Stepinac i ja

Život mi je dugo bio u znaku Stepinca. Kao valjda jedini još živi svjedok iz crkvenih redova iz 40-ih i 50-ih godina želim ispričati nekoliko vlastitih, makar neizravnih, dodira s nadbiskupom i kardinalom Stepincem. Rodio sam se prije nego što je on postao nadbiskupom i moje sjećanje na njegovo ime i sveprisutni fotoportret seže u to vrijeme.

Već sam moj odlazak u sjemenište, u 11. godini, sinkronizira sa Stepinčevim apelom, objavljenim u Glasniku Srca Isusova, dječacima da odaberu duhovno zvanje. Kao pitomac nadbiskupskog sjemeništa bio sam u katedralnom dječačkom zboru, pjevali smo kod biskupske nedjeljne mise u 9 sati. Tada sam s kora slušao nadbiskupove propovijedi.

Bio sam kod kuće početkom studenoga 1943. U dvorištu naše krčme u Dubrovčanu, kraj Velikog Trgovišća, bilo je okupljeno više ljudi oko boce. Uto dođe jedan seoski partizanski aktivist sa snopom letaka i dijeli ga ljudima. Bio je to dio propovijedi nadbiskupa Stepinca u kojoj je oštro osudio diskriminaciju i ubijanje pripadnika drugih rasa, narodnosti i vjera.

Nakon čitavoga mog životnog puta razumljivo je da o osobi Stepinca ne mogu biti nepristran. Trudim se to biti u pitanju njegova mjesta u okvirima vremena. Ne mislim da je bio ”čovjek za sva vremena”

U četvrtak nakon te propovijedi slušao sam na radiju večernji komentar ministra narodne prosvjete Julija Makanca. Sjećam se svoje nevjerice i šoka zbog dotad nečuveno oštrog, prijetećeg napada ustaške vlasti na nadbiskupa Stepinca zbog njegove prošlonedjeljne propovijedi.

U proljeće 1945. nadbiskup je s pratnjom obišao sjemenište i gimnaziju na Šalati. U mome 4. razredu pogled mu je pao na njegov portret, s desne strane raspela. Bio je to moj rad, ulje u stiliziranom crno-bijelom kontrastu. Na lijevoj strani bila je obvezatna Titova slika.

Moj prvi zatvor kao 17-godišnjaka, u kolovozu 1946., bio je u krajnoj liniji povezan sa Stepincem, a i spasio mi je i život. Nadbiskup je bio odredio da se kip Majke Božje Bistričke nosi u procesiji od župe do župe (o tome ne nalazim zapisa). U onim prilikama to se razumijevalo kao manifestiranje i jačanje vjere naroda.

Krenulo je od Zaprešića dolinom Sutle i u nedjelju je kip stigao u Klanjec. Tu ga je trebala preuzeti procesija iz moje župe Erpenja. Pred crkvom nas je zaustavila milicija. U graji i metežu dva su milicionera krenula ravno do moga oca i mene, koji smo tu u redu stajali.

Odveli su nas u kotarski zatvor. Ujutro su dva batinaša ušla u ćelije, cilj im je bio moj otac i do krvi su ga pretukli. Istoga jutra milicija je provodila skupinu ”narodnih neprijatelja” iz Velikog Trgovišća u Klanjec.

Došli su u našu kuću, tražili nas dvojicu. Da nismo bili u zatvoru, na tom putu bila bi nas snašla sudbina vođene skupine: u jednoj šumi sve su ih pobili. A nadbiskupovom planu o lancu molitvenih procesija to je bio kraj.

Kao što je slučajno dan moga dolaska u drugi razred gimnazije u rujnu 1941. pao na dan kad je započeto rušenje židovske sinagoge u Praškoj ulici te sam se našao među promatračima, tako sam u sedmi razred došao 18. rujna 1946. i s velikog rukom pisanog plakata na Jelačićevu trgu saznao da je uhićen nadbiskup Stepinac.

Tri tjedna kasnije na suđenju je održao svoj obrambeni govor službeno dodijeljeni odvjetnik Ivo Politeo, isti koji je branio Josipa Broza na ”bombaškom procesu” 1928. O neočekivano snažnom pledoajeu novine su izvijestile iskrivljeno, no do nas u sjemeništu odmah je dopro autentičan tekst. Bio sam uposlen na pretipkavanju govora u više karbon-kopija. Primjerak sam donio kući za božićne praznike. Vrlo opasno štivo otac je sakrio u potkrovlju iza tavanice. Tko zna je li ga godinama kasnije otkrio kupac kuće u Dubrovčanu broj 5 kad ju je rušio.

Život mi je dugo bio u znaku Stepinca. Kao valjda jedini još živi svjedok iz crkvenih redova iz 40-ih i 50-ih godina želim ispričati nekoliko vlastitih, makar neizravnih, dodira s nadbiskupom i kardinalom Stepincem. Rodio sam se prije nego što je on postao nadbiskupom i moje sjećanje na njegovo ime i sveprisutni fotoportret seže u to vrijeme

Za Božić 1948. poglavari Nadbiskupskog sjemeništa pripremali su prigodni dar nadbiskupu u lepoglavskoj kaznionici. Meni je bilo povjereno nacrtati čestitku. Ja sam to zamislio odviše ambiciozno, tako da sam se morao na svojoj ideji kinjiti još dva dana nakon što su svi otišli kući na žuđene praznike.

Zatočeni nadbiskup bio je u Hrvatskoj predmetom vrhunskoga kulta – za vjernički puk simbol jake vjere, za mnoge druge otpora režimu. Tako sam i ja, kao student bogoslovije, intenzivno doživio priliku da ga uživo, makar na daljinu, vidim kao zatvorenika. Jednoga srpanjskog dana 1950. biciklirao sam iz Marije Bistrice u Lepoglavu, s kapelanom i nekolicinom bistričkih sjemeništaraca.

U sat nadbiskupove samotne šetnje popeli smo se na obližnje brdo do kapele sv. Ivana, odakle puca pogled na dvorište zatvora. Dugo smo ga promatrali kako žustro hoda amo-tamo.

Bio sam na četvrtoj godini bogoslovije kad su, potkraj 1951., nadbiskupa iz Lepoglave premjestili u kućno zatočeništvo u Krašiću. Dva dana nakon toga bio sam pozvan na Udbu na Zrinjevcu. U sobici ispitivač i tipkačica. Što sam ja o Stepinčevu preseljenju govorio u popodnevnom odmoru? Bilo mi je jasno: znaju. A govorio sam nešto ironično. Nekako sam se izvlačio, ništa se nije dogodilo, samo sam dospio na njihov rovaš.

Netko od nas šestorice morao je biti doušnik. To je među nas posijalo sumnjičenje, nagađanje koji li je to od nas što arcineprijatelju sve dojavljuje. Da je i u visokim crkvenim redovima bio sasvim dostatan broj onih koji su tajnoj službi promptno servirali mnogo toga što ju zanima, saznao sam i na svojoj koži osjetio nekoliko godina kasnije.

Po izlasku iz Stare Gradiške dobio sam mjesto svoje prve službe – u krašićkom kraju. Župa Oštrc u Žumberku. Radi kardinala bila je u Krašiću uspostavljena posebna milicijska stanica. K njemu nitko osim domaćih nije imao pristupa.

Od kardinalova domaćina, župnika Vranekovića, dobio sam bicikl da lakše operiram po brdima. Kardinal mi je dao svoj mali radio, upravo mu je netko darovao novi. Župnik mi je naručio dvije slike za kardinalovu radnu sobicu, Madonu i sv. Josipa; još danas ondje vise.

U Oštrcu sam imao okapanja sa susjedom učiteljicom zbog vjeronauka. Na njezine tužbe pozivan sam u Karlovac na Udbu, na kraju odsjedio 10 dana zatvora. Kardinal me je tom prilikom hrabrio vlastoručnim pismom; sjećam se izraza ”znam da Vas peglaju…”. Nekoliko tih pisama iz opreza sam povjerio na čuvanje crkvenom odborniku; sigurno odavna ne postoje.

U proljeće 1945. nadbiskup je s pratnjom obišao sjemenište i gimnaziju na Šalati. U mome 4. razredu pogled mu je pao na njegov portret, s desne strane raspela. Bio je to moj rad, ulje u stiliziranom crno-bijelom kontrastu. Na lijevoj strani bila je obvezatna Titova slika

Čuvši o mome interesu za likovne umjetnosti, Stepinac mi je preko Vranekovića pozajmio američko divot-izdanje Meštrovićevih radova s rukopisnom posvetom, koju mu je kipar darovao kad ga je bio pohodio (na izravno Titovo dopuštenje). Uto je kardinal umro, i knjiga mi je ostala; nedavno je otišla u njegov kaptolski muzej.

Na munjevito proširen glas o kardinalovoj smrti nas dvojica susjednih župnika među prvima smo dojurili u Krašić. Dok sam dotada pri prolasku kroz Krašić redovito navraćao u kuću obitelji Mrzljak točno preko puta župne kuće, sada nismo ni s koje strane mogli prići bliže od dvjestotinjak metara.

Krašić je toga dana bio pod općom opsadom milicije i vojske. Nadzirali su i dvije najbliže željezničke postaje da ne bi koji Krašićanac putovao u Zagreb. (Je li to igdje zabilježeno?) Neobjašnjivi jugoslavenski strah od mrtvih.

Mnogo godina kasnije, 1994., stari znanac, istarski svećenik Ivan Jelovac pozvao me iz Londona da dođem izraditi sliku kardinala Stepinca za oltar u Funtani, da je postavi kad bude proglašen blaženim. To se dogodilo četiri godine kasnije. Tako je, rekoše mi, to prva Stepinčeva slika postavljena na oltar.

***

Čuvši o tom križanju mojih putova sa Stepinčevima, novinar koji me je intervjuirao za jedan zagrebački tjednik opetovano je insistirao na negativnostima što se pripisuju Stepinčevoj osobi i njegovoj povijesnoj ulozi. Osobito ga je zanimalo moje mišljenje treba li da bude proglašen svetim. Pogotovu nakon otkrića njegova tajnog dnevnika do 1946., koji Crkva ne želi objaviti. Tu je, prema sažetku novinara, ”osim odbojnosti prema liberalizmu, pokazivao pravi odium theologicom prema drugim konfesijama, a prema pripadnicima islama je izražavao otvorenu mržnju…”.

Nakon čitavoga mog životnog puta razumljivo je da o osobi Stepinca ne mogu biti nepristran. Trudim se to biti u pitanju njegova mjesta u okvirima vremena. Ne mislim da je bio ”čovjek za sva vremena”. Moj odgovor je bio:

”… Stepinac kao totalno odani sin Crkve odražavao je nazore tada službene katoličke teologije. Bilo je to još doba Crkve vođene načelom ‘extra ecclesiam nulla salus’ – izvan Crkve nema spasenja. Razumije se, rimske katoličke. Tko god nije kršten u jedinoj istinskoj Crkvi, znao za nju ili ne znao, gubi dušu za vječnost … Moj teološki studij pada u to vrijeme, to je bio naš okvir uvjerenja i vjerovanja.

U Americi je 50-ih godina blistao kao zvijezda televizijskog propovijedanja biskup Fulton Sheen. Bio je na Koncilu, ali tu je njegova rječitost zamuknula. Bilo je to za njega neko novo vrijeme. Uvidio je valjda da više nije u taktu s propitivanjem nekih dotad nedodirljivih “svetinja“ tradicije. To više nije stara bojovna, trijumfalistička Crkva. Da je kardinal Stepinac doživio Koncil, ne znam bi li se ondje javljao za riječ

‘Mi smo djeca Pija XII.’, još je ovih godina ponosno govorio moj prijatelj, ugledan crkveni čovjek. Papa Pio XII., prozvan za života anđeoskim pastirom, Pastor angelicus, u kojem smo gledali nadnaravno biće u ljudskom liku, bio je Stepinčev papa. Tek je Drugi vatikanski koncil u temeljima protresao superiornu isključivost Katoličke crkve i nepriznavanje vrijednosti izvan njenih granica.”

U Americi je 50-ih godina blistao kao zvijezda televizijskog propovijedanja biskup Fulton Sheen. Bio je na Koncilu, ali tu je njegova rječitost zamuknula. Bilo je to za njega neko novo vrijeme. Uvidio je valjda da više nije u taktu s propitivanjem nekih dotad nedodirljivih “svetinja“ tradicije. To više nije stara bojovna, trijumfalistička Crkva. Da je kardinal Stepinac doživio Koncil, ne znam bi li se ondje javljao za riječ.

Uvjeren sam da je osobnim životom bio uzor kršćanskih kreposti, onih koje su za sva vremena. No, sudeći po svemu, i Rim se koleba je li uputno uzvisiti Stepinca kao svetački simbol otvorenoga, ekumenskog katoličanstva za ovo vrijeme na ovim podvojenim, duboko uznemirenim prostorima.

Ipak držim da će naši crkveni vrhovi, unatoč svim sporenjima i osporavanjima, svojom upornošću sklonuti Svetu Stolicu da Stepinca napokon kanonizira. Ako ne ovaj papa, zacijelo će to učinit idući.

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM. HVALA! KLIKNITE OVDJE.

    •  Pet zakona ljudske gluposti
    •  Tuđman zatajio očevo samoubojstvo i krivotvorene dokumente
    •  Sklonost religiji dio je naše genetske baštine
    •  Moj prijatelj pater Emanuel nema imena na grobnom križu
    •  Nepoželjne manjine, genocidi – Ubojice su pobjednici
    •  Diskretni šarm politike. Kraj povijesti – ili ponavljanje?
    •  Kultura selektivnoga sjećanja. Hrvati Hercegovine i NDH
    •  Prijestupi mišljenja nekoć i danas
    •  Sila kao sredstvo osvajanja zemalja i duša
    •  Kad laž i korupcija dobivaju izbore

> Svi tekstovi ovog autora