Status muslimana u koncilskoj deklaraciji Nostra Aetate

(Opaska uredništva: Ovo predavanje pripremljeno je, prigodno i informativno, u okviru programskih aktivnosti Uprave za vanjske poslove i dijasporu Rijaseta Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini. Održano je u islamskim zajednicama Bošnjaka u Beču, Kalwu i Ljubljani u periodu od 26. januara do 4. februara ove godine. Predavanje nudi jedan informativni pogled na deklaraciju Nostra Aetate Drugog Vatikanskog koncila, kao i njeno važenje šezdeset godina kasnije, posebno u vezi tretmana muslimana u njoj. Prof. Karić nam je dao dozvolu za prenošenje, a mi ga donosimo od kolega s bosanskog portala Polis).

_______________

Ove 2025. godine navršava se šezdeset godina od objavljivanja deklaracije Nostra Aetate (“U naše vrijeme“) koju je usvojio i potom obnarodovao Drugi Vatikanski koncil čije se zasjedanje završilo 1965. Od svih kršćanskih zajednica i kršćanskih denominacija u svijetu, Katolička Crkva je prva koja je objelodanila jednu deklaraciju u kojoj se nekršćanskim religijama i, napose, njihovim vjernicima i sljedbenicima, priznaje da i oni na vrijedan način poštuju Boga, moralni život, odgovornost i činjenje dobra u svijetu i vjeru u Budući svijet. Uvjereni smo da će se šezdeseta godišnjica od proglašenja Nostra Aetate obilježiti na mnogim stranama svijeta. Ova naša prigodna bilješka i predavanje jeste jedno podsjećanje na taj u globalnim razmjerama važan događaj.

1.

Drugi Vatikanski koncil – pokušaj moralnog okrijepljenja Evrope i Zapada nakon katastrofa dva svjetska rata

Kao što je dobro poznato, Drugi Vatikanski koncil zasijedao je od 1962. – 1965. godine. Zasijedanje toga koncila samo po sebi označilo je niz prekretnih događaja u najnovijijoj povijesti Evrope. Ovaj koncil ima u vidu okrijepljenje evropskih, zapadnih pa i drugih svjetskih društava nakon užasa dva svjetska rata tokom prve polovine XX stoljeća. Rad Drugog Vatikanskog koncila moralno, idejno i teološki profilirao je ponajviše papa Ivan XXIII, koji je umro 1963. godine, u samom jeku rada ovog koncila. Njegov nasljednik papa Pavle VI je, nakon izbora na taj položaj, nastavio rukovoditi radom Koncila kojeg je priveo kraju 1965. godine.

Kako se vidi iz velike i opsežne literature “o Drugom Vatikanumu“, praktički, sve do svoje smrti 1978. godine, papa Pavle VI djelovao je na promoviranju odluka Koncila i ekumenske atmosfere koja je njime potaknuta. Također, u tadašnjoj evropskoj i zapadnoj štampi, knjigama i medijima, koje su promovirali katolički krugovi, katoličku crkvu su zahvatila snažna koncilska ekumenska strujanja. Uzgredno napominjemo da su novine Glas Koncila pokrenute u Zagrebu 1962., iste godine kad je u Vatikanu ovaj Koncil počeo s radom. U bivšoj socijalističkoj Jugoslaviji novine Glas Koncila bile su najčitaniji vjerski medij.

Imajući u vidu utjecaj Katoličke crkve u svijetu, broj katolika kao najznačajnije skupine unutar kršćanskih denominacija, te samu organiziranost, prije svega svećeničku i crkvenu, sama atmosfera rada, to jest tonalitet zasjedanja Koncila, zračili su duhom otvorenosti, saradnje i moralnog okrijepljenja. U nekoj bližoj retrospektivi ili, pak, daljnjoj pozadini Drugog Vatikanskog koncila ne treba staviti u stranu ni tadašnju epohu Hladnog rata koji je nekoliko puta prijetio da preraste u Treći svjetski rat. Drugi Vatikanski koncil je djelovao kao jedno uspješno mirotvorno amortiziranje bjesova Hladnoga rata.

S obzirom na prigodnu narav ovog našeg predavanja, nije prilika da spominjemo veliki broj od nas konsultiranih izvora i popratnih dokumenata koji široko i temeljito objašnjavaju želju i opredjeljenje Koncila da podstaknu katolike da vjeruju, rade i djeluju u svijetu tako da on bude svima bolji za življenje, rad, kreativnost i, naravno, za vidanje strašnih rana nakon kataklizme Drugog svjetskog rata.

Kako se iz biografskih djela njemačkog katoličkog teologa Hansa Künga (1928. – 2021.) jasno vidi, Drugi Vatikanski koncil podsticao je katolike u svijetu da budu svjesni svoje odgovornosti za svijet. Kao važan teološki savjetnik na samom zasjedanju Koncila, Hans Küng tu odgovornost kršćana i katolika ističe mnogo puta. Istaknimo još jednom: Deklaracija Nostra Aetate koncipirana je u vrijeme materijalnog, duhovnog, društvenog i političkog oporavka Evrope i Zapada nakon nepojmljivo strašne katastrofe Drugog svjetskog rata (1939.-1945.).

2.

Šta je Nostra Aetate i kakva je to vrsta deklaracije?

Nostra Aetate je sintagma na latinskom i ona znači “U naše vrijeme”, a specifično uzev, to je deklaracija o odnosu /katoličke/ Crkve prema nekršćanskim religijama (islamu, judaizmu, budizmu, hinduizmu, šintoizmu i tako dalje). S obzirom na to da se Drugi Vatikanski koncil zasebno bavi posestrinskim kršćanskim religijama i denominacijama u svojim posebnim dokumentima, Nostra Aetate je poglavito profilirana kao deklaracija koja izražava dobru volju prema nekršćanskim religijama.

U velikom broju knjiga, kao i na pristupačnim portalima, sajtovima i elektronskim stranicama donosi se Nostra Aetate u prijevodima na mnoge jezike. Na primjer, na arapskom Nostra Aetate prevedena je jednostavnim riječima: في عصرنا /fī ʻaṣrinā/ – “U naše vrijeme”! Ovaj arapski prijevod sugestivno aludira da se pod riječju vrijeme (ʻaṣr), zapravo, misli na “naše stoljeće”, to jest “naše XX stoljeće”.

Deklaracija Nostra Aetate vidljivo naglašava da se u njoj radi o odnosu /katoličke/ crkve prema nekršćanskim religijama (ili, kako se to u njezinom arapskom prijevodu kaže: بيان حول “علاقة الكنيسة بالديانات غير المسيحية” – Bayān ḥawla ʻalāqati l-kanīsati bi d-diyānāti gayri l-masīḥiyyati.

Deklaracija Nostra Aetate sastavljana je, bolje reći predlagana u mnoštvu svojih koncepata, te redigirana više od tri godine. Uz koncilske komisije redigirali su je svi biskupi, kardinali i drugi koji su imali pravo glasati i učestvovati u donošenju odluka na Drugom Vatikanskom koncilu (1962.-1965.). Deklaracija se, u svome formalnom sadržaju, sastoji od uvoda, napomena o čovječanstvu koje je različitih religija, potom slijedi odjeljak o islamskoj vjeri, zatim o jevrejskoj vjeri (hrvatski prijevodi kažu: židovskoj vjeri), a u završnim napomenama sugestivno se govori o univerzalnom bratstvu.

U nekoj vrsti preambule ili uvoda, deklaracija Nostra Aetate konstatira da se “ljudski rod iz dana u dan sve uže sjedinjuje”, ističe da se “umnažaju međusobne veze između različitih naroda”. Potom se ukazuje na samu (katoličku) Crkvu koja “pažljivije promatra u kakvom odnosu stoji prema nekršćanskim religijama.” Ističe se da Crkva kao takva u “svojoj zadaći (…) promiče jedinstvo i ljubav među ljudima, štoviše i među narodima”, te da Crkva “prije svega svraća svoju pozornost na ono što je ljudima zajedničko i što ih vodi međusobnom zajedništvu.”

Iz ovih uvodnih obznana vidljivo je da se Nostra Aetate, u ovoj svojoj dionici, oslanja na univerzalne izričaje Starog Zavjeta, Novog Zavjeta, Kurʼāna, te svetih štiva koje utemeljuju dalekoistočne religije (hinduizam, budizam…). Naime, svaki vjernik će u ovim uvodnim napomenama Deklaracije pronaći mnogo toga što ga podsjeća na odlomke, retke i alineje (iz) njegove svete knjige.

Tako Nostra Aetate u uvodu proklamira: “Svi (…) narodi [su] jedna zajednica; imaju isti iskon jer je Bog sav ljudski rod nastanio po svoj površini zemaljskoj”, također, “ Bog (…) je svima jedan posljednji cilj…” Deklaracija ukazuje i snažno potcrtava da se Božija “providnost, svjedočanstvo dobrote i naum spasenja protežu na sve” ljude i narode i to sve tako “dok se svi ne sjedine izabrani u Svetom gradu koji će osvijetliti Božja slava i gdje će narodi hoditi u njegovu svjetlu.”

Vidljivo je da je Deklaracija prožeta vjerskim potragama čovjeka za smislom života, smrti i iskušenjima bivstvovanja. Tako Deklaracija ističe: “Ljudi od različitih religija očekuju odgovor” i to o sljedećim čovjekovim suočenjima koja mu dolaze iz života i smrti: “O skrivenim zagonetkama ljudske egzistencije koje, kako nekada tako i danas, duboko uzbuđuju ljudska srca”, “o tome šta je čovjek”, “koji je smisao i cilj našega života”, “što je dobro, a što je grijeh?” “Odakle boli i koja im je svrha?” “Koji put vodi do postizanja istinske sreće?” “Što je smrt, sud i nagrada nakon smrti?” Tu je i pitanje, “što je, napokon, onaj konačni i neizrecivi misterij koji obuhvaća našu egzistenciju, misterij iz kojeg smo potekli i kojemu težimo?”

3.

Nostra Aetate i njezina dionica o islamskoj vjeri

Od svih glavnih dionica Deklaracije Nostra Aetate, dionica o islamskoj vjeri je najkraća. Ona u svojim glavnim stavovima glasi:

Prvo: “Crkva gleda s poštovanjem i muslimane koji se klanjaju jedinome Bogu, živom i subzistentnom, milosrdnom i svemogućem, stvoritelju neba i zemlje, koji je govorio ljudima.”

Drugo: “Oni [muslimani] svom dušom nastoje se podložiti njegovim skrovitim odlukama, kao što se Bogu podložio Abraham [Ibrahim], na kojega se islamska vjera rado poziva.”

Treće: “Oni [muslimani], doduše, Isusa [ʻĪsāa al-Masīḥa] ne priznaju Bogom, ali ga ipak časte kao proroka, a poštuju i njegovu djevičansku majku Mariju [Merjemu], koju ponekad također pobožno zazivaju.”

Četvrto: “Osim toga, [muslimani] iščekuju dan suda, kad će Bog svim uskrsnulim [proživjelim] ljudima dati zasluženu plaću. Zato cijene moralni život, a Boga štuju napose molitvom, milostinjom i postom.”

Peto: “Budući da je tijekom stoljeća između kršćana i muslimana dolazilo do čestih razdora i neprijateljstava, Sveti koncil potiče sve da se, zaboravivši što je bilo, iskreno trude oko međusobnog razumijevanja, da zajednički štite i promiču socijalnu pravednost, moralna dobra te mir i slobodu za sve ljude.”

4.

Šta se zajedničkô kršćanima i muslimanima spominje u deklaraciji Nostra Aetate? Šta se u njoj ne spominje? 

Iz teksta, stila, odabira riječi, rasporeda redaka i alineja o “islamskoj vjeri” (na arapskom: الديانة الإسلامية – ad-diyānah al-islāmiyyah) u Nostra Aetate vidi se dugovremeni, rekli bismo dugogodišnji rad, u sastavljanju ovih pet odlomaka o islamskoj vjeri u ovoj Deklaraciji. Kad bi se moglo doći do sve prepiske, najbolje bi bilo napisati jedan historijski roman o nastanku ovog odjeljka “o islamskoj vjeri” u Deklaraciji. Iz onog što se u Nostra Aetate izričito kaže, razumije se da Drugi Vatikanski koncil ukazuje na ona zajednička uporišna mjesta između kršćanstva i drugih vjera, to jest (u dionici “o islamskoj vjeri”) između kršćana i muslimana.

Prema tome, zajedničko kršćanima i muslimanima jesu: Bog i vjera u Boga, Abraham (Ibrahim), Isus (ʻĪsa al-Masīḥ), Djevica Marija (Merjema), moralan život, vjera u Sudnji dan, napokon, ističe se miran život kršćana i muslimana u slobodi i poštivanju prava i ljudske časti.

Itekako je vidljivo da se u odjeljku “o islamskoj vjeri” ne spominje islam kao samostalna riječ, ne spominje se Kurʼān kao ni Muhammed, alejhiselam. Ali, na neki način, univerzalne poruke islama i Kurʼāna podrazumijevaju se u deklaraciji Nostra Aetate.

K tome, sama Deklaracija tek ovlaš, vrlo blago i rekli bismo oprezno i osjetljivo, spominje važnu dogmatsku razliku između islama i kršćanstva, i to na mjestu gdje se kaže: “Oni [muslimani], doduše, Isusa [ʻĪsāa al-Masīḥa] ne priznaju Bogom, ali ga ipak časte kao proroka…”

Ovo je po prvi put u povijesti da je, sa tako visokog zvaničnog mjesta kao što je Drugi Vatikanski koncil, posredno obznanjeno da muslimansko priznavanje Isusa Krista [ʻĪsāa al-Masīḥa] “samo kao poslanika i vjerovjesnika” ne treba tumačiti kao uvredu za kršćanstvo, već je i ta muslimanska vjera u Isusa Krista kao rasūlullāha (Božijeg poslanika) i nabiyyullāha (Božijeg vjerovjesnika) važna i značajna za susret između muslimana i kršćana i za razumijevanje između islama i kršćanstva.

A ovo je itekako veliki korak prema muslimanima koji je načinio Drugi Vatikanski koncil!

Naime, upravo stoga je važno da se i sa muslimanske i islamske strane prizna i obznani ta, blago rečeno, tankoćutnost i osjetljivost koju Božanske riječi Kurʼāna oglašavaju o Isusu ili ʻĪsāu al-Masīḥu, naime da je on kalimatuh (Božija riječ), da je on wa rūḥun minhu (od Boga duh), i tako dalje. Dakako, vidljiv je “dogmatski” ili, kako bismo mi muslimani kazali, “ʻaqāidski” oprez sadržan u Nostra Aetate. Ali se, ipak, reklo nešto važno što muslimanskom vjerovanju u Isusa ili u ʻĪsāa al-Masīḥa daje dignitet i na to rečeno gleda se kao na zajednički prag muslimanima i kršćanima od kojeg trebaju krenuti u svijet sporazumijevanja, mira, zajedničkog života i uzajamnog poštovanja svoje časti.

U odnosu na srednjovjekovne rasprave i polemike kršćana spram/protiv muslimana, ili za razliku od njih – deklaracija Nostra Aetate je sama po sebi velika pozitivna promjena u gledanju na muslimane i njihov odnos prema vjeri u Boga i moralnom životu koji crpe iz islama.

Napokon, deklaracija Nostra Aetate sama po sebi, bilo implicitno ili eksplicitno, priznaje punovažnost muslimanskog vjerovanja u Boga i u Božije poslanike, posebno u Ibrahima, a.s., i u ʻĪsāa al-Masīḥa, a.s. Na neki način, Nostra Aetate je u ovom odjeljku “o islamskoj vjeri” pokazala jednu uspješnu kršćansku potragu da se u islamu pronađu univerzalni aspekti vjere u Boga, ufanja u moralan život i nade u Budući svijet – to jest da se nađe i raskrije ono što se već ima kod sebe ili što treba raskriti i kod sebe.

Recimo na kraju da je ovo priznanje iz Nostra Aetate itekako važno, kao i sam, poštovanjem ispunjen, spomen Djevice Marije ili Hazreti Merjeme kojoj Božanska Riječ Kurʼāna daje ne manji prostor od onoga koji su joj dala četiri Evanđelja.

Treba se nadati da će se o ovih pet alineja “o islamskoj vjeri” iz Nostra Aetate uraditi istraživanja na našim islamskim teološkim i islamskim pedagoškim fakultetima na Balkanu. Bilo kako bilo u prošlosti, ali još uvijek je prostor Balkana šansa za vjersko, i ne samo vjersko, susretanje. Treba se odvažiti na nekoliko hrabrih koraka pa kod drugog vidjeti ono makar malo na što nas podsjeća i naša vjera.

Posve na kraju: Treba se nadati da neće doći do Trećeg svjetskog rata koji bi, ne daj Bože, posve anulirao postignuća kojima je itekako pripomogla deklaracija Nostra Aetate. A jedno važno postignuće jeste i useljavanje desetaka miliona muslimana u Evropu i, poslije, u Evropsku Uniju.

Ali o ovome šire drugom prilikom.

*** 

Post Scriptum: 

Zahvaljujem se gosp. Muhamedu Jusiću, direktoru Uprave za vanjske poslove i dijasporu Rijaseta Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini koji je pomogao da realiziram ova predavanja. Također, zahvaljujem se mr. sci. Muhamedu Jugi, uposleniku u Rijasetu Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini, koji mi je pružio podršku svojim uvodnim besjedama u ovo predavanje.

(Autor: Enes Karić, izvor: Preporod, 15. siječnja 2025. Tekst prenosimo uz autorovu suglasnost).

 

 

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN HR8923600001102715720 (SWIFT/BIC: ZABAHR2X za uplate iz inozemstva) ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Dijaloški prinosi Hansa Künga

> Svi tekstovi ovog autora