito poslovanje i loše poslovne odluke imovinske posljedice snosi druga ugovorna strana i država- porezni obveznici, što nužno dovodi do neodgovornog poduzetništva.

To načelo se u jednakoj mjeri odnosi i na poslovne banke, čije bilance se ne smiju spašavati tako da se pri tome krše temeljna načela obveznog prava i prava potrošača, bilo hrvatskog prava i/ili prava EU, na teret hrvatskih potrošača i poreznih obveznika.

Budući da postupci pred Ustavnim sudom Republike Hrvatske traju u navedenim oblicima, bilo kakvo pregovaranje o odštetnim zahtjevima je preuranjeno sve dok Ustavni sud ne donese svoje odluke, kako o ustavnosti Zakona o konverziji tako i o ustavnosti presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske o valutnoj klauzuli. Postupak pred Ustavnim sudom Republike Hrvatske nije ovlaštena ignorirati ni Europska komisija.

Prema tome, sudovi u Republici Hrvatskoj su zaključili da su banke EU nezakonito ugovorile i valutnu klauzulu (kao način utvrđivanja predmeta obveze) i promjenljivu kamatnu stopu (kao cijenu kreditiranja) i to je bio moj zaključak kao suca prvostupanjskog suda, dok su od toga Visoki trgovački sud RH i Vrhovni sud RH prihvatili dio o nezakonitosti (ništetnosti) promjenljive kamatne stope, dok nisu prihvatili zaključak o nezakonitosti ugovaranja valutne klauzule. Upravo je taj dio predmet ustavnosudskog postupka pred Ustavnim sudom RH, koji presudu Vrhovnog suda RH u tom dijelu može i ukinuti.

Prema tome, radi se o pitanju zakonitosti poslovanja EU banaka u Republici Hrvatskoj, a ne o bilo kakvom zahtjevu da poslovne banke, ad absurdum, s Vladom RH i potrošačima zajednički sudjeluju u procesu što ”pravednije” preraspodjele tečajnih razlika na način koji gotovo da bi od banaka činio dobrotvorne ustanove i to tako da bi se negirala svaka nezakonitost u njihovom poslovanju, dakle čak i ona koja je već dijelom pravomomoćno utvrđena, a dijelom se još preispituje.

Prema tome, Europska komisija ne treba i ne može zahtijevati od banaka da se u ime socijalne osjetljivosti odreknu makar i jedne kune zakonito ostvarene dobiti, jer banke nisu socijalne ustanove, ali isto tako ne može pod plaštem brige o pravednosti raspodjele tečajnih razlika negirati elementarnu činjenicu da se centralno pitanje svodi na pitanje zakonitosti i ustavnosti poslovanja EU banaka u Republici Hrvatskoj.

Sudovi u Republici Hrvatskoj su zaključili da su banke EU nezakonito ugovorile i valutnu klauzulu (kao način utvrđivanja predmeta obveze) i promjenljivu kamatnu stopu (kao cijenu kreditiranja) i to je bio moj zaključak kao suca prvostupanjskog suda, dok su od toga Visoki trgovački sud RH i Vrhovni sud RH prihvatili dio o nezakonitosti (ništetnosti) promjenljive kamatne stope, dok nisu prihvatili zaključak o nezakonitosti ugovaranja valutne klauzule. Upravo je taj dio predmet ustavnosudskog postupka pred Ustavnim sudom RH, koji presudu Vrhovnog suda RH u tom dijelu može i ukinuti

Svaka ”pravedna” raspodjela u kojoj bi dio tereta tečajnih razlika trebalo olakšati samo ”siromašnijim” klijentima, a ostaviti ga ”bogatijim” klijentima je smislen jednako koliko i tvrdnja da se bogatije građane smije varati i pljačkati, jer jednostavno imaju previše.

Rješenja koja stalno nude EU banke o ”pravednijoj raspodjeli” tečajnih razlika između klijenata, banaka i države, a koja je sada prihvatila i EU komisija, su apsurdna i pravno neodrživa.

Jedino pravo pitanje je samo ono o zakonitosti i ustavnosti poslovanja EU banaka u Republici Hrvatskoj, dok obrazloženja o potrebi ”pravednije” raspodjele tečajnih razlika predstavljaju prikriveni pokušaj spašavanja loših bilanci EU banaka na teret hrvatskih potrošača, a sada i hrvatskih poreznih obveznika, unatoč tome što su te EU banke gotovo izvjesno već nezakonito naplatile i transferirale nekoliko milijardi kuna nezakonito stečenog prihoda iz Hrvatske u matične zemlje.

Više od ovoga kao sudac koji je donio prvostupanjsku presudu u kolektivnom procesu ne mogu komentirati.

Međutim, želio sam skrenuti javnosti pozornost na neke osnovne činjenice koje se, dijelom i zbog složenosti materije, ne prikazuju dovoljno jasno ili čak tako da upućuju na potpuno pogrešne zaključke.

Na reagiranje me je natjerala i činjenica da Republika Hrvatska trenutno ima tzv. ”tehničku vladu”, a do formiranja nove će proći još nekoliko mjeseci, a da je Europska komisija svoje upozorenje objavila upravo sada, slučajno ili namjerno, baš u ovom interregnumu vlasti, i dala spornom pitanju karakter hitnosti.

Još tekstova ovog autora:


> Svi tekstovi ovog autora
  • DNEVNI TWEEt DRAGE PILSELA

  • MOLIMO VAS DA PODRŽITE AUTOGRAF UPLATOM PREKO PAYPAL-A:
  • ARHIVA – VRIJEME SUODGOVORNOSTI

    ARHIVA – VRIJEME SUODGOVORNOSTI

    VRIJEME SUODGOVORNOSTI – ostale emisije

     

  • vrijeme i suodgovornosti

  • Facebook

  • Donacije

  • Cigle

  • ekumena

  • javni servis

  • prometej

  • povratak adolfa pilsela

  • u što vijerujemo

  • fraktura 1

  • fraktura 2

  • fraktura 3

  • superknjizara

  • vbz 1

  • vbz 2

  • vbz 3

  • vbz 4

  • ljevak 1

  • ljevak 2

  • ljevak 3

  • ljevak 4

  • ljevak 5

  • oceanmore 1

  • oceanmore 2

  • oceanmore 3

  • oceanmore 4

  • golden marketing 1

  • sandorf 1

  • sandorf 2

  • planetopija 1

  • planetopija 2

  • srednja europa 1

  • srednja europa 2

  • srednja europa 3

  • srednja europa 4

  • durieux 1

  • disput 1

  • ks 1

  • ks 2

  • ks 3

  • meandar 1

  • meandar 2

  • meandar 3

  • biblija