novinarstvo s potpisom
Što znači posveta, spomen na nekoga koga više nema, a značio nam je neizmjerno? I kako sačuvati uspomenu na dragu osobu?
Najčešće svoje drage nosimo, narod kaže, u srcu. Sanjamo ih, razgovaramo s njima u mislima i često imamo potrebu nazvati ih…
Ali kada su otišle osobe imale za života širi značaj i utjecaj od obiteljskog, od njih se opraštaju znani i neznani. Priređuju im se veliki ispraćaji koji se dugo pamte…
Hrvatska scena, kao i država, mala je, ali – kao i svaki narod – ima svoje velikane. Jedan od tih koji su nas iznenada napustili je Tonko Maroević. Otišao je naglo, jednog ljetnog popodneva, brzo i lako, kako je hodao za života.
Svi su ga znali kao vrhunskog likovnog kritičara, pisca, pjesnika, prevoditelja, dobrog čovjeka (ne na posljednjem mjestu onoga što je bio). Otvorio je na stotine izložaba, napisao još više predgovora katalozima, brojne monografije i na taj način zadužio ne samo one o kojima je pisao, nego i one koji su to čitali. I koji će čitati.
Kako se oprostiti od takva čovjeka?
Edicija Vid, koju je utemeljio Božo Biškupić, tiskala je povodom prvog posthumnog rođendana Tonka Maroevića – grafičku mapu ”Sonetni vijenac Tonku Maroeviću”. Grafike trideset i troje hrvatskih umjetnika, sonetnim vijencem, kao posvetom prijatelju, objedinio je Luko Paljetak.
Grafička mapa tiskana je u pedeset sedam primjeraka, kao i dosadašnja bibliofilska izdanja Bože Biškupića, a predstavljena je u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici, uoči 22. listopada 2020. godine. Sedamdeset i devetog rođendana Tonka Maroevića.
Koji je povod današnjem sjećanju na taj događaj?
Bibliofilska izdanja, dragocjena upravo zbog svoje male tiraže, ostaju skrivena širem auditoriju. Dogode se, razgrabe i (barem na neko vrijeme) zaborave.
Sonetni vijenac Tonku Maroeviću ovih je dana, međutim, dobio svoje reizdanje, ali ne grafičko, nego audiovizualno. Autor Vijenca, Luko Paljetak, snimio je – 28. siječnja u Splitu – svoje čitanje posvete prijatelju. I taj se začudni video, popraćen glazbom Darka Matičevića – razlegao internetom…
U hipu ga je preslušalo više tisuća ljudi.
Za sonetni vijenac čuli smo u školskim danima, prerano da bismo ga shvatili. Ne riječi, jer riječi je bilo lako razumjeti, ali nismo bili dorasli složenosti forme i veličini uma, koji može svoje misli složiti u tu formu.
”Ja sam pjesnik ‘stare škole’ koji svoju nedisciplinu kroti metrikom, redoslijedom stopa, rimom…”, rekao je Paljetak.
A mi, sada zreliji nego nekad, uživamo podjednako u njegovim stihovima, koliko i u prijevodima, kojima je velikane svjetske književne baštine napravio dostupnima nama, kao da su pisani našim jezikom…
Bila je to odlika i prijevoda Tonka Maroevića. Pa čak kada je prevodio s jezika koje je samo čitao, a ne i govorio, on je to radio maestralno. Približivši nam duh ne samo originalnog teksta, nego duh čovjeka koji ga je stvorio…
Imali su Tonko i Luko o čemu govoriti pedeset i pet godina koliko su prijateljevali, susrećući se posvuda. Gdje god je bilo ljepote, kao povoda.
Pet desetljeća prijateljevanja Luke Paljetka s Tonkom Maroevićem, kojeg je smatrao bratom, poznavao u dušu, imao zajednička intelektualna ishodišta, umjetničke doticaje, razloge i povode…
A onda iznenadni odlazak… Bol zbog gubitka prijatelja i nada da će se jednom negdje sresti…
Sve to sadržano je u četrnaest soneta Luke Paljetka i u petnaestom, koji čini krunu forme što se pred nama vije – apsolutno neformalno…
Upravo ta ”stara škola”, bila je zajednička dvojici ”braće po duši”. Oni su se razumjeli i ćutili i bez da su govorili. A pri svakom susretu razgovarali su satima…
I uvijek imali što jedan drugome reći.
Sve dok jedan nije zašutio.
***
UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA I PRECIZNE UPUTE KLIKNITE OVDJE.