Sluti li kraj ludilu?

U priči o kuhanoj žabi koja nije svjesna šta joj se dešava došli smo do pred sami kraj. Ona misli da je sve ok, nesvjesna da joj je još samo koji tren do kraja.

Eto na to liči ludilo kojem smo se približili i na koje smo se navikli preuzimajući ga kao normalu. Pa i ako još ima onih što slute da to baš i nije tako – odmahuje se rukom jer, ”šta se tu može…”.

Interesi su interesi, oduvijek bili i u njihovo ime kreirale su se različite realnosti. Neki su bivali svjesni da su one vještačke, omeđene zadatim ciljevima i vremenski nakon čega bi povratak u ”prirodno stanje” bio moguć. Mnogima se, ipak, prihvatanje ciljano projektirane i nasilne realnosti polako vraća kao bumerang.

Ogromnu ulogu u cijeloj priči zaluđivanja i legitimiranja nove šizofrene političke zbilje odigrale su savremene medijske filozofije, pomnožene sa tehnološki radikalno uznapredovanim mehanizmima ispiranja uma, kapitaliziranja klikova o senzacionalnim ”istinama”.

Uz to, potpune su šprdačine sa nekada neupitnim poštivanjem činjenica provjerivim kroz odgovore na onih izvorno pet udžbenički obaveznih pitanja bez kojih nema informacije. Ukratko, pobjeđuje konstatacija: Pogubljen je smisao istinskog novinarstva.

Profitersko politički biznis ispiranja uma uvijek u korist ”naših”, a krvavo protiv ”njih”, postao je smisao globalnog sistema informisanja. I osnov stvaranja nove realnosti koja se ubrzano približila pobjedi svekolikog ludila. Aktuelno pomnoženog projektima raznih virusa i pandemija kao pomagačima u pomračenju slobodnog uma.

Ismijavanje ovakvih primisli mnogo bližih opipljivim istinama danas nego prije samo koju godinu, kada se puno sličnog proglašavalo teorijama zavjere jer nije bilo današnjeg iskustva i očiglednih dokaza, pomnoženo je u međuvremenu sa nakanom da se nastavi sa navikavanjem na ludilo jer, evo, daje rezultate.

Sjetimo se samo šta nam je koliko jučer izgledalo nerealno, nevjerovatno i suludo kao mogućnost limitiranja svekolikih ljudskih prava i sloboda, kao standard u funkcioniranju sistema, društvene organizacije i sloboda – a danas je naprosto brutalna realnost.

Normalni ipak slute prevaru. Neshvatljiva im je istina o konceptu društveno-političke debilizacije sistema sa pripadajućim ”liderima” umjesto odigravanja na znanje, stručnost, obrazovanje i pamet

Šta smo sve mogli kao slobodni ljudi donedavno, a danas ne možemo, šta je bio standard sistema i ko je tim sistemom vladao, a kako to danas izgleda. Uostalom, sutra će se – ako već ne i danas – i ”nepodobna promišljanja” prema standardima novog prava na kontrolu uma bilježiti čipovima ”gdje treba”.

No vratimo se nakratko onome što već jesu tek usputne ilustracije te nove realnosti. Onome kako i koliko još uvijek razgovaramo o pamćenim ovozemaljskim odnosima i temama što su već bitno drugačije.

Recimo o politici na domaćem terenu.

Evo u Bosni i Hercegovini (pa neka svako promisli o svakodnevnicama u vlastitoj sredini) – koja je omeđena unazad triju decenija ratom i raznim agresijama, potom zaustavljenim pucanjem u kojem (svjetski) nije smjelo biti pobjednika i poraženog, pa ”suverenom državom” sa zastavom, granicom, himnom (bez teksta), stolicom u UN-u itd.

Puno je sjećanja, i iz pozicije aktivnog posmatrača sistema iznutra, kako je i u tada nenormalnoj situaciji puno toga bilo normalnije.

Prije svega, temeljni ključ za funkcioniranje sistema nije bio ”poraziti onog drugog”, izblokirati sve što se može izblokirati, ne propustiti ni najmanju priliku kojom se proizvodi animozitet i mržnja kao neupitna baza za sve velike interne pobjede…

Članovi Predsjedništva nisu tada zvaničnim dopisima UN-a ili institucijama EU-a oblajavali uzajamno jedni druge. Nije im bilo ni u primisli kazati javno, sadistički provokativno sa najvišeg mjesta da ”u svakoj utakmici reprezentacije BiH protiv bilo koga, u bilo kojem sportu, navijam za protivnika”.

Sjećam se, iz pozicije relevantnog promatrača, da su, recimo, odnosi između nas i Hrvatske građeni na jasno iskazivanoj i potvrđivanoj volji o dogovaranju o čemu je trebalo, a ne utrkivanjem u negiranju i samoga osnova za dogovaranje. Sve do kvalifikacija sa najvišeg mjesta kako je susjedna država big shit. Promocija igrača i prakse vrijeđanja uz ponižavanje danas je rutina.

Teorija nametnuta uz lažni ”dejtonski osnov” samoproklamovano je postala da ”se unutar Bosne i Hercegovine ništa ne može promijeniti bez saglasnosti susjeda/komšija”. Papir po papir, kobajagi sa onim ”non”, od nekada nezamislivog doguralo je do glasno uzvikivanog i raznim potezima pogurivanog…

Ujedno, može li iko zamisliti danas, u skladu sa ”novom realnošću” u odnosima između dviju država, onu izjavu Mesića kao predsjednika Hrvatske da je ”Hrvatima u BiH glavni grad Sarajevo…”.

Danas je to svedeno na vickasti kontekst (opet) Milanovića koji, uz prisustvo Čovića kaza ovih dana u Zagrebu: ”Hrvatima u BiH domovina je zacrtana prije 26 godina…”.

Znači li to da im do tada to nije bila, za razliku od svih drugih stanovnika BiH? I da je to istorijsko pripadanje domovini odredio eto Dayton onakav kakav je nacrtao i Republiku Srpsku, jedinu novu ”činjenicu” u njihovom crtanju istorije.

Polazeći i od svakakvih tuđih, ali eksplozivnih interesa spram BiH. Poput one bombe na kojoj sjedi Bosanac u finalnoj sceni ”Ničije zemlje”. I danas.

Samoproglašeni ”nacionalni lideri” su kroz minulih ”26 godina” učinili apsolutno sve da odguraju državu i njene institucije u zaborav, strpavši ih u mrak vlastitih džepova. Ali, uz preuzimanje i državne kase i svih prirodnih blaga. Na zemlji i nebu.

Nažalost logika očuvanja status quo stanja u kojem se ”ne puca”, doživljavana je i kao vrhunski uspjeh politike EU-a u BiH.

Sada, korak do pucanja, opasnost logike non papera i viceva prodire i do birokrata u Evropi. Nije tajna, prevashodno zahvaljujući Njemačkoj i novim interesima Washingtona.

”Nova geografija” otišla je predaleko. Eno se javno kazuje kako Drina nije granica između BiH i Srbije, granice na moru nema već decenijama, ali će se ”entitetske pojačavati” pa i uz pripadajuću vojsku.

Ogromnu ulogu u cijeloj priči zaluđivanja i legitimiranja nove šizofrene političke zbilje odigrale su savremene medijske filozofije, pomnožene sa tehnološki radikalno uznapredovanim mehanizmima ispiranja uma, kapitaliziranja klikova o senzacionalnim ”istinama”

Novo čudo povijesnih sentimenata čak je i Bleiburg u Stocu! Vic je vic, ali se nova stvarnost prepoznaje.

Notornoj svjetskoj praksi se ruga i slobodno nenajavljeno špartanje zvaničnika iz susjedstva/komšiluka po ”njihovim teritorijama” unutar tuđe države. I to je slanje poruke o novoj realnosti.

U nju spada i novo (ne)priznavanje zvaničnika BiH od institucija sa druge strane granica. Realnost i povodom istih ljudi drugačija je od one prije dvadesetak godina, pa čak i povodom istih ličnosti. Kazao bi jedan ovdašnji: ”Da, i…?”.

Nije sve ovo stvar nostalgije, ta kategorija u politici ne igra. Riječ je o iluzijama onih što razumiju igru i šute istrenirani za rješenja izvana.

Normalni ipak slute prevaru. Neshvatljiva im je istina o konceptu društveno-političke debilizacije sistema sa pripadajućim ”liderima” umjesto odigravanja na znanje, stručnost, obrazovanje i pamet.

Kao i notorna činjenica da baš one ”lidere” koji su stvorili tu novu jadnu i bijednu realnost, sa svjetskih i evropskih vrhova uporno pozivaju kao reformatore ove zemlju i društva u njoj.

A kod kuće se mnogi prisjećaju tih današnjih igrača što unaokolo čerupaju zemlju sa visokih funkcija, i kako su se ”sa njima kao klovnovima šprdali u osnovnoj i srednjoj školi…”.

Istovremeno, oni koji su svakodnevna tema u ovakvim razgovorima, sjede u zajedničkim društvima i urnebesno se šegače sa pomenutim naivcima. Uz smišljanja pasjaluka za produžavanje razarajućeg ozračja u državi i društvu, neophodnom ”novoj realnosti” i njihovom opstanku na vlasti po svaku cijenu.

Sluti li doista kraj ludilu?

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, PREKO PAYPAL-A, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA I PRECIZNE UPUTE KLIKNITE OVDJE.

    •  Komšićeva ''haška knjiga'' je izuzetan i pouzdani dokument
    •  Zabranjeno gašenje požara
    •  Netanjahu i Hamas otvorili su zlo širih razmjera
    •  Kasno je da se BIH vakciniše protiv uzročnika stida
    •  Sarajevski zatvoreni krug
    •  Zašto se nikako ne razumijemo ili gdje su pare?
    •  Koronavirus, kuda dalje: pare ili život!
    •  Beskrupulozna otimačina prirode
    •  Sad znamo ko je prijatelj, a ko neprijatelj
    •  Aja Sofija – vladavina sile u ime neba

> Svi tekstovi ovog autora