novinarstvo s potpisom
Prošlo je četvrt stoljeća od takozvanog osamostaljenja. Znatno je to u povijesti nove države, a pogotovo je to dugačko u životu čovjeka, odnosno generacije. Prije dva i pol desetljeća krenulo je ovo društvo slijediti velikog vođu. Ne velike ideje, već “Velikog vođu”, povjesničara, člana znanstvene akademije, oficira JNA, partizana i, jasno, velikog komunista. Kasnije, dakako uvjerenog i zdušnog Hrvata (možda i katolika). Onda kada je zagovarao nazadni nacionalizam, trebalo je to vrijeme prikazati kao disidentstvo.
Da, ljudi imaju pravo na to da se mijenjaju, usavršavaju, napreduju i, jasno, imaju pravo da griješe. To univerzalno pravo vrijedi za sve “obične” ljude, no ne vrijedi, ne bi trebalo vrijediti za vođe.
Nije mi se sviđalo njegovo pripovijedanje. Ne samo da je bio loš govornik nego su mu misli bile nazadnjačke i pogubne. Zagovarao je stališe, dvjesto bogatih obitelji, tribalnu podijeljenost. Svoj je narod znao nazivati “stoka sitnog zuba”.
Nisam ga mogao prihvatiti, zagovarao je sukob. Vođe, velike i napredne vođe naroda tako ne postupaju, tako ne govore, a pogotovo ne na pragu 21. stoljeća. Poveo je u sukob, u palež, u ubijanje, u krađe, u malverzacije.
Poveo je narod u siromaštvo, u bijedu, u “Bespuća …” napretka. A narod koji nije vidio, koji nije htio vidjeti što ga čeka, uhvatio se i “zaigrao” u kolo mržnje i brutalne sile. Jadna zemlja – jadan narod.
Humanost i naprednost su se svakim danom degradirale u tam-tam ritmu bubnjeva nazadnjaštva. Ušlo se u građanski rat. Nikakav “sveti” rat. Ratovi nisu nikada sveti! Nije bilo ni minimalnog pokušaja da se rat spriječi. Ruzmon je govorio da se nacionalna država rađa iz rata ili radi rata. Da, htjela se nacionalna država, na samom pragu 21. stoljeća! Pa tko bi još mario za žrtve?
I dok se Europa ujedinjavala na bazi naroda, Hrvatska, koja je kao htjela u tu Europu, zagovarala je naciju. Zidala se nazadnjačka tribalna država. Kao narod te nazadnjačke opsesije mi se ponašamo u skladu i prema vizijama tog nazadnjaštva, i dalje mrzimo, i dalje ne brinemo za napredak. Kultura, školstvo i znanost, a time i napredak, su nam zadnja rupa na svirali. U umjetničkom prostoru ove zemlje stvaralaštvo je ispunjeno vakuumom.
Taj narod i dalje podržava prevarante i dalje glasa za lopove. Podržavamo vođe stranaka koji su osuđeni za teške zločine. Glasamo za stranačke liste koje utvrđuju teški lopovski osumnjičenici.
Ekonomska dimenzija društva, kao i ostale društvene vrline zajednice nestaju. Razgrađene su u takozvanom “našem velikom domoljublju”. Rezultat je devastirano i osiromašeno društvo.
Ne poznam dobro povijest Hrvata, ali sumnjam da je ikada bilo gore. Zar nešto može biti gore od stanja u kojem jesmo: bez persperktive, bez vizije, bez nade, a time, jasno, i bez napretka i bez umjereno razumne budućnosti?
Zemlja je prezadužena, pokradena i unazađena. Ne vidi se nikakva mogućnost izlaza, poboljšanja, napretka. I još nisu nazadnjačke fanfare utihnule, i dalje se zagovara “sveta” naci-podijeljenost. I dalje se vodi bitka između ”nas” i ”njih”.
Da, ima tu svašta, ali su u tom košmaru strane pobrkane. Ne sučeljavaju se tu razne ideje ili mišljenja. “Bitka” se vodi između “nas” i ”njih”. Ne znam kakvi su “oni”, ali znam, nažalost, da smo “mi” svakim danom sve siromašniji, nazadniji i bjedniji.
Lopovi ne samo da se ne kažnjavaju već im se redovito poklanja velika TV minutaža i tekstovi u javnim glasilima. Ne koristi se jedini efikasni lijek za lopove, ne oduzima im se pokradena i bespravno stečena imovina.
Dobiva se dojam da u ovom društvu ima više lopova nego poštenih građana.
Mladima se tiho savjetuje “Bježite van”. Sudovi rade po njuhu političke isplativosti i podobnosti, radnici se ne plaćaju iako se proizvod prodaje. Proizvodnja, ono malo što je ostalo, i dalje se gasi.
Ni jedna vlada nije nikada napravila inventuru onoga što je naslijedila. Administracija buja i postaje sama sebi cilj. Uredi se pune dobro plaćenim i podobnim kadrovima.
No, i dalje smo bahati i nazadnjački, pa čak i nepristojno ustrajni. Idoli su nam sportaši koji su vani, koji su prodani. Čudno i neviđeno je da je nešto što prodaš i dalje tvoje.
Da, lijepo je imati državu. Još ljepše je imati dobru državu. No, nema sređene države bez rada, bez znanja, bez odgovornosti i bez poštenja. Što su od toga pokazale naše dosadašnje vodeće ekipe, takozvane naše vlade?
Neugodna mi je bespomoćnost da išta učinim. Stidim se što živim u ovakvoj državi.