Šta je sve zabranio gradonačelnik Sinja, Miro Bulj

Neukost je pošast suvremenog društva znanja.

Prvi korak prema znanju je neznanje. To što ne znamo, ako nas zanima i želimo, dade se naučiti. Ako ne, slušamo one koji znaju. Učimo. Ipak, biva da se neukost okomi na učenost, da nasrne svom goropadnošću vlastite tuposti i gluposti načinom od kojega se učenost može braniti samo onim što ima na raspolaganju i čime se jedino i treba braniti – znanjem. Pri tom, znanje nije samo vještina ili upućenost u baratanje ovim ili onim predmetima i silama, sveobuhvatnije je znanje od toga.

I beskrajno strpljenje je znanje, i nesebičnost, i nepotrošiva tolerantnost, poniznost, neprolazna solidarnost, i pružena ruka, ali i priznanje kako netko drugi zna bolje od nas a mi to želimo čuti i poslušati.

Sve su to sadržaji znanja. Ne uče se samo znakovi i priroda oko nas. Gore spomenutim sadržajima isto se valja posvetiti jednako kao jeziku i matematici. I više. Ne znam šta se čeka s etikom, s tom praksom zajedništva. Zašto se kao predmet ne uvodi u škole s istim značajem i važnošću koji imaju jezik, matematika, povijest, biologija, kemija, geografija, informatika… Uvjeren sam da bi se time umanjio doseg i opseg gluposti, a omjer vjerovatnosti da se glupost dogodi sigurno bi joj manje išao u prilog pa u društvu ne bi nastupala s bezobzirnošću i ohološću s kojom nastupa u današnje vrijeme.

Možda u takvom društvu gradonačelnik Sinja, Miro Bulj, ne bi zabranio izložbu fotografija ”Susret na tromeđi”, autorice Inije Herenčić, čiji sadržaj nije sporan po bilo čemu. Upravo suprotno. Na fotografijama su uglavnom prikazani ljudi u narodnim nošnjama, više ili manje nasmijanih lica, predmeti koji su danas dio tradicijskog folklora, na nekim fotografijama u krupnom su planu detalji narodnih nošnji, odjeća i obuća, ono šta su nekada nosili naši stari.

Nažalost, na ovome mjestu svom silinom je iz gradonačelnika Sinja eksplodirao neobuzdani šovinistički ispad neznanja, neukosti i gluposti. Naime, na fotografijama su Srbi, a nositelj izložbe Srpsko Narodno Vijeće, na njima je prikazana srpska tradicijska nošnja, dio kulturne baštine jednog naroda i kraja. Gradonačelnik, onako neustrašiv kakav se voli prikazivati, a zapravo je primjerenije napisati prčevit, nije imao, narodski rečeno, muda, kazati: Ne! Ne može izložba o Srbima zato što je o Srbima!

Upustio se u jednako primitivno izmišljanje razloga koji su dodatno osnažili i potvrdili njegov šovinizam, upravo ono što je pokušao prikriti. Uvenula mu je prčevitost brže nego eksplozija šovinizma. Krenuo je petljati i zapinjati, kao najobičniji siledžija, zakopavati se iz gluposti u neznanje, iz neznanja u primitivno, iz primitivnog u šovinizam, iz goreg u crno…

Počeo se pravdati. Kada je postalo očito da tone sve dublje, ugasio se, vjerovatno su ga savjetovali da prestane mlatiti jezičinom. Po njemu, navodno ova izložba vrijeđa braniteljske osjećaje. Zaista vjerujem da ona vrijeđa osjećaje nekih branitelja ali to je problem šovinističkih osjećaja, a ne fotografija nečije kulturne baštine. To što netko ne voli Srbe jer su Srbi ne može biti razlog da se zabranjuje kulturna baština kao takva.

Počeo je gradonačelnik i prozivati, ljude i institucije, nabrojavši poimence Srbe koji ga najviše frustriraju i iritiraju. Nije imenovao one koji mu valjaju. Ne valjaju mu Dejan Jović i Milorad Pupovac, ne valja mu ni Srpsko Narodno Vijeće.

Kaže da nema ništa protiv Srba, ali prema iznesenom, očito samo protiv onih Srba za koje on odredi da su mu po mjeri. Tako je Miro Bulj odlučio biti mjera srpstva. Nadahnut neznanjem, gradonačelnik nije shvatio da je baš on taj, glavom i bradom, koji jedini od prozvanih doprinosi tome da je Hrvatska država neuspjeli projekt.

Pa dokad više! Osjeća se čovjek blesavo i nelagodno, da ne kažem glupo, zbog nečega što bi za očekivati imalo da bude nedvojbeno i samorazumljivo, ali to ipak nije, i što se mora uvijek iznova objašnjavati – da ovakvi postupci i odluke naprosto, nisu dobre – zato je u školama nužna kultura etičkog odgoja, neka vrsta nauke o zajedništvu. Jer kultura etike je poput muzike. Potrebno je razvijati njezin sluh. Povijest nam je svjedok da je tomu tako.

Jedno je pitanje bi li Miro Bulj uopće mogao razlikovati nekadašnju srpsku od hrvatske narodne nošnje. A drugo je pitanje da je netko u Srbiji zabranio ovakvu izložbu hrvatske tradicijske baštine bi li Miro Bulj, ugledajući se na sebe, to podržao kao hvalevrijedan čin. Vjerujem da su pitanja suvišna.

Glupost u zrelim godinama obično je posljedica neznanja. Prema tome, kulturu etičke naobrazbe valja usaditi toliko duboko u čovjeka da bude poput nepovratnosti. Zapravo, ona je već usađena samo zanemarena. Poželjno je da se kompletan pedagoško-odgojni i obrazovni vijek čovjeka bavi njome onako kako to čini s jezikom, matematikom i prirodom.

Onako kako se okolni svijet tumači i nastoji spoznati znakovima i simbolima tako se ima mjeriti i etikom zajedništva. Valja je zagovarati od najranije dobi kao neophodnost. U stvari, kultura etike zajedništva mora biti značajnija i važnija od svih spomenutih nauka, najvažnija, početak i kraj znanosti, zato što je čovjek početak i kraj društva.

Oko sadržaja etike ćemo se dogovarati, razgovarati, ne slagati se i slagati, prepirati i svađati se – ali mora biti tu, trajno i uvijek, u školi, u svijesti, kao kompas bez kojega ljudsko biće niti postaje čovjekom niti jest čovjek!

Etika je ta kroz čiju praksu nadilazimo životinju u nama. Kultura etičkog zajedništva uči nas praksi, poželjnoj i nepoželjnoj, uči nas šta je dobro za društvo, čovjeka i sav okolni svijet, uči nas kakav je smisao zajedništva i šta je dobro željeti od sebe i od drugih, uči nas da je čovjekov smisao sveobuhvatniji od nagona, da je život, tu najveću ljudsku dragocjenost, ponekad, vrijedno suočiti s vlastitim krajem iako mu još nije vrijeme.

I jezik i matematika i sve znanosti koje smo izmislili brinu o odgoju ljudi ali etika brine o odgoju zajednice, o zajedništvu – kako jest, kako može i kako treba biti.

Svi znaju da je znanje jače od neznanja. Samo što čovjek danas živi u vremenu kada je neznanje snažnije. Miro Bulj nam je to pokazao. Neukost je u prednosti zato što se služi agresivnim i nasilnim, samovoljnim i prostačkim metodama na koje učenost ne može pristati.

Zabranivši ono što jedno društvo čini boljim i ljepšim Miro Bulj zabranio je i sve ono što je u tome sadržano – zabranio je pomirljivost, zabranio je pruženu ruku, zabranio je baštinu, zabranio je povijest, zabranio je sjećanje, zabranio je kreativnost, zabranio je slobodu, zabranio je umjetnost, zabranio je stvaralaštvo, zabranio je kulturu, zabranio je znanje, zabranio je razumijevanje, a zabranivši Srbe, Miro Bulj zabranio je i ljude.

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN HR8923600001102715720 (SWIFT/BIC: ZABAHR2X za uplate iz inozemstva) ILI PREKO PAYPAL-A. MOŽETE NAZVATI BROJ 060 866 660 / Tel.: 0,49€ (3,75 kn); Mob: 0,67€ (5,05 kn) po pozivu (PDV uključen) ILI POŠALJITE SMS PORUKU sadržaja PODRSKA na broj 667 667 / Cijena 0,82 € (6,20 kn). Operator usluge: Skynet Telekomunikacije d.o.o., info telefon: 01 55 77 555. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Kako biti Srbin u Hrvatskoj?
    •  Linč Srbina građanina i sahrana za građansku Hrvatsku
    •  Hrvatski politički kaput
    •  Vlasnici rata i njihovi glasnogovornici žele rat protiv Rusije
    •  Ivan Malenica – motivi s one strane zakona?
    •  Sve veći dio običnog svijeta suosjeća s Palestinom
    •  Sloboda u ružnome svijetu
    •  Kad ''Oluja'' prođe, a život postane sjećanje
    •  Hoće li se ministar Ivan Malenica pomiriti s pravdom?
    •  Naša tuga – pristali smo na ružni svijet

> Svi tekstovi ovog autora