Stazama Medvednice, u vječnom ciklusu života

Vikendom Zemljani pohrle u zelenilo gorja i šuma; Londonci vrludaju Hampstead Heatom poput Diane Keaton u posljednjem filmu, Mariborčani Pohorjem Kekecu ususret, a Zagrepčanci uz obronke Medvednice, put Sljemena i opuštanja. ”Dobra volja je najbolja” pjevao je Kekec. I bio je u pravu, u sva tri slučaja.

Naša je šuma pod Sljemenom u listopadu živa, prelijeva se bogatstvom toplih boja jeseni, lišće pada, šumi i kao da zbori o iskonskoj povezanosti prirode i čovjeka. Prolaze dani, godine. Prolaze ljudi, životi. Šuma je uvijek tu. Vjerni slušač i nijemi svjedok.

Ljudi joj se rado vraćaju tražeći osamu. Bježeći od vrtloga u ciklusu života, brzine, drugih. U miru šume, dok hodaju planinom nalaze sigurnost. Brzo, poneki sporije, uspravnih ili pognutih leđa, poneko pokunjene glave, zamišljen.

Drugi, oni veseli, šumu ispune smijehom. Kročim prošle nedjelje stazama Medvednice; šušti lišće opalo sa stoljetnih, stamenih hrastova kitnjaka i dragog mi kestena i šumi vjetar u granama borova. Miruju stare vazdazelene tise. Prizivam u sjećanja priče o medvedgradskim coprnicama, krijesovima, igrama, dobrim i zločestim plemićima i plemkinjama. U nizini ostavljam žamor i običnost svakodnevice.

Dubljim ulaženjem u šumu mijenja se vegetacija, mirisi, boje, količina svjetla i sjene. Žubor potoka i ptičji pjev, nemir šušura u grmu uz stablo bukve, povremeno prekinut tišim ili glasnijim razgovorom

Dišem i koračam usklađeno, svaki sljedeći korak ispunjava me spokojem. Na prvim sam prijevojima uspona i u miroljubivom okruženju. Kao u mirnoj zoni Međuzemlja iz ”Gospodara prstenova” do mene dopiru tihi, jednolični glasovi, čini se, jednog oca i kćerke koja za njim brzo grabi stazicama; u izmjeni su misli o razlikama između katoličke, protestantske i drugih vjera. I učini se poticajnim taj dijalog u vidu peripatetičke šetnje.

Glasovi udaljavanjem para sve više zamiru, a da se temi ni izbliza ne nazire skori kraj. Kao i u povijesti i u stvarnom životu. ”Gle”, pomislih, ”…čak i u trenucima opuštanja i predaha, za trajanja zasluženog vikenda, duboko u šumi, visoko iznad nizine, daleko od gradske vreve i stresa, bez medija, i ovdje pritisnuti temom i pitanjem značaja vjera i razlika”.

No ovdje, kao u mirnom gorju vilin-zemlje i dobrih patuljaka, u dijalogu duh korisnog nadopunjavanja, zajedništva, tolerancije različitog, potrebe spoznaje o drugačijem. I odoše njih dvoje duboko zadubljeni u razgovor, u suglasju s mirom šume.

Dubljim ulaženjem u šumu mijenja se vegetacija, mirisi, boje, količina svjetla i sjene. Žubor potoka i ptičji pjev, nemir šušura u grmu uz stablo bukve, povremeno prekinut tišim ili glasnijim razgovorom.

Jedan me prekida u razmišljanjima i vraća u olovne 90-te godine; komentira ispovijest čovjeka donesene u subotnjem Jutarnjem o ocu – prvoj žrtvi, Vukovarcu, pripadniku srpske nacionalnosti. “Do danas se nije otkrio nalogodavac”, jada se sin navodeći da je u opasnim danima, “otac stradao od ruku susjeda”.

Stradao je on ”kao žrtva lokalnih klošara, otpadnika koji su se često skupljali tih dana, i oni spremni za akciju”, nastavljaju glasovi duboko u medvedgradskoj šumi…

I opet, nehotice, bivam svjedokom razgovora koji dopire do mene, isprekidan naletima vjetra i ptičjim pjevom. Požutjelo lišće nastavlja padati dok sve ne otpadne i ne ostanu samo ogoljele grane stabala do prvih snjegova na Sljemenu.

Kada izbih na čistinu, preda mnom zapucao pogled na svijetao grad u nizini, u daljini dimnjaci i neboderi, a dolje, još niže, zrcaljenje vijugavog toka Save.

Bržim, energičnijim tempom nastavih dalje. Novi hodači borili su se za dah pri bržem koraku.

Ljudi joj se rado vraćaju tražeći osamu. Bježeći od vrtloga u ciklusu života, brzine, drugih. U miru šume, dok hodaju planinom nalaze sigurnost. Brzo, poneki sporije, uspravnih ili pognutih leđa, poneko pokunjene glave, zamišljen

Vjetar donese “… tog Merčepa… zašto nisu pitali u Saboru što je radio i tko ga je slao… Na kraju svega… Pušten!…”

Pri spomenu Reihla Kira i napora njegove udovice da se dozna i objavi puna istina o pogibiji muža glasovi i žuč polako se izgubiše.

”Pravda je voda duboka…” čula sam posljednje riječi. Zavladala hladnoća. Kao da smo naglo ušli u zemlju Mordora i Sauronovih podanika, šumu obavila tama, naoblačilo se.

Ni ptice, ni lisice, ni zeca. U tami šume čovjek se lako osjeti nezaštićen. Stazama Medvednice i stoljetnim stablima ponovo narušeni mir.

Pobjeći od crnih tema, okrenuti se prirodi, zatvoriti oči i uši, ponovo ih otvoriti tek s pojavom sunca i muzike. Poželjeti  veselu pjesmu, Kekeca. Još malo djetinjstva amo!

”Dobra volja je najbolja, bodi dan na vesel! Smej se, vriskaj, pesmi piskaj, pa lahko boš srećo ujel. Kaj mi potok žubori, ko po kamnih skače? Jaz pa pojdem in zasejem dobro voljo pri ljudeh, v eni roko nosim srce sonce, v drugi roko zlati smeh…”

Može li pjesma ili može li “knjiga zaštititi poput sidra koje bacimo prema budućnosti prije nego joj se polako približimo, tražeći oslonac” ili je to tek lijepa, humana misao koju nam nudi veliki izraelski pisac David Grossman razvijajući ideju čovječnosti, humanosti i tolerancije u svojoj posljednjoj knjizi ”Ušao konj u bar”, promovirane u Zagrebu tijekom 6. festivala književnosti u rujnu ove godine.

Za to vrijeme, iste te nedjelje u kojoj sam ja po ne znam koji put stigla na vrh sljemenske staze, uz toplu raštiku s pogledom na Zagreb, negdje daleko, na drugoj strani svijeta, nastavilo se hodanje put vrhova Himalaje.

I na njene vrhove Čovjek kroči u nastojanju da potraži i spozna Sebe, Istinu, Život, Granice, Prirodu, sretne svoj zaboravljeni lik, ali i ono što u sistemu vrijednosti predstavlja Čovjek.

Može li pjesma ili može li “knjiga zaštititi poput sidra koje bacimo prema budućnosti prije nego joj se polako približimo, tražeći oslonac” ili je to tek lijepa, humana misao koju nam nudi veliki izraelski pisac David Grossman razvijajući ideju čovječnosti, humanosti i tolerancije u svojoj posljednjoj knjizi ”Ušao konj u bar”, promovirane u Zagrebu tijekom 6. festivala književnosti u rujnu ove godine

Vječnu borbu u ciklusu života. Penjući se ka vrhuncu, osvajajući prirodu, na tren se približi visinama koje čuvaju Kuće bogova.

Davno je pisao Stevan Pešić u knjizi koju svi putnici namjernici u Nepal nose kao bukvar: ”Kažu da je tamo ono što tražim(o)… tamo gdje jutro svijeta još traje, gdje leptiri ne umiru, nego padnu umorni od leta, ušute se, skriju pa opet polete, ali druge boje…”.

I kao što su se ”Himalaje pojavile odjednom, kao što se na moru, kad se raziđe magla, odjednom pojavi brod, veliki, bijelih jedara” i mi čekamo dan da raziđe se magla.

I ”ako nas život neprestano zadivljuje i iznenađuje, zašto nas smrt ne bi iznenadila svojim nepostojanjem”.

O smislu životnog ciklusa, onom poslije, iza granice, etici, istini, pravdi, životu i smrtnosti i onome poslije, toj vječnoj potrazi, razmišlja se češće uz obilježavanje Dana mrtvih.

I možda svima koji se ovih dana prisjećaju svojih dragih kojih nema među živima, u mislima s nama trajno prisutnima, umirujuće zvuči misao o leptiru koji se samo načas umorio i od nas se sakrio.

Poput Tinove misli o Duši za (novi) let stvorenoj.

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Jedna za sve, sve za jednu
    •  Afganistan: glas za pravo obrazovanja djevojčica
    •  Dok zazivam/o Tina u Masarykovoj
    •  Prevencija, liječenje i rehabilitacija bolesti ovisnosti
    •  Kolektivna terapija protiv govora nesnošljivosti i mržnje
    •  Nesigurnost mladih ogledalo je društva
    •  U koloni oduševljenih Elvisom i harmonikom
    •  Mentalno zdravlje: u zdravom tijelu zdrav duh
    •  Ima li nade da put nekog Jazda krenu svi isključivi?
    •  Nikad aktualniji Krleža i vječna misija žene

> Svi tekstovi ovog autora