“Slučaj Beljak”: kako se o poštenju i ugledu sudi prema prilikama

Saveze i prijateljstva zasnovana na malim prljavim tajnama znaju stvarati već i mala djeca. “Reći ću te mami”, često se čuje među mališanima, braćom i sestrama, kada netko od njih počini kakvu nepodopštinu, a drugi zaprijeti da će ga prijaviti tužiti. Međutim, dijete vještije oponašanju odraslih prijetnju će pretvoriti u ucjenu: “reći ću te mami, ako mi ne daš ovo ili ne napraviš ono…”.

U takvim sitnim, no u dječjim očima i dušama ogromnim moralnim dvojbama, kuju se karakteri i moralni osjećaji budućih odraslih ljudi.

Onaj koji je ucijenjen uvijek ima izlaz: da se sam prijavi i prizna svoje nedjelo, otrpi kaznu i oslobodi se vlasti ucjenjivača.

U nekim obiteljima, pak, baš kao i raznim društvenim, interesnim, a osobito kriminalnim skupinama, vlada moralno ozračje u kojem se upravo “cinkanje” smatra najnečasnijim postupkom i najvećom pokvarenošću. Moralna zbrka postaje još veća kada se u sve to umiješaju pojmovi kao što su odanost, vjernost, lojalnost. Moralni kompas tu vrlo često i lako gube i odrasli, a kamoli neće djeca.

Meni nije poznat ama baš nijedan slučaj u našoj novijoj povijesti u kojem bi takvo “zviždanje” bilo nagrađeno nepodijeljenim pljeskom javnosti. Bez obzira je li riječ o savjesnim i hrabrim pojedincima, ili o profesionalcima kojima je posao otkrivati i ukazivati na nepravdu i kriminal, svaki takav postupak različito se važe i ocjenjuje, ovisno o tome kome pripada onaj tko je prokazan. Je li “naš” ili “njihov”?

Kako neko društvo stoji po tim pitanjima, lijepo se može očitati u sudbinama takozvanih zviždača.

Osim čvrsto isklesanih moralnih kodeksa, u svakom takvom slučaju potrebno je i puno mudrosti da se raspoznaju motivi, a time i vjerodostojnost onoga koji prijavljuje neko nedopušteno i štetno ponašanje.

U uređenim društvima to je posao pravne države. Ali, što kad takva država ne postoji? Što da se čini kad ljudi ne vjeruju da će nadležne institucije odraditi svoj posao, da će pravedno i nepristrano prosuditi svaku prijavu i učiniti sve da bezakonje spriječi, zaustavi i kazni?

Meni nije poznat ama baš nijedan slučaj u našoj novijoj povijesti u kojem bi takvo “zviždanje” bilo nagrađeno nepodijeljenim pljeskom javnosti. Bez obzira je li riječ o savjesnim i hrabrim pojedincima, ili o profesionalcima kojima je posao otkrivati i ukazivati na nepravdu i kriminal, svaki takav postupak različito se važe i ocjenjuje, ovisno o tome kome pripada onaj tko je prokazan. Je li “naš” ili “njihov”?

Potrebna je i korisna i takva vrsta nepovjerenja, jer lov na vještice i danas je jedan od najomiljenijih, a od vremena do vremena i najisplativijih sportova.

Riječ bliska moralu je čistoća. Od čistoće, pak, dolazi pročišćenje. Ali, isto tako i čistka. Ovih smo dana vidjeli jedno takvo javno čišćenje u kojem je iz HDZ-a i s političke scene naprosto pometen Tomislav Karamarko.

Nakon što je državno Povjerenstvo za sukob interesa, nakon pretrage slučaja Karamarko, objavilo svoj pozitivan nalaz, dotični je najavio da će svim pravnim sredstvima nastaviti borbu za vlastitu čast i ugled. No, u međuvremenu je u javnost iscurilo toliko novih materijala koji ukazuju na Karamarkovu kompromitiranost, da se “afera konzultantica” čini kao krađa tegle pekmeza iz mamine špajze naspram provale u banku.

U nekim obiteljima, pak, baš kao i raznim društvenim, interesnim, a osobito kriminalnim skupinama, vlada moralno ozračje u kojem se upravo “cinkanje” smatra najnečasnijim postupkom i najvećom pokvarenošću. Moralna zbrka postaje još veća kada se u sve to umiješaju pojmovi kao što su odanost, vjernost, lojalnost. Moralni kompas tu vrlo često i lako gube i odrasli, a kamoli neće djeca

Sudski epilog čitave priče nije više samo pitanje osobnog poštenja Tomislava Karamarka, nego i čitave njegove stranke i društva.

Dogodila se čistka jednog čovjeka, ali daleko je to od pročišćenja.

Hadezeovci su preko noći promijenili glave. Neki su rekli da sada misle i odlučuju svojom glavom, ali, čovjek ima dovoljno razloga posumnjati da su samo jednu tuđu glavu na vlastitim ramenima, Karamarkovu, zamijenili drugom, Plenkovićevom.

Još samo Zlatko Hasanbegović ima petlje, ili to naprosto čini zato što ionako više nema što izgubiti, ostati u svojim istupima odan bivšem šefu i prijatelju.

No, dogodio se i jedan drugi, mnogo bezazleniji “slučaj” koji vrlo poučno i slikovito govori o tome kako se na hrvatskoj političkoj sceni shvaćaju lojalnost i ona dječja igra ucjenama tipa “reći ću te mami i tati”.

Dok su se HDZ i čitava Domoljubna koalicija odrekli Tomislava Karamarka, kao da mu nisu još prije mjesec-dva klicali kao jedinom i najboljem vođi, na čelo Hrvatske seljačke stranke došao je Krešo Beljak i odrekao se njih, tog istog HDZ-a i Domoljubne koalicije, sklopivši predizborni pakt s drugom stranom.

I što mu se odjednom dogodilo? Prokazan je kao lopov, od onih istih kojima je do jučer bio poželjan koalicijski partner, a u samoj stranci najbliži suradnik.

Već u vrijeme unutarstranačke kampanje pred izbor novog predsjednika HSS-a, tada još uvijek aktualni predsjednik te stranke Branko Hrg, govoreći u televizijskom sučeljavanju o svom potpredsjedniku, natuknuo je nešto o provalnoj krađi nekih radio-kazetofona iz automobila. Imao je pri tom izraz lica kao da otkriva neku veliku prljavu tajnu iz prošlosti svog konkurenta.

“Slučaj” Beljak je paradigma ponašanja u hrvatskoj politici i društvu. Nije važno što si i kada učinio, od provale u auto do genocida, nego koji dres ili uniformu nosiš, kojoj stranci, koaliciji, interesnoj skupini ili narodu pripadaš

No, taj ionako svima lako dostupan podatak o pravomoćnoj presudi kojom je Beljak svojedobno osuđen na uvjetnu kaznu upravo zbog takvog zločina, javnosti je postao poznat još prije sedam godina, kada se Krešo Beljak natjecao za mjesto samoborskog gradonačelnika.

Ništa se tu nije imalo tajiti, Beljak je mogao samo potvrditi činjenice, javno se pokajati i reći da je jednom za svagda naučio lekciju. Građani Samobora odlučili su da to nije prepreka da im on postane gradonačelnik, što je i danas, sada već u drugom mandatu.

Nije to smetalo ni HSS-u, ni HDZ-u, ni Domoljubnoj koaliciji, sve dok Krešo Beljak nije stranku preveo na stranu SDP-a i Milanovićeve nove Narodne koalicije.

Sada ga nazivaju lopovom. Nazvati takvo ponašanje djetinjastim bilo bi uvredljivo za djecu koja se mnogo bolje orijentiraju u vremenu, stvarnosti i moralu.

Međutim, “slučaj” Beljak je paradigma ponašanja u hrvatskoj politici i društvu. Nije važno što si i kada učinio, od provale u auto do genocida, nego koji dres ili uniformu nosiš, kojoj stranci, koaliciji, interesnoj skupini ili narodu pripadaš.

Tako se procjenjuje i povijest, tako nam se i dalje kroji budućnost. I sve to zato što pravna država još uvijek ne stanuje ovdje. I neće još dugo, dokle god će biti jedna od glavnih poluga u tim malim i velikim ucjenjivačkim igrama i trgovini prljavim “tajnama”.

(Prenosimo iz Večernjeg lista).

    •  Andrej Plenković i HNK Zagreb
    •  Debakl u Afganistanu: sve je služilo nezasitnom profitu
    •  Pogorelić protiv pandemije zaborava umjetnosti i ljudskosti
    •  "Misa Mediterana" je blasfemija i dekadencija. Ali ne škodi
    •  Oplakati sve mrtve je ljudski, a biti radostan božanski
    •  Good Fest u Drnišu: prilika da (opet) budemo ljudi
    •  Utrka milijardera u svemiru
    •  Nigdje se publiku i umjetnike ne maltretira kao u Hrvatskoj
    •  Srećom, život i svijet nisu tako jednostavno crno-bijeli
    •  Vojni neboder "Vukovar" kao otirač i kamuflaža HDZ-a

> Svi tekstovi ovog autora