Slučaj Mirka Graorca (2)

Uvod

Slučaj Mirka Graorca, umirovljenog prometnog policajca iz Splita, počeo je njegovim hapšenjem 29. travnja 1995. U prvom procesu 1996. Graorac je osuđen na 20 godina zatvora i, po odsluženju kazne, na doživotno protjerivanje iz Hrvatske. Vrhovni sud poništio je tu presudu, ali ne zbog manjkavosti prvostupanjske presude počinjenih na štetu optuženog, čime je presuda obilovala, nego iz bizarnih razloga diktiranih dnevnom politikom.

U ponovljenom procesu Graorac je osuđen na 15 godina zatvora.

Građanski odbor za ljudska prava (GOLJP) bavi se tim slučajem od 2001. Tokom trinaest godina skupljeni su brojni dokazi (u nekoliko navrata dostavljani DORH-u i javno objavljivani) koji vrlo uvjerljivo svjedoče da je u tim procesima osuđen nevin čovjek.

Gotovo da nema teže povrede ljudskih prava nego kad sud osudi nevinog čovjeka na tešku kaznu. To se, nažalost, može dogoditi i to se događa, ali je onda na odgovornom sudu i pravnoj državi ne da svoje katastrofalne pogreške proba prikriti ili da se odbija suočiti s njima, nego da ublaži njihove posljedice.

Kronologija tog slučaja koja slijedi napisana je na osnovu četiri članka o slučaju Mirka Graorca objavljena u Feral Tribuneu (FT) tokom 2003. i članka objavljenog u Slobodnoj Dalmaciji (SD) 22. svibnja 2010.

Nastavak 2.

U ponovljenom procesu Graorac je osuđen na 15 godina zatvora. Građanski odbor za ljudska prava (GOLJP) bavi se tim slučajem od 2001. Tokom trinaest godina skupljeni su brojni dokazi (u nekoliko navrata dostavljani DORH-u i javno objavljivani) koji vrlo uvjerljivo svjedoče da je u tim procesima osuđen nevin čovjek

Glavna rasprava održana je na Županijskom sudu u Splitu od 4. ožujka do 22. travnja 1996. Graorca je Sudsko vijeće, kojim je predsjedavao sudac Josip Ćule, osudilo na 20 godina zatvora unatoč dobroj i korektnoj obrani Graorčevog odvjetnika Nenada Bobana koji je Graorcu dodijeljen po službenoj dužnosti. Po riječima N. Bobana on je izabran jer je od samog početka rata aktivno sudjelovao, kao vojnik u uniformi, u obrani Hrvatske. Bio je i dragovoljac u ratu u BiH. ”Ja sam im rekao – mene ste izabrali jer mislite da ja neću branit Srbina. Ali ja sam odvjetnik i pošteno ću ga branit, posebno ako zaključim da nije kriv.”

Vrhovni sud uvažava žalbu obrane, ali, prema vlastitom obrazloženju, zbog dnevno-političkih razloga, a ne brige za korektnost sudskog postupka ili upitne pravednosti presude.

U ponovljenom postupku 2000. godine Graorac je osuđen na 15 godina zatvora. Kad smo ga prvi put vidjeli, u ožujku 2003., Mirko Graorac bio je zatvorenik pod brojem 3995 u kaznionici Lepoglava.

No osim tih činjenica postoje i sljedeće koje je lako provjeriti u spisu sa suđenja:

U postupku Županijskog suda u Splitu tokom glavne rasprave 1996. godine učinjen je niz ozbiljnih propusta. Tako npr.:

1) Svjedok Vlado Ugrin sudjelovao je u ispitivanju (a prema postojećoj liječničkoj dokumentaciji i premlaćivanju) okrivljenog M. Graorca, da bi ga kasnije, na početku istražnog postupka, prepoznao na organiziranom prepoznavanju između više poredanih osoba. To prepoznavanje sud uzima kao važan dokaz da je optuženi uistinu bio stražar u Manjači.

2) Sud je u procesu 1996., kad je Graorac osuđen na 20 godina zatvora, odbio ispitati i jednog svjedoka obrane.

3) Sud je ironizirao potvrdu predsjednika HDZ-a iz Banjaluke (koja govori o nastojanjima M. Graorca da se što prije vrati u Hrvatsku) i proglasio je potpuno nevjerodostojnom, a da nije provjerio postojanje tog čovjeka i te organizacije. Kao što je lako bilo utvrditi, taj čovjek Nikola Gabelić je postojao i Graorac je bio kod njega.

4) Sud presuđuje kaznu od 20 godina zatvora bez i jednog materijalnog dokaza da je optuženi bio u Manjači.

5) Sud nije ustanovio niz ozbiljnih kontradikcija u svjedočenju svjedoka:

Vrhovni sud, u svom rješenju od 17. veljače 1998., kao razlog za uvažavanje žalbe obrane M. Graorca navodi da je u presudi ”činjenično stanje nepotpuno, a time i pogrešno utvrđeno”. ”Naime sud prvog stupnja nalazi utvrđenim da su u Manjači bili i ratni zarobljenici pripadnici HV-a.” Prema Vrhovnom sudu takvo tvrđenje ”moglo bi imati dalekosežne posljedice”

5.1.) O prepoznavanju Graorca

a) U optužnici od 23. svibnja 1995. tvrdi se da je istražni sudac proveo dokaz prepoznavanjem okrivljenika. ”Svjedok V. Ugrin i B. Duvnjak na nesumnjiv su način, upiranjem prstom, između više poredanih osoba pokazali na okrivljenika.”

b) Svjedok V. Ugrin na glavnoj raspravi, 4. ožujka 1996.: ”Kad sam ja u policiji prepoznao optuženika, meni je najprije pokazana njegova fotografija, a potom mi je on sam bio predočen. U trenutku kad mi je bio predočen, on je bio sam, dakle ne u društvu drugih osoba.”

c) Svjedok B. Duvnjak, u istrazi 19. svibnja 1995.: ”Čovjek koji je radio u Caritasu pokazao mi je fotografiju M. Graorca i pitao me da li je on stražar u Manjači. Nakon toga ja sam obavijestio policiju.” (Nema nikakvog materijalnog traga ni svjedočenja da je on obavijestio policiju – što se moralo, prema svjedoku, dogoditi nekoliko mjeseci prije uhićenja M. Graorca.)

5.2.) O tome da li je Graorac znao da u Manjači ima Splićana.

a) Svjedok Ž. Tole, u intervjuu Globusu 1. lipnja 1995.: ”Da je Graorac znao da smo iz Splita, mislim da nitko od nas ne bi izašao živ. Vjerujem da se i Graorac vratio u Split jer nije znao da ima netko u Manjači tko je iz tog grada.”

b) Svjedok Ž. Tole, na glavnoj raspravi 4. travnja 1996.: ”Prvog dana kad su stražari saznali da smo iz Splita, vani su pjevali, ‘Večeras je naša fešta, večeras se krv pije’.”

c) Svjedok V. Ugrin, na glavnoj raspravi 4. travnja 1996.: ”Prvog dana Graorac me uhvatio za kosu, njegovo ime sam kasnije saznao od muslimana, pitao me odakle sam, a kad sam mu rekao da sam iz Splita, pitao me da li poznam neke ljude, između ostalih i Baru Teklića.”

5.3.) O ubojstvu ljudi dovedenih iz Prijedora.

a) Svjedok V. Ugrin, u istrazi 3. svibnja 1995.: ”Smjena kojom je zapovjedao Graorac izvela je iz autobusa sedam muslimana koji su dovezeni iz Prijedora i to dva profesora i nekoliko vlasnika ugostiteljskih restorana i, na očigled sviju, zaklali ih noževima. Za jednog od ubijenih sam potpuno siguran da je bio Dedo Crnarić, vlasnik restorana ‘Kod Dede’. (…) Boris Duvnjak dobro pozna situaciju u tom dijelu Bosne i on će sigurno moći navesti više podataka o zločinima…”

b) Svjedok Ž. Tole, u istrazi 3. svibnja 1995.: ”Vidio sam kad su iz autobusa kojim su dovezli ljude iz Omarske izveli ljude i sedmoricu ljudi zaklali ispred žice logora. Pored mene jedan musliman je rekao: ‘Eno zaklaše Dedu’ (…) Napominjem da je Duvnjak Boris puno bolje zapamtio i vanjske i unutrašnje stražare jer je on iz tog kraja.”

c) Svjedok B. Duvnjak, na glavnoj raspravi 6. ožujka 1996.: ”Vidio sam kad su me tukli pred djevojkama da je Graorac tukao Kaharevića, Dedu Crnarića, Vrbanca, Stipu Zrno, Žarka Tolu i Vladu Ugrina.”

d) Svjedok I. Vrbanec:, na glavnoj raspravi 5 ožujka 1996.: ”Kad su bili dovedeni zatvorenici iz Omarske, vidio sam kako je bio zaklan Dedo, kojeg poznajem iz Prijedora.”

5.4.) O tome koga je Graorac tukao.

a) Svjedok I. Vrbanec, na glavnoj raspravi 5. ožujka 1996.: ”Da budem sasvim precizan, mene je Graorac one večeri kad smo dovedeni u Manjaču oko 22.30 najprije jednom udario u koljeno, a kad sam pao, dva puta šakom. Nakon tog prvog susreta njega sam viđao samo s druge strane žice.”

b) Svjedok B. Duvnjak, na glavnoj raspravi 6. ožujka 1996.: ”Vidio sam kako je Graorac tukao I. Vrbanca koji je u logor došao zajedno sa mnom. To je bilo danju, 10 – 15 dana poslije našeg dolaska.”

c) Svjedok Stipe Zrno, na glavnoj raspravi 2. travnja 1996.: ”U Manjaču sam doveden zajedno s Vladom Ugrinom i Žarkom Toleom. (..) Graorac me nije tukao, a nisam vidio ni da bi ikog drugog tukao.”

d) Svjedok Ž. Tole, na glavnoj raspravi 4. ožujka 1996.: ”Nisam vidio da bi Graorac udarao zatvorenike.”

VS, de facto, proglašava M. Graorca krivim iako, de jure, šalje cijeli postupak na ponovno suđenje. Time je u velikoj mjeri prejudicirao odluku Županijskog suda u ponovnom suđenju. VS u bitnome onemogućuje važnu presumpciju nevinosti u ponovljenom procesu i prilično neuvijeno traži od Županijskog suda u Splitu da utječe na svjedoke kako ne bi davali politički nepodobne izjave (da su zarobljeni na teritoriju BiH kao pripadnici HV-a, što su svjedoci rekli i što je bila istina)

5.5.) O uniformi M. Graorca

a) Svjedok V. Ugrin, u istrazi 3. svibnja 1995.: ”Graorac je nosio uniformu rezervne srpske milicije.” Na glavnoj raspravi 4. ožujka 1996.: ”Graorac je nosio zeleno žuti maskirni prsluk.”

b) Svjedok B. Duvnjak, na glavnoj raspravi 6. ožujka 1996.: ”Graorca sam viđao svaka 2 do 3 dana. Nosio je plavu policijsku uniformu.”

c) Svjedok S. Zrno, na glavnoj raspravi 2. travnja 1996.: ”Mirko Graorac je bio u sivo maslinastoj uniformi.”

d) Svjedok Ivan Zrno, na glavnoj raspravi 2. travnja 1996.: ”Mirko Graorac je bio obućen u zelenu maskirnu uniformu.”

Obrazloženje Vrhovnog suda

Vrhovni sud u svom rješenju od 17. veljače 1998. kao razlog za uvažavanje žalbe obrane M.Graorca navodi da je u presudi ”činjenično stanje nepotpuno, a time i pogrešno utvrđeno”. ”Naime sud prvog stupnja nalazi utvrđenim da su u Manjači bili i ratni zarobljenici pripadnici HV-a.” Prema Vrhovnom sudu takvo tvrđenje ”moglo bi imati dalekosežne posljedice”.

To, međutim, odgovara iskazima nekih svjedoka koji o sebi govore kao o časnicima HV-a. Tako npr. V. Ugrin u glavnoj raspravi 4. ožujka1996. kaže: ”U trenutku zarobljavanja ja sam bio satnik HV-a (..) i danas sam djelatnik MORH-a’.’ Vojna policija je, u suradnji s Odjelom organiziranog kriminaliteta PU splitsko – dalmatinske, ”podnijela Državnom županijskom odvjetništvu Split posebno izvješće protiv pukovnika HV-a Vlade Ugrina zbog sumnje u postojanje kaznenog djela upisanog u čl.217 i čl. 311 KZ RH”. Radi se o stegovnoj prijavi vojne policije iz ožujka 1999. protiv V. Ugrina zbog krađe nekoliko automobila i krivotvorenja isprava. Po toj prijavi protiv V. Ugrina nikad nije pokrenut sudski postupak.

Vrhovni sud u svom rješenju dalje tvrdi: ”Optuženik je u inkriminirano vrijeme bio na dužnosti zapovjednika vanjske straže rezervne milicije RS u Manjači u čemu su bili suglasni gotovo svi saslušani svjedoci⁽⁷⁾, čije navode optuženik niti ne pokušava osporiti.”

Ovakvom tvrdnjom VS, de facto, proglašava M. Graorca krivim iako, de jure, šalje cijeli postupak na ponovno suđenje. Time je u velikoj mjeri prejudicirao odluku Županijskog suda u ponovnom suđenju. VS u bitnome onemogućuje važnu presumpciju nevinosti u ponovljenom procesu i prilično neuvijeno traži od Županijskog suda u Splitu da utječe na svjedoke kako ne bi davali politički nepodobne izjave (da su zarobljeni na teritoriju BiH kao pripadnici HV-a, što su svjedoci rekli i što je bila istina).

A to da navode svjedoka ”optuženik niti ne pokušava osporiti” naprosto je notorna neistina. U svim svojim izjavama, i u istrazi i na glavnoj raspravi, M. Graorac tvrdi da u Manjači nikad nije bio, da nije ni znao za Manjaču i da je u periodu za koji ga se tereti bio uz svog bolesnog oca zbog kojeg je i došao u svoje rodno selo Bajince.

(Nastavlja se)

    •  Reagiranje AFL na kolumnu Anne Marije Grünfelder od 1. 12.
    •  Otrovni govor mržnje na tragu notornih nacističkih izjava
    •  Noć kad se nacistička mržnja počela pretvarati u opsesiju
    •  Žene moraju sačuvati kontrolu nad vlastitim tijelom
    •  Krik slobode
    •  Milanovićeva izjava o obitelji Zec je sramotna
    •  Pitanje Milanoviću "o tome"
    •  Zov na ubijanje i klanje je kronična bolest hrvatskog društva
    •  Zaustavimo relativizaciju ustaških ''cvjetova zla''
    •  Mirko Graorac žrtva montiranog procesa poput Dreyfusa

> Svi tekstovi ovog autora