Smrtni grijeh Željke Markić

Spasitelji morala u Hrvata ili ”lovci na duše” osjetili su se pozvanima skrojiti zakonske okvire i pravila ne samo za već sigurne ispravne sebe, već i za ”moralno inferiorne” – druge. I one koji ostavljaju mogućnost da bi ih u životu mogla zadesiti situacija u kojoj će prekinuti neželjenu ili trudnoću s komplikacijama (po plod ili majku), kao i one koji osobno nikad ne bi pobacili ili uopće ne mogu zatrudnjeti (muškarci, na primjer), ali smatraju kako nemaju pravo o tom pitanju odlučivati u ime drugih. Hej, pa i Ustavni sud već od nastanka Hrvatske ne usudi se očitovati o pobačaju.

Prije tog sad već prilično izvjesnog referenduma, ”spasitelji morala” hodaju ulicama Zagreba, veselo čagajući na pjesmu čovjeka koji bi se, da postoji minimalna šansa za tako nešto, u grobu preokrenuo i to više od nekoliko puta. ”I want to break free” orilo se u tu povijesnu subotu što bi bilo zabavno i smiješno, da nije tragično. A kad je već u tom pravcu krenulo, mogli su ‘moralisti’ nastaviti i nešto lakšim notama, s domaćim popevkama: ”Što to ima u ljudima tužno, da ulaze u tuđe živote?”

Da, zaista, što to ima tužno u ljudima koji imaju tako silan poriv krojiti obrasce po kojima će funkcionirati oni drugi? Drukčiji. Koji troše toliko energije na uskratu stvari koje čine sreću drugima, a na njih apsolutno nikako ne utječu, kao što je istospolni brak ili, još morbidnije, masturbacija, na primjer. Ili, koji su spremni u zonu kažnjivosti gurnuti tuđu odluku da ne mogu ili ne žele, iz tko zna kojih, ali vrlo osobnih razloga, iznijeti trudnoću?

Ne mogu ne primijetiti kako Željka Markić već godinama iritantno zabada nos u tuđe brakove, tuđe krevete, tuđe izbore i tuđa prava da sa svojim tijelom rade što žele. I zato, bez obzira na to što i ja sama imam određenih problema s viškom kilograma, počela sam ozbiljno razmišljati o pokretanju referenduma u kojem bi se zakonski zabranila pretilost jer je: pod a) štetna za zdravlje – ugrožava život (a mi smo za život, zar ne?) i pod b) protivna je Božjim zakonima, odnosno sadržana u jednom od sedam smrtnih grijeha, a ja želim da gospođa Markić završi u Raju. Šteta bi bilo da joj dosadašnji trud propadne

Rekla bih, poteškoća da se koncentriraju na svoj život. Izbjegavanje da se udube u njega. Da priznaju sebi kako su možda ipak nezadovoljni, nesretni i nesigurni u ono što žive. Neuroza čiji teret nisu spremni nositi na vlastitim plećima, nego ga žele podijeliti s ostatkom svijeta. Sa svima nama koje se tuđe drkanje u miru zaključane kupaonice ili tuđa teška odluka da ne iznese trudnoću do kraja i snosi eventualne posljedice tog čina (žalovanje, depresija i sl.) ne tiče.

Ili, neki od kolovođa, imaju mesijanski sindrom.

Za jednu osobu sam sigurna da ga ima: Željka Markić.

Da budemo jasni, trudim se biti do kraja tolerantna prema njezinoj tjelesnoj i društveno-aktivnoj pojavi. Užasavam se govora mržnje koji se u posljednjih nekoliko godina u našoj javnosti mogao čuti/pročitati, a upućen je gospođi Markić.

Osjećam silnu nelagodu čitajući komentare na društvenim mrežama, pa i brojne osvrte na portalima i u pisanim medijima u kojima se imenovana brutalno vrijeđa, nerijetko i porugama na njezin fizički izgled (rugaju joj se zbog debljine, crtaju joj se brkovi, šera se njezin poster na koji piša pas skitnica) i pretpostavljenu seksualnu apstinenciju.

Jer, kreću ljudi od proste pretpostavke da ”ako Željka Markić drži do vrijednosti za koje se tako srčano i aktivno zalaže, onda se sigurno suzdržava od bračnog seksa (i izvanbračnog, naravno) jer bi u suprotnom, bez kontracepcije i eventualnih pobačaja, do sad vjerojatno imala barem još pet do šest malih Hrvata”.

Naime, zašto mi smetaju rasprave tog tipa? Zato što smatram da je osobna stvar gospođe Markić što čini sa svojim tijelom: prejeda li se, apstinira od seksa ili ga upražnjava u braku i izvan braka. I držim elementarnom pristojnošću i pravom Željke Markić (i svih drugih žena i muškaraca na ovome svijetu) da se toga ne dotičemo.

Istovremeno, ne mogu ne primijetiti kako Željka Markić već godinama iritantno zabada nos u tuđe brakove, tuđe krevete, tuđe izbore i tuđa prava da sa svojim tijelom rade što žele. I zato, bez obzira na to što i ja sama imam određenih problema s viškom kilograma, počela sam ozbiljno razmišljati o pokretanju referenduma u kojem bi se zakonski zabranila pretilost jer je: pod a) štetna za zdravlje – ugrožava život (a mi smo za život, zar ne?) i pod b) protivna je Božjim zakonima, odnosno sadržana u jednom od sedam smrtnih grijeha, a ja želim da gospođa Markić završi u Raju. Šteta bi bilo da joj dosadašnji trud propadne.

Zasta se trudim razumjeti formulaciju ”ZA i PROTIV pobačaja”. Jer, vjerujte, za skoro pola stoljeća mojeg, ne baš siromašnog, društvenog života nisam srela ženu koja pobačaj smatra benignom sitnicom na koju se žena odlučuje tek tako, a da ne izvaže sve razloge za i protiv. Gotovo da ne postoji žena koja je ZA pobačaj, a ako postoji onda je zasigurno riječ o minornom broju žena koje ionako nikakve zakonske zabrane ne bi spriječile da ustraju u pretpostavljenom patološkom i perverznom zatrudnjivanju da bi se osjetio užitak u činu pobačaja.

Da, zaista, što to ima tužno u ljudima koji imaju tako silan poriv krojiti obrasce po kojima će funkcionirati oni drugi? Drukčiji. Koji troše toliko energije na uskratu stvari koje čine sreću drugima, a na njih apsolutno nikako ne utječu, kao što je istospolni brak ili, još morbidnije, masturbacija, na primjer. Ili, koji su spremni u zonu kažnjivosti gurnuti tuđu odluku da ne mogu ili ne žele, iz tko zna kojih, ali vrlo osobnih razloga, iznijeti trudnoću?

Također, ne vidim ni realnu mogućnost da ženu koja je osobno čvrsto na poziciji kako je pobačaj neprihvatljiv ishod trudnoće netko nagovori ili prisili da ga počini. I tim više mi je ovako gorljiva namjera da se pobačaj gurne u zonu zabrane nerazumljiva i neprihvatljiva.

Zapravo, to je jedan vrlo iracionalan stav prema problemu: ”ako pobačaj proklamacijom ukinemo, on će nestati, svi će rađati puno zdrave djece, žene neće znati ili mariti da postoji mogućnost kontracepcije ili ilegalnog pobačaja, a groblja će puniti samo nesretni slučajevi i oni koji su se, hvala Bogu, naživjeli.” I te iste ”pravednike” i dušobrižnike nije briga što će se pobačaji, kao što je to bio slučaj otkako je ljudske svijesti o trudnoći, činiti sada na ilegalne, nesigurne načine, izlažući riziku živote žena koje će se na njih odlučivati unatoč Željki Markić, svim svećenicima i ”lovcima na duše” ovoga svijeta – onima kojima nije dovoljno kod Boga zavrijediti milost živeći prema njegovim zakonima.

Ili će te žene, ako imaju dovoljno novca, sjesti u osobni automobil i, pod izlikom da idu u špeceraj, otići u neku od 32 europske zemlje u kojima je pobačaj, zamislite, legalan. Netko do susjedne Bosne ili Srbije, a netko i jeftinim avioletom, za par desetaka eura, u ”turističko razgledanje” Londona.

Ništa se ne bi riješilo zakonskom zabranom pobačaja. Apsolutno – ništa. Broj ilegalnih pobačaja ne bi pao više nego što će pasti broj legalnih pobačaja podizanjem svijesti o odgovornom seksualnom ponašanju i dostupnosti kontracepcije, već bi se samo zamaskirao drugim dijagnozama.

Ili bi, u teškoj ekonomskoj situaciji, podigao statistiku smrtnosti i zdravstvenih komplikacija kod žena koje su se ”oglušile” na zakone. Jer, samo jednostavnim pogledom na svjetsku statistiku, vidjet ćemo da u zemljama s najnižim brojem pobačaja, pa i u onima u kojima je zabranjen (i gdje se žene zbog tog ”delikta” vode u zatvore ili se kriminaliziraju čak i nakon spontanog pobačaja, kao npr. u Meksiku) daleko od toga da cvjetaju ruže.

Zemlje se guše u siromaštvu, nebrizi o djeci i kriminalu u koji su često, kao žrtve, uključena i djeca. U Indiji djecu rađaju i ostavljaju na ulicama, na milost i nemilost slučajnim prolaznicima ili životinjama; u Brazilu žive po favelama, u neimaštini kakvu ni najsiromašniji sloj Hrvata ne može pojmiti. Ali, valjda je po Željki Markić i čistuncu Ladislavu Ilčiću to bolje, ili barem Bogu ugodno.

Napokon, u kršćanstvu pobačaj nije oduvijek u zoni zabrane i grijeha. Tek u 13. stoljeću papa Inocent III. određuje da ”plod postaje osoba, živo, biće u trenutku kada se počinje pomicati u trbuhu pa pobačaj nakon tog razdoblja postaje ubojstvo, a prije toga se smatra manjim grijehom”. Daleke 1591. i papa Grgur to stajalište dodatno vremenski pojačava odredbom da je ”pobačaj dopušten u prvih 116 dana od začeća”, a tek papa Pio IX. u 19. stoljeću donosi odluku o zabrani svih pobačaja.

Danas imamo situaciju da se čak i u najradikalnijim islamskim pokretima pobačaj do 16. tjedna trudnoće smatra društveno i vjerski prihvatljivom odlukom žene pa je stoga sramotno i smiješno da nas ekipa vodi u budućnost u kojoj će vladati neka pravila kruća nego najradikalnijih vjerskih fanatika i opskurnih terorista Islamske države i njihova kalifa al-Bagdadija. Da, dobro ste čuli. Islam, ta religija koja po Ladislavu Ilčiću ujedinjuje ljude ”biološki jače od Europljana” – dopušta ženi pobačaj do četvrtog mjeseca trudnoće.

Za skoro pola stoljeća mojeg, ne baš siromašnog, društvenog života nisam srela ženu koja pobačaj smatra benignom sitnicom na koju se žena odlučuje tek tako, a da ne izvaže sve razloge za i protiv. Gotovo da ne postoji žena koja je ZA pobačaj, a ako postoji onda je zasigurno riječ o minornom broju žena koje ionako nikakve zakonske zabrane ne bi spriječile da ustraju u pretpostavljenom patološkom i perverznom zatrudnjivanju da bi se osjetio užitak u činu pobačaja

Društvena svijest o pobačaju kao lošem izboru (ali dopuštenom izboru) nije narasla zahvaljujući zabranama. Naprotiv, one su kontraproduktivne jer na njima uglavnom ustraju konzervativna društva gdje je i spolna edukacija mladih ”grijeh” i neprihvatljivo. Svijest o pobačaju kao nečemu što se može spriječiti brigom o odgovornom spolnom životu raste proporcionalno edukaciji stanovništva i dostupnosti kontracepcije. Baš s onim protiv čega se tako gorljivo bore oni zbog kojih je dovedena kurikularna reforma obrazovanja u pitanje i zbog kojih Boris Jokić najavljuje ostavku.

Vjerovali ili ne, broj induciranih abortusa je značajno niži u liberalnijim društvima. Zasad je i Hrvatska među njima. Po podacima iz 2014., nikad manji broj pobačaja (gotovo četrnaest puta u odnosu na razdoblje prije devedesetih).

Jer, tamo gdje je kondom ”oruđe zla” pobačaj je vjerojatnija opcija iz jednostavnog razloga – jer je i broj neželjenih trudnoća veći. Jer, Ladislav Ilčić se možda suzdržavao s osamnaest ili dvadeset godina, ali odakle mu pravo to očekivati od drugih? Osobito je smiješno očekivati seksualnu apstinenciju od današnjih generacija jer prošlo je vrijeme udaje i ženidbe u sedamnaestoj, a mi smo, unatoč njegovim ekstremnim idejama, ljudi od krvi i mesa, sa svim svojim lijepim i prirodnim nagonima: za zrakom, hranom, vodom i seksom.

Napokon, nitko nema pravo na ženske jajnike i njezinu maternicu. To je duboko privatno i osobno pitanje.

Pa kad smo kod osobnog, i završila bih u tom tonu. Sredinom 1950. jedna je mlada žena cijeli dan provela plačući na litici. Popela se na stijenu kako bi skončala svoj bijedan život (tako se osjećala) jer je, kao žrtva nasilja nešto starijeg muškarca, ostala trudna.

On je dvostruko pogazio konvencije te vrlo konzervativne sredine. Prvo, činom nad njom, a drugo, jer unatoč pritisku socijalne sredine, nije pristao na ženidbu, već je ”pobjegao” na drugi kraj države. Naričući nad sobom satima, bez mogućnosti da se takva ”grješna” vrati kući, mlada se žena ipak predomislila. Sišla je sa stijene, pokupila nešto malo prnjica i s novcem koje su joj za kartu dale sestre (jer je braći nije smjela na oči) otišla trbuhom za kruhom.

Smjestila se u jednu ruševinu, zajedno s mladom udovicom čiji je muž ubijen po svršetku rata, i počela zarađivati radeći u polju. Tako je rodila i svoje dijete: nekoliko sati nakon povratka iz berbe kukuruza. Dok kćerka nije došla u dob da je može nositi sa sobom, jela je isključivo ono što je uspjela nakupiti za tih nekoliko mjeseci rada. Nakon dva-tri mjeseca bilo je to samo brašno, odnosno ono što je od njega mogla napraviti, bez trunke masti ili ulja.

Njezino su dijete nerijetko nazivali ”kopiletom”. Bilo je lijepo i pametno, ali ipak ”kopile”. Tako su ga zvala druga djeca kad bi izbila neka prepirka, tako ga je ponekad zvao i čovjek za kog se majka nakon nekoliko godina udala.

To ”kopile” je rodilo mene, a ja sam, opet, odrastajući uz priču da je moja baka imala hrabrosti roditi dijete, unatoč svim nedaćama, gradila stav kako mi pobačaj nije prihvatljiva opcija. Ništa radikalno, tipa da bih ga zabranila drugima, ali za mene je on bio nešto što nikada ne bih počinila: ni da sam silovana, ni da će mi se dijete roditi s malformacijama ili bolesno. Pa čak, ni da je trudnoća rizična po moje zdravlje.

Imam dvoje krasne djece, a treće sam rodila mrtvo. Bio je to prijevremeno induciran porod jer fetusu je prestalo kucati srce.

Da sam imala dobre liječnike, dobru prenatalnu skrb i da mi je netko rekao od čega boluje moje dijete i što ga čeka ako uopće preživi porođaj (bolovi i izvjesna smrt), a znajući to što znam danas (sve ono što se nakon tog događaja dogodilo meni, mojem suprugu, mojoj djeci – našoj obitelji), pobacila bih. Pobacila bih legalno ili ilegalno, svejedno. Sigurna sam u to tisuću posto

Da sam imala dobre liječnike, dobru prenatalnu skrb i da mi je netko rekao od čega boluje moje dijete i što ga čeka ako uopće preživi porođaj (bolovi i izvjesna smrt), a znajući to što znam danas (sve ono što se nakon tog događaja dogodilo meni, mojem suprugu, mojoj djeci – našoj obitelji), pobacila bih. Pobacila bih legalno ili ilegalno, svejedno. Sigurna sam u to tisuću posto.

Razgovarajući s mojom bakom o svemu što joj se događalo u vrijeme kad je ona otkrila da je trudna, poželjela sam da je, prije nego se uopće popela na onu stijenu, imala još jednu opciju. Da je mogla, recimo, birati između rađanja i pobačaja, a ne između rađanja i samoubojstva, ma štogod tada odlučila.

Da je pobacila, ne bi se rodila moja majka, ni ja, ni moja djeca. Možda bi ona rodila neko drugo dijete, a možda bi to dijete imalo neku drugu djecu. Čovječanstvo zbog toga ne bi propalo. Kao što ne bi propalo zbog bilo koga od nas.

Čak ni da se Željka Markić ili Ladislav Ilčić nisu rodili, umjesto njih bi netko drugi organizirao marševe, stvarao neuroze, dizao dimne zavjese i pričama o moralu sakrivao nemoral.

Sjećate se zamrznutih embrija iz 2009., baš u vrijeme izmjena ugovora MOL-a i države oko Ine i ugovora o skladištu plina Okoli? To je ono potpisivanje zbog kojeg je Ivo Sanader optužen da je primio mito za Inu, što je ovjekovječeno kasnijom objavom one snimke na kojoj mu je šef MOL-a Zsolt Hernádi u Marcellinu tutnuo papirić u ruku.

Slabo se sjećate, je l’ da?

Razmislite o tome.

(Prenosimo s tportala).

> Svi tekstovi ovog autora