Što bi tek bilo da sam iz Bangladeša?

Svjetski dan migranata je dan koji je proglasila Opća skupština Ujedinjenih naroda i obilježava se 18. prosinca svake godine. Konvencija o zaštiti prava migrantskih radnika i njihovi obitelji prihvaćena je 18. prosinca 1990. te se tada podsjeća na doprinos koji migranti daju zemlji u koju su se doselili. Također se na taj dan podsjeća kako je potrebno uvažavati sva ljudska prava.

Ured hrvatskog ombudsmena ističe da se migranti diljem svijeta susreću sa stigmatizacijom, diskriminacijom, govorom mržnje i problemima u integraciji. Upravo je cilj ovoga obilježavanja podići svijest o jačini i širini doprinosa migranata društvima kojima se pridružuju.

Migranti sele iz svojih zemalja iz različitih razloga – neki pokušavaju doći u Europu tražeći bolje obrazovanje ili poslove, neki bježe od prijetnji, nasilja i rata, no ni jedni ni drugi faktično nemaju drugog načina za prijeći granicu osim na iregularan način.

Iregularne migracije su veliki izazov današnjeg vremena, pri čemu su u posebno zahtjevnoj poziciji zemlje na vanjskoj granici EU-a i evidentna potreba za razvijanjem bolje europske politike.

Zbog svog geografskog položaja u ovoj je poziciji i Hrvatska, često za migrante tranzitna, no nažalost i zemlja u odnosu na koju se sada već godinama iz brojnih izvora, posebice od domaćih i stranih udruga i medija, čuju navodi o protjerivanju i nemogućnosti pristupa međunarodnoj zaštiti, ali i nasilju prema migrantima.

Ured pučke pravobraniteljice, kao nacionalna institucija za zaštitu ljudskih prava, i nacionalni preventivni mehanizam za sprečavanje mučenja i drugih okrutnih, neljudskih ili ponižavajućih postupaka ili kažnjavanja već godinama ukazuje na potrebu provođenja učinkovite istrage ovih navoda, a na brojne probleme ukazuju i različiti međunarodni mehanizmi i mandati.

Kao što je papa Franjo napisao u poruci za 109. Svjetski dan selilaca i izbjeglica (24. rujna 2023.) – ”Slobodni birati – iseliti ili ostati”, današnji migracijski tokovi izraz su složenog i razgranatog fenomena. Njegovo razumijevanje iziskuje pažljivu analizu svih aspekata koji karakteriziraju različite faze migracije – od odlaska do dolaska – uključujući i eventualni ponovni povratak. Želeći pridonijeti tom naporu i nastojanju oko razumijevanja te stvarnosti, Papa je odlučio poruku posvetiti slobodi koja uvijek treba obilježavati odluku o napuštanju vlastite zemlje.

”Slobodni otići – slobodni ostati” (Liberi di partire, liberi di restare) glasio je naziv inicijative solidarnosti koju je prije nekoliko godina pokrenula Talijanska biskupska konferencija kao konkretan odgovor na izazove suvremenih migracija. Neprestano osluškivanje glasa partikularnih Crkava omogućilo mi je otkriti da jamčenje te slobode predstavlja raširenu i zajedničku pastoralnu brigu.

”Anđeo se Gospodnji u snu javi Josipu: ‘Ustani, reče, uzmi dijete i majku njegovu te bježi u Egipat i ostani ondje dok ti ne reknem jer će Herod tražiti dijete da ga pogubi’.” (Mt 2, 13). Bijeg Svete obitelji u Egipat nije bio njihov slobodan izbor, kao što to, uostalom, nisu bile ni mnoge seobe koje su obilježile povijest izraelskog naroda. Migracija bi uvijek trebala biti slobodan izbor, ali, u stvarnosti, u mnogim slučajevima, pa i danas, tomu još uvijek nije tako.

Sukobi, prirodne katastrofe ili jednostavno nemogućnost da žive dostojanstveno i u blagostanju u vlastitoj zemlji prisiljavaju milijune ljudi na iseljavanje.

Već je 2003. godine sveti Ivan Pavao II. izjavio kako ”stvaranje konkretnih uvjeta za mir, kad je riječ o migrantima i izbjeglicama, znači prije svega ozbiljno poraditi na tome da se osigura pravo na ostanak, odnosno pravo na dostojanstven i miran život u vlastitoj domovini” (poruka za 90. Svjetski dan selilaca i izbjeglica, 3).

”Uzmu sa sobom svoje blago i dobra što ih bijahu stekli u zemlji kanaanskoj te stignu Jakov i sve njegovo potomstvo u Egipat” (Post 46, 6). Teška glad nagnala je Jakova i cijelu njegovu obitelj da pobjegnu u Egipat, gdje im je njegov sin Josip osigurao opstanak.

Progoni, ratovi, vremenske nepogode i siromaštvo ubrajaju se među najvidljivije uzroke današnjih prisilnih migracija. Migranti bježe zbog siromaštva, straha, očaja. Kako bi se otklonilo te uzroke i time stalo na kraj prisilnim migracijama, prijeko je potrebno zajedničko zalaganje sviju, svakog pojedinog prema njegovoj odgovornosti. To zalaganje počinje time da se zapitamo što možemo, ali jednako tako i što moramo prestati činiti. Moramo nastojati zaustaviti utrku u naoružanju, ekonomski kolonijalizam, otimačinu tuđih dobara i devastaciju našeg zajedničkog doma.

”Svi koji prigrliše vjeru bijahu združeni i sve im bijaše zajedničko. Sva bi imanja i dobra prodali i porazdijelili svima kako bi tko trebao” (Dj 2, 44-45). Ideal prve kršćanske zajednice čini se tako dalekim kad se usporedi s današnjom stvarnošću!

Da bi migracija postala istinski slobodan izbor, moramo nastojati osigurati svakome pravičan udio u općem dobru, poštivanje temeljnih prava i pristup cjelovitom ljudskom razvoju. Samo na taj način moći će se svima pružiti priliku da žive dostojanstveno i da se ostvare osobno i kao obitelj.

Jasno je da je to ponajprije zadaća zemalja porijekla i onih koji u njima obnašaju vlast, koji su pozvani voditi dobru, transparentnu, poštenu i dalekovidnu politiku u službi sviju, a posebno najranjivijih.

Te zemlje, međutim, moraju biti stavljene u položaj da to čine, a da se pritom ne nađu u situaciji da im se otima prirodne i ljudske resurse i da ne bude vanjskog uplitanja koje pogoduje interesima malobrojnih.

A tamo gdje okolnosti dopuštaju izbor iseliti ili ostati, važno je, ipak, osigurati da odluka, kakva god da ona bila, bude dobro promišljena, kako bi se spriječilo da mnogi muškarci, žene i djeca postanu žrtve rizičnih zabluda ili beskrupuloznih trgovaca ljudima.

”Te jubilejske godine neka se svatko vrati na svoju očevinu” (Lev 25, 13). Proslava jubileja predstavljala je za izraelski narod čin kolektivne pravde: svakome je omogućen ”novi početak, uz brisanje svih dugova, vraćanje zemlje i pružanje mogućnosti da ponovno uživa slobodu vlastitu svakom članu Božjeg naroda” (Kateheza, 10. veljače 2016.).

Dok se približavamo jubilarnoj 2025. godini, podsjeća Franjo, dobro je podsjetiti na taj vid jubilejskih slavlja. Prijeko je potreban zajednički napor pojedinih zemalja i međunarodne zajednice, kako bi se svima zajamčilo pravo da ne moraju emigrirati, odnosno mogućnost da žive u miru i dostojanstveno u vlastitoj zemlji.

To pravo nije još uvijek uzakonjeno, ali je od temeljne važnosti te njegovo jamčenje treba shvaćati kao dio zajedničke odgovornosti svih država za jedno opće dobro koje nadilazi nacionalne granice.

Naime, budući da zemljina dobra nisu neograničena, razvoj ekonomski siromašnijih zemalja ovisi o sposobnosti zajedničkog dijeljenja koje se može generirati između svih zemalja.

Sve dok to pravo ne bude zajamčeno – a do toga je još dug put – mnogi će i dalje morati emigrirati u potrazi za boljim životom.

”Jer ogladnjeh i dadoste mi jesti; ožednjeh i napojiste me; stranac bijah i primiste me; gol i zaogrnuste me; oboljeh i pohodiste me; u tamnici bijah i dođoste k meni” (Mt 25, 35-36). Ove riječi zvuče kao stalno upozorenje da u doseljeniku prepoznamo ne samo brata ili sestru u potrebi, nego samoga Krista koji nam kuca na vrata.

Stoga, dok radimo na tome da osiguramo da svaka migracija bude plod slobodnog izbora, pozvani smo u najvećoj mogućoj mjeri poštivati dostojanstvo svakog doseljenika, a to znači pratiti i usmjeravati migracijska kretanja na najbolji mogući način, gradeći mostove, a ne zidove, šireći kanale za sigurnu i redovitu migraciju.

Gdje god odlučili graditi svoju budućnost, u zemlji u kojoj smo rođeni ili drugdje, važno je da uvijek postoji zajednica spremna prihvatiti, štititi, promicati i integrirati svakoga bez razlike, ne izostavljajući nikoga.

Razmislimo o ovim rečenicama kada se susrećemo na našim ulicama s radnicima koji su nam stigli iz Indije, Nepala, Pakistana, Šri Lanke, Bangladeša, Filipina i drugih zemalja. Razmislimo kada čujemo rasističke i ksenofobne komentare naših sugrađana. Oduprimo se tomu!

Ovaj koji ovo piše sin je i unuk migranata, pak nisam povratnik u Hrvatsku kako se krivo o meni govori jer sam optirao biti migrantom: da, dobro čitate, ja sam migrant. Rođen sam u Argentini i svojom slobodnom voljom, ostavivši zemlju koja mi je bila draga i čija me kultura oblikovala i naučila misliti i vjerovati u Boga, odlučio sam preseliti iz rodne zemlje u Hrvatsku. Ja sam, dakle, migrant.

Kao migrant, i ja čujem o sebi da sam smeće argentinsko: neobično je to da čujem iste uvrede kao prijatelji radnici stranih zemalja, Bangladešani i drugi dragi ljudi, iako sam Hrvat i bijelac te da bi bilo bolje da se tamo vratim odnosno da bi bilo bolje da nikada nisam ovdje stigao.

Bez obzira na to što to govore mračnjaci neoustaške desnice, bilo da su žene, bilo muškarci, bilo da su mladi ili tinejdžeri bez kulture osim navijačke, prostačke i batinaške, bilo da su čak i novinari (da i to se događa), ja sve blagoslivljam i kažem, uz papu Franju:

Bože, svemogući Oče,
daj nam milost da se revno zalažemo
za pravdu, solidarnost i mir,
kako bi se svoj tvojoj djeci zajamčio
slobodan izbor između iseljavanja i ostanka.

Daj nam hrabrosti da osudimo
sve strahote našega svijeta
i ustanemo protiv svake nepravde
koja nagrđuje ljepotu tvojih stvorenja
i narušava sklad našeg zajedničkog doma.

Krijepi nas snagom svoga Duha,
kako bismo tvoju nježnost očitovali
svakom migrantu kojega dovedeš na naš put
te u svojim srcima i u svakoj sredini
širili kulturu susreta i skrbi.

 

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN HR8923600001102715720 (SWIFT/BIC: ZABAHR2X za uplate iz inozemstva) ILI PREKO PAYPAL-A. MOŽETE NAZVATI BROJ 060 866 660 / Tel.: 0,49€ (3,75 kn); Mob: 0,67€ (5,05 kn) po pozivu (PDV uključen) ILI POŠALJITE SMS PORUKU sadržaja PODRSKA na broj 667 667 / Cijena 0,82 € (6,20 kn). Operator usluge: Skynet Telekomunikacije d.o.o., info telefon: 01 55 77 555. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Poučak sestre Simone: žene, ne gubite nadu. Izdržite!
    •  Nemoj reći Oče naš, ako živiš izoliran u svojoj sebičnosti
    •  Hrvatsku volim, ali mi se povraća
    •  Smisao mog Božića
    •  Biskup Šaško opet veliča ustaše, sada su “kamen zaglavni’’
    •  Papa Franjo bi trebao dobiti Nobelovu nagradu za mir
    •  HDZ i Crkva, partneri u otimačini Lakišića harema u Mostaru
    •  Neka s mons. Vukšićem ne završi povijest Kotorske biskupije
    •  Shvatite: Milorad Pupovac nije kriv za tragediju Vukovara
    •  Treba nam spomenik kakav je zagovarao Ivan Zvonimir Čičak

> Svi tekstovi ovog autora