Stepinac kao ”ustaški” vikar?

Pa da pojasnimo ovu fertutmu oko Stepinca kao vojnog (”ustaškog”) vikara. Očito moram i zbog neupućene publike kao i zbog zločestih, pače i needuciranih, a bahatih novinara!

Koliko je to pitanje bilo važno vidi se iz govora Alozija Stepinca održanog 3. listopada 1946. na glavnoj raspravi (vidi ”Proces Alojziju Stepincu – Dokumenti”, KS, Zagreb, 1997. str. 89., a prema arhivi odvjetnika A. Stepinca Politea – HDA, OP POLITEO, str. 213-217). Odmah u petom pasusu, nakon što je progovorio o krivnji zbog ”prekrštavanja Srba” (Stepinac sudu pojašnjava da je krivo tako govoriti jer je jednom kršten zauvijek kršten, pa treba govoriti o ”vjerskim prijelazima”), optuženi Stepinac kaže:

Kada ministar Vulin tereti Stepinca da je bio ”ustaškim vikarom”, ne iznosi neistinu, ali politizira i pretjeruje (bio sam u Jadovnom i slušao sam Vulina koji je patetično ponavljao to ”ustaški vikar” sporeći Stepinčevu možebitnu kanonizaciju, što je stav srbijanske Vlade i predsjednika Nikolića). Smatram da u nedjelju u Jadovnom nije bilo mjesta takvoj vrsti govora. Ali se moramo miriti s činjenicom da je Stepinac zaista vodio pastoralnu brigu o ustašama u vojsci NDH

”Kao teški zločin pripisujete mi i vojni vikarijat. Pitao me je predsjednik suda, nisam li smatrao izdajom Jugoslavije, kad sam u toj stvari stupio u vezu s NDH. Ja sam bio vojni vikar i za bivše Jugoslavije. Nastojao sam pitanje vojnog vikara urediti kroz onih osam do devet godina. No nije uspjelo doći do definitivnog i solidnog uređenja. Uređeno je to pitanje konkordatom (Usp. Poslanica katoličkih biskupa Jugoslavije od 4. svibnja 1938.), koji je propao na beogradskim ulicama, već nakon ratifikacije.

Kad je rat Jugoslavija – Njemačka bio pri kraju, ja sam morao pružati duhovnu pomoć i ostacima vojnika katolika bivše jugoslavenske vojske i novo stvorene NDH. Ako je dakle država propala a vojska ostala, morali smo pogledati tu situaciju.

Nisam bio persona grata ni Nijemaca ni ustaša; nisam položio njihovu zakletvu, kako su to učinili neki viši činovnici, koji su ovdje. Ali bio bih ništarija kad ne bih osjetio bilo hrvatskog naroda, koji je bio rob u bivšoj Jugoslaviji…”.

Nije namjera ovoga osvrta da otvorim raspravu o karakteru suradnje Stepinca i ustaša. O tome su napisane mnoge knjige i mnogi članci. Molim da se shvati da se o tome može raspravljati samo među zaista upućenim osobama.

Ja želim samo pojasniti da je Stepinac doista bio vojnim vikarom prije 10. 4. 1941., ali i da ga je Sveta Stolica, kako on piše u pismu sarajevskom nadbiskupu Ivanu Šariću (koji je nota bene bio veliki pobornik ustaša i Ante Pavelića, zbog čega je nakon kraha NDH primio savjet Stepinca i pobjegao u Madrid gdje je i umro) 12. siječnja 1942., početkom 1942. potvrdila kao vojnog vikara NDH i to ne samo ”hrvatske vojske” (sastavljene od domobrana i ustaša) već i vojnika okupacijskih sila.

Dakle, istinito je da je Stepinac bio vojni vikar NDH. A zašto se ističe da je to bio ”sine titulo” i što to znači?

Prema mišljenju povjesničara i publicista Ive i Slavka Goldsteina (”Holokaust u Zagrebu”, Zagreb, Novi Liber-ŽOZ, 2001., poglavlje 37: ”Katolička crkva, nadbiskup Stepinac i Židovi”, str. 559-578) sam se Stepinac načelno nije protivio donošenju rasnih zakona koje naziva ”protužidovskima”, već samo nekim njihovim aspektima i rigoroznoj provedbi. Štoviše, misle da ih je često opravdavao. Osoba koja je vjerovala i javno širila misao da je NDH ”Božje djelo” bila je sposobna prihvatiti odlikovanje od ustaškog Poglavnika (”Redom za zasluge – Velereda sa zviezdom”), pazite, i to koncem 1944.!

Kako u prethodnom Zakoniku kanonskog prava tako i u važećem (Kan. 371) apostolski vikarijat ili apostolska prefektura je dio Crkve koji, zbog posebnih okolnosti, još nije ustanovljen kao zasebna biskupija (recimo, u nas Juraj Jezerinac upravlja zasebnom biskupijom kao vojni biskup), ali koja se povjerava na pastoralnu brigu apostolskom vikaru (Stepinac, u ovom slučaju) da njime upravlja u ime Pape.

Naime, Alozije Stepinac je bio vikar vojni, ali je to bio ”sine titulo” (to znači ”bez naslova”, bez posebne biskupije), što ništa ne mijenja na stvari zato što tada nije postojala zasebna vojna biskupija, ali je uživao sve ovlasti vojnog biskupa po pitanju imenovanja vojnih i policijskih kapelana, što i pojašnjava u pismu nadbiskupu Šariću tražeći da se raščiste eventualni jurisdikcijski nesporazumi.

Kada ministar Vulin tereti Stepinca da je bio ”ustaškim vikarom”, ne iznosi neistinu, ali politizira i pretjeruje (bio sam u Jadovnom i slušao sam Vulina koji je patetično ponavljao to ”ustaški vikar” sporeći Stepinčevu možebitnu kanonizaciju, što je stav srbijanske Vlade i predsjednika Nikolića). Smatram da u nedjelju u Jadovnom nije bilo mjesta takvoj vrsti govora. Ali se moramo miriti s činjenicom da je Stepinac zaista vodio pastoralnu brigu o ustašama u vojsci NDH te da nije žestoko i uvijek reagirao nakon što je saznavao za ogavne zločine ustaša katolika.

Je li mogao izabrati šumu i ilegalu kao neki svećenici koji su bili u partizanima? Mogao je. Je li smio to učiniti? To je drugo pitanje.

Kada se vrednuje Stepinca, treba se služiti dokumentima i stvari stavljati u kontekst. Ako se recimo govori u prilog tomu da je osudio rasne zakone, treba reći da je to točno, ali da je osuda debelo kasnila jer ju je izrekao, diskretno, najprije u svibnju 1942., pa u katedrali u siječnju 1943., da bi decidiranije ili otvorenije progovorio tek u listopadu 1943. kada je tzv. židovsko pitanje bilo manje-više ”dogotovljeno”.

Jedno je pitanje tehničko: Stepinac je zaista bio vikar vojske NDH, a drugo je pitanje praktično: asistirao je osobno ili preko određenih osoba (Vilim Cecelja, na primjer) ustaškim formacijama i nakon što je saznao za njihove ogavne zločine (i tu Vulinova opaska da je Stepinac bio ”ustaški vikar”, makar bila zločesta, stoji).

Jedno je pitanje tehničko: Stepinac je zaista bio vikar vojske NDH, a drugo je pitanje praktično: asistirao je osobno ili preko određenih osoba (Vilim Cecelja, na primjer) ustaškim formacijama i nakon što je saznao za njihove ogavne zločine (i tu Vulinova opaska da je Stepinac bio ”ustaški vikar”, makar bila zločesta, stoji). Ne branim, dakako, ministra Vulina i jasno sam rekao da je pretjerao i politizirao, ali ne branim ni Stepinca. Ako tražimo uzornoga biskupa pod naci-fašističkom strahovladom u okupiranoj Europi, to Stepinac (meni) NIJE. To bi mogao biti ”Lav od Münstera”, blaženi biskup i kardinal Clemens August von Galen

Ne branim, dakako, ministra Vulina i jasno sam rekao da je pretjerao i politizirao, ali ne branim ni Stepinca. Ako tražimo uzornoga biskupa pod naci-fašističkom strahovladom u okupiranoj Europi, to Stepinac (meni) NIJE. To bi mogao biti ”Lav od Münstera”, blaženi biskup i kardinal Clemens August von Galen. Von Galen je isto bio domoljub kao Stepinac, ali nacistima ni za milimetar nije popustio. Stepinac ustašama ne samo da je popuštao već im je povlađivao.

Neću dužiti već ću samo iznijeti sljedeće: prema mišljenju povjesničara i publicista Ive i Slavka Goldsteina (”Holokaust u Zagrebu”, Zagreb, Novi Liber-ŽOZ, 2001., poglavlje 37: ”Katolička crkva, nadbiskup Stepinac i Židovi”, str. 559-578) sam se Stepinac načelno nije protivio donošenju rasnih zakona koje naziva ”protužidovskima”, već samo nekim njihovim aspektima i rigoroznoj provedbi. Štoviše, misle da ih je često opravdavao.

Osoba koja je vjerovala i javno širila misao da je NDH ”Božje djelo” bila je sposobna prihvatiti odlikovanje od ustaškog Poglavnika (”Redom za zasluge – Velereda sa zviezdom”) i to, navodno, kada je Stepinac bio jako ”bijesan” na Pavelića i ustaše i, navedimo zbog preciznosti: ”Što je kao nadbiskup (pa i kao vojni vikar) razkrinkavao u zemlji i izvan zemlje odmetnike s područja Nezavisne Države Hrvatske”, kako stoji u službenom glasilu NDH ”Narodne novine” te 1944. godine, kad je tiskana odredba o odlikovanju na prijedlog ustaškog Ministarstva pravosuđa i bogoštovlja. Toga odlikovanja ni do dana današnjega se Zagrebačka nadbiskupija nije odrekla!

Na grobu von Galena bih, elem, rado pao na koljena. Na grobu Stepinca ne mogu.

    •  Shvatite: Milorad Pupovac nije kriv za tragediju Vukovara
    •  Treba nam spomenik kakav je zagovarao Ivan Zvonimir Čičak
    •  Kutlešu ne brinu ni mrtvi ni grabežljivi kapitalizam
    •  Slovo o još jednom (ne)uspjehu, u Nacionalu
    •  20 godina ogromnog doprinosa Documente i Vesne Teršelič
    •  Dođite na promociju možda najvažnije moje knjige
    •  Može li nada doći iz Beograda? Da. Axios, mons. Ladislave!
    •  Novinar Malić i ministar Anušić misle da je Porfirije četnik?
    •  Vatikanska placebo Gospa
    •  Je li SDP ljevica, služi li ona još ičemu danas?

> Svi tekstovi ovog autora