novinarstvo s potpisom
Uskoro će godinu dana od održavanja Biskupske sinode o pastoralu obitelji te šest mjeseci od objavljivanja apostolske pobudnice pape Franje Amoris laetitia (Radost ljubavi) u kojoj je sažeo rad Sinode i otvorio prostor za daljnje promišljanje.
No, je li se išta otada pomaknulo u Crkvi kad je riječi o pastoralu obitelji, posebice najosjetljivijega njegova dijela: o sakramentalnom životu rastavljenih-ponovno vjenčanih? Je li itko Papin poziv shvatio ozbiljno?
Možda je koji samozatajan svećenik u svojoj župi i pozvao obitelji, uključujući i one ”neregularne“, na zajedničko promišljanje ili barem čitanje pobudnice, ali na razini javnih događaja (znanstvenih skupova, biskupskih pisama) ne vidimo puno gibanja.
Ili svećenici i biskupi o problemima pastorala obitelji razgovaraju privatno, i bez prisustva laika i obitelji kao što su to i dosada činili?
Možda je koji svećenik po vlastitoj savjesti dopustio, vjerojatno kao i prije Papine pobudnice, pojedinom paru nevjenčanom u Crkvi da pristupi sakramentu ispovijedi bez da mora živjeti u seksualnoj apstinenciji, no da li većina svećenika zna da to smije učiniti?
Ili, što je još važnije: znaju li to osobe koje zbog svojega nepriznatog braka godinama trpe zbog uskrate sakramenata ispovijedi i euharistije?
Čini se da je apostolska pobudnica Amoris laetitia primljena kao da se nije ni dogodila, odnosno kao da je i dalje referentno mjesto za pastoral obitelji pobudnica Ivana Pavla II. Familiaris consortio.
Biskupi i svećenici koji sumnjaju u mogućnost sakramentalnog prihvaćanja tzv. ”rastavljenih-ponovno vjenčanih“ osoba radije šute o Papinim riječima jer nisu voljni dopustiti da one njihovu sumnju dovedu u pitanje.
A oni koji su se nadali radikalnijem pomaku od onoga što se smatra crkvenim naukom o tom pitanju kao da su izgubili poticaj da i dalje o tom promišljaju očekujući inicijativu crkvenoga autoriteta.
No, papa Franjo je bio jasan: ”Zbog brojnih različitosti konkretnih situacija, razumljivo da ne možemo od Sinode ili pobudnice očekivati nov opći zakon kanonskoga žanra primjenjiv na sve slučajeve“ (Usp. AL, 300).
Znači li to da Papa elegantno izmiče zahtjevu? Ili da ne govori s autoritetom?
Sigurno tomu nije tako.
No, autoritet na koji se on referira Isusov je autoritet, a ne autoritet moralnog zakona ili autoritet crkvenog nauka. Papa Franjo inzistira na činjenici kako jedino ”s oružjem milosrđa“ (usp. AL, 307) pastiri mogu biti u službi istine Evanđelja.
Prije nego kao opći zakon primjenjiv za sve, u pobudnici Papa je ponudio dragocjene elemente za promišljanje. I oni su jasni i svi idu u istom smjeru: ”Put Crkve, još od koncila u Jeruzalemu, uvijek je Isusov put: put milosrđa i integracije (…) Put Crkve je da nikoga ne osuđuje, da iskrena srca širi Božje milosrđe prema svakoj osobi koju joj Bog stavi na put jer istinska ljubav je uvijek nezaslužena, neuvjetovana i velikodušna“ (usp. AL, 293).
Teško da je papa Franjo mogao biti jasniji.
Što se tiče specifičnog pastorala rastavljenih-ponovno vjenčanih te osoba u ”neregularnim“ bračnim odnosima, papa Franjo, zapravo, ne prekida s disciplinarnim pretpostavkama danima u apostolskoj pobudnici Familaris consortio. Paradoksalno, on ih, naprotiv, potvrđuje.
Polazeći s pozicije učiteljstva koje proizlazi iz tradicije Crkve i na koje se oslanja, papa Franjo je sazvao dvije sinode ne bi li omogućio najširu moguću raspravu, čime se legitimno upisuje u djelo tradicije produbljujući poticaj svetog Ivana Pavla II. na razlučivanje različitih individualnih situacija (usp. FC, 84), sve do mogućnosti da se pojedinim osobama otvori pristup sakramentu pomirenja, pa prema tome i euharistiji.
I to bez zahtjeva o prethodnom odvajanju i traženja od bračnih parova da žive kao ”brat i sestra“.
No, premda je prizvao prethodne poruke i pouke, papa Franjo uveo je i posve nove elemente: uzimanje u obzir nepovratnog karaktera bračnih i obiteljskih situacija ”kakav ne dopušta drukčije postupanje i donošenje drukčijih odluka a da se ne učini nova pogreška“ (usp. AL, 298).
Prema tomu: jednako kao što se ”ne može osobu zauvijek osuditi jer to nije logika Evanđelja (usp. AL, 294), jednako tako definitivan karakter neke situacije ne može biti de facto nepremostiva prepreka za sakrament pomirenja.
U tome je istinska (r)evolucija u odnosu na apostolsku pobudnicu Familiaris consortio: osoba se može nalaziti u objektivnoj situaciji grijeha kakvu ne može promijeniti a ipak primiti sakrament pomirenja. Naravno, pod uvjetom da objektivno neregularan karakter svoje situacije prepozna, čime je istina uspostavljena a kajanje zbiljsko.
Tradicija nije ponavljanje identičnih, nedodirljivih ”istina“ bez obzira na vrijeme i prostor. Takvo ponavljanje zove se fundamentalizam. Ona nije ni izvor strogoće, nego bitan element gipkosti između, s jedne strane, svijeta u trajnom kretanju i, s druge strane, istine kakva transcendira ljudske neizvjesnosti.
Poslije čitanja pobudnice Radost ljubavi više neće biti moguće da svećenik po savjesti odgovori razvedenoj-ponovno vjenčanoj osobi: ”Oprostite, ali zbog vaše bračne situacije ne mogu vam dopustiti da se ispovjedite“.
Odsada je pozvan ući u specifičnost povijesti te osobe, po savjesti vidjeti odgovornosti koje ona ima u svojoj situaciji i eventualne mogućnosti da iz te situacije evoluira, uzimajući u obzir čin pomirenja i rad na popravljanju situacije ukoliko je to moguće.
Zapravo, više od samoga nauka, ono što valja radikalno mijenjati mjesto je nauka u odnosu između čovjeka i Boga.
U sceni sa ženom preljubnicom Isus ne dovodi u pitanje zakon koji osuđuje preljub (”Idi i ne griješi više!“), nego taj zakon stavlja na njegovo pravo mjesto, ništa manje od toga: činjenica je da bi ju ljudi kamenovali u ime Božje, u ime Onoga tko čuva njezin život i spašava ju.
U Amoris laetitia, kao u svoj njegovoj poduci, papa Franjo ponovno potvrđuje da Crkva nije ponajprije doktrinarna, i to mijenja mnogo toga u njezinu odnosu sa svijetom.
Potiče na revoluciju pogleda: poziva nas da imamo pogled kakav je imao Isus na ljude koje je susretao.
A to je, zapravo, vrlo jednostavno. Premda zahtjevno.