Što imam reći onima koji ismijavaju cijepljenje

Ovaj tekst pišem s namjerom da jednostavnim rječnikom objasnim bitne činjenice vezane uz pandemiju, kako bi se sugrađani lakše odlučili o cijepljenju protiv bolesti COVID-19, ali i kako bih ispunila liječničku obavezu da sam sve učinila što je u mojim moćima kako bi u javnost došle precizne informacije razumljive svakome i kako bih pokušala nadglasati mrežu dezinformacija i lažnih vijesti.

Tijekom proteklih godinu i pol dana, od kada se svijet ponovo suočio s pandemijom, sa strane znanstvenika i stručnjaka objavljena je velika količina podataka koji uopće nisu namijenjeni javnosti, koji često nisu bili potpuni ili čak točni te su napravili dosta veliku, možda i nemjerljivu štetu u borbi protiv pandemije.

Laici, a to su svi oni bez formalne medicinske naobrazbe, su u predinternetsko i predglobalizacijsko doba vjerovali znanosti te su otkriće cjepiva protiv smrtonosnih bolesti poput tuberkuloze, poliomijelitisa (dječje paralize), difterije, ospica, tetanusa, bjesnoće itd. dočekali kao spas.

Tadašnja vrlo moćna i stručna Svjetska zdravstvena organizacija objavila je 1968. kako je cijepljenje najmoćnija, najučinkovitija, ali i najjeftinija prevencija zaraznih bolesti.

Sjetimo se kako su kuga ili lepra harale više stoljeća i odnosile na tisuće i desetine tisuća života dnevno. Primjerice, samo u Istanbulu ih je umiralo oko 10.000 dnevno.

Danas djeluje ludo hrabro i nedopustivo kako je Louis Pasteur spasio od sigurne smrti dječaka Josepha Meistera kojeg je ugrizao bijesan pas tako što ga je cijepio pripravkom od sasušene moždine zeca uginulog od bjesnoće, a kojeg je prethodno ispitao na psima

U dalekoj prošlosti ljudi su došli na ideju da bolest spriječe tako da budu u dodiru s nečim poput sasušene sluzi ili krusta od bolesnika kako bi to omogućilo da oni ne obole nego prođu blaži oblik bolesti i postanu otporni. Nije se tada znalo o imunosti, no promatranjem su došli do zaključka da osoba koja preboli zaraznu bolest ili je u kontaktu s bolesnicima a ne umre, postane otporna.

Zato su kruste oboljelih od velikih boginja sasušene pretvarali u prah i ušmrkavali, što je u nekih zaista postiglo imuni odgovor, ali su neki, zbog nedovoljne oslabljenosti virusa oboljeli i umrli ili, pak, preživjeli uz trajne posljedice.

Iako je mikroskop izumljen u 16. stoljeću još je dosta vremena prošlo dok nisu otkriveni uzročnici zaraznih bolesti.

U 18. stoljeću slovenski liječnik Marko Antonije Plenčič objavio je teoriju da zarazne bolesti ne uzrokuju mijazme (otrovne pare), nego mala nevidljiva bića, ali i da je za svaku bolest uzročnik drugačije biće.

U 19. stoljeću Karl Landsteiner, Robert Koch i Louis Pasteur su proučavali uzročnike zaraznih bolesti i postigli izuzetno značajna otkrića za čovječanstvo, ali i živi svijet općenito.

Danas djeluje ludo hrabro i nedopustivo kako je Louis Pasteur spasio od sigurne smrti dječaka Josepha Meistera kojeg je ugrizao bijesan pas tako što ga je cijepio pripravkom od sasušene moždine zeca uginulog od bjesnoće, a kojeg je prethodno ispitao na psima. Dječak je, kad je odrastao, do smrti financijski podržavao rad Pasteurovog instituta i brinuo o donacijama kako bi se dalje unapređivala ta važna znanost.

U 18. stoljeću tako su nastale nove znanosti – mikrobiologija i imunologija, a zatim infektologija i epidemiologija.

U novije doba je tijekom dvaju stoljeća iznimno puno ljudi umiralo od tuberkuloze, a iako je bolest zahvaćala pripadnike viših klasa ipak je i danas bolest pretežno siromašnih ljudi.

I na kraju, u 20. stoljeću pandemije gripe su poharale brojne nove žrtve, a krajem stoljeća AIDS.

Nakon Drugog svjetskog rata tisuće djece su obolijevala od dječje paralize i stravični su podaci kako su završavali na umjetnim plućima što je vrlo uznemirujući prizor: malo dijete koje ne može disati bez pomoći tih ogromnih limenih konzervi i mora tako ležati mjesecima.

Mnogo djece se nije oporavilo ili bi preživjeli, ali s trajnim invaliditetom tako da su morali hodati uz pomoć ortoza ili biti u kolicima. Zamislimo dijete od četiri do pet godina koje umjesto da trči, igra se, raste, napreduje, ostaje prikovano za kolica, a bolest je moguće izbjeći! Tada je počela utrka oko proizvodnje cjepiva protiv poliomijelitisa koje će učinkovito spriječiti bolest.

Djelovanjem Svjetske zdravstvene organizacije, ali i drugih institucija, cjepiva su postala dostupna i u brojnim vrlo siromašnim državama gdje su djeca i dalje umirala od zaraznih bolesti unatoč sveopćem napretku.

Ovaj tekst pišem s namjerom da jednostavnim rječnikom objasnim bitne činjenice vezane uz pandemiju, kako bi se sugrađani lakše odlučili o cijepljenju protiv bolesti COVID-19, ali i kako bih ispunila liječničku obavezu da sam sve učinila što je u mojim moćima kako bi u javnost došle precizne informacije razumljive svakome i kako bih pokušala nadglasati mrežu dezinformacija i lažnih vijesti

Naša javnost možda ne zna da danas još uvijek postoje države gdje se umire od bjesnoće, bakterijskih i virusnih proljeva te brojnih drugih zaraznih bolesti, a u tim državama je to prvi uzrok smrtnosti djece.

Ovo pitanje kao i pitanje gladi zaista otvara nove dvojbe oko toga koliko se svijet posvetio aktualnoj pandemiji, a nije desetljećima razriješio pitanje preraspodjele hrane i pitke vode te dostupnosti cjepiva svima.

Zbog čega sam napisala ovaj kratki pregled povijesti mikrobiologije, imunologije, a zatim epidemiologije?

Upravo zato da mlađe generacije shvate veličinu i značaj napretka znanosti kao i snagu potvrde odnosno dokaza za temelje vakcinologije koja je od tada značajno unaprijeđena.

Naime, često se želi prikazati da oni, koji znaju vrijednost cijepljenja kao najučinkovitije i superiorne metode prevencije, ismijavaju ove druge. No to je još jedna od laži jer nije riječ o ismijavanju nego nastojanju da im se ukaže kako su u zabludi te da je apsolutno nefer da se tako velika dostignuća postignuta od 18. do 21. stoljeća sada nastoje nihilistički pretvoriti u pepeo ili pojednostavniti do maksimuma te širiti dezinformacije kako je sve o tim znanostima bila laž.

Ono što nije u medijima objašnjeno je da mi epidemiolozi ne smijemo raditi za farmaceutsku industriju i sav stručni rad (koji je u velikoj mjeri i znanstveni) usmjeren je preispitivanju konkretnih činjenica, procjeni objavljenih rezultata istraživanja te primjeni na najbolji mogući način.

Mi ne smijemo, ali i ne možemo svoj posao raditi van javno financiranog zdravstva. Također nam je posao da budemo objektivni u procjeni koristi i štete te stalnom vaganju tih dviju strana kako bi zdravlje zajednice bilo osigurano i zaštićeno.

Svakako, nismo oni koji odlučuju u političkom smislu, ali bi politika daleko lakše odlučivala ako bi se temeljila samo na epidemiološkom stručnom mišljenju. Pri tome mislim na svjetsku politiku, ali i sve lokalne politike.

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA I PRECIZNE UPUTE KLIKNITE OVDJE.

    •  Ukidamo li liječničku profesiju?
    •  Bolnica na kraju grada
    •  Nema mjesta panici, ali što trebamo znati o legioneli?
    •  Može li AI povećati učinkovitost zdravstva i dijagnostike
    •  Kako matematička nepismenost jednostavno manipulira ljudima
    •  Liječnik mora biti materijalno potpuno neovisan o bolesniku
    •  Hripavac se širi zbog opadanja imunosti i necijepljenja djece
    •  Preventivnim pregledom uzorka stolice spašavate život
    •  Kako osigurati vjerodostojnost istraživanja o prehrani
    •  Kako pomiriti privatizaciju s prednostima domova zdravlja

> Svi tekstovi ovog autora