autograf.hr

novinarstvo s potpisom

UKRAJINA ČIM PRIJE U EUROPSKU UNIJU!!

Što kada politici samo ostaje psovka?

AUTOR: Jurica Pavičić / 28.04.2016.

Jurica Pavičić

Ako analitičar želi pokazati do koje je mjere (ne samo) naš politički sustav otuđen i lišen suštinskog sadržaja, onda to najbolje može pokazati tako da analizira njegov jezik. Jer, poststrukturalisti bi rekli da jezik JEST sadržaj, a u hrvatskoj (i ne samo) hrvatskoj politici jezik je potpuno otuđen. On se uglavnom sastoji od desetljetno nataloženih, tobože neideoloških i ritualno praznih formula koje ne znače ništa.

Nužne reforme? Programska suradnja? Osuda svih totalitarizama? Nužni rezovi? Ne zanima nas ideologija? Institucije koje rade svoj posao? Visoko podignuta ljestvica? Stručnost i profesionalnost?

To su samo neke od praznih, tobože nespornih i navodno neideoloških fraza s kojima hrvatska politička kasta igra već desetljećima ping-pong, asanirajući politički jezik i pretvarajući javni prostor u besadržajnu baruštinu u kojoj se svi svađaju, a zapravo se nitko ni s kim ni oko čega bitnog ne razilazi.

Ako analitičar želi pokazati do koje je mjere (ne samo) naš politički sustav otuđen i lišen suštinskog sadržaja, onda to najbolje može pokazati tako da analizira njegov jezik. Jer, poststrukturalisti bi rekli da jezik JEST sadržaj, a u hrvatskoj (i ne samo) hrvatskoj politici jezik je potpuno otuđen. On se uglavnom sastoji od desetljetno nataloženih, tobože neideoloških i ritualno praznih formula koje ne znače ništa

Tijekom desetljeća, politički je jezik postao ružna, rogobatna skrama u kojoj ništa više nema sadržaj, jezik je tu da prikrije a ne da otkrije, a bilo kakav afekt, strast i uzbuđenje izbačeni su niz štenge zajedno s tzv. “ideologijom”.

U taj pseudojezik pseudokonsenzusa i pseudoprograma u utorak je konačno ušlo nešto sočno, nešto sadržajno, nešto što otkriva razumljive i ljudske osjećaje: ušla je – naime – psovka.

Tu psovku – to majušno “jebite se” – izgovorio je Ivan Kovačić, gradonačelnik Omiša i Mostov saborski zastupnik – nakon što je saznao da je lokalni omiški HDZ opet za šefa izglasao čovjeka protiv kojeg je on podigao desetak kaznenih prijava.

Mirni i pitomi stomatolog Kovačić probudio se jednog jutra i spoznao da – pet mjeseci nakon izbora – počiva u istoj koalicijskoj ložnici s monstrumom zbog kojeg je otpočeo političku karijeru. U tom trenutku Kovačić je opsovao. A ta psovka bila je prva ljudska reakcija u hrvatskoj visokoj politici nakon mjeseci i mjeseci. Nakon mjeseci lažnog, gnomskog metajezika netko je opsovao jer mu je dosta. Kao što je – jednom, nedavno – dosta bilo i Mostovim glasačima.

Nas novinare sada je lako optužiti za duple standarde. Kad psuju Kerum i Mamić, to je za osudu, kad Kovačić psuje nije. Ali postoji krupna razlika među tim primjerima.

Kad je Kovačićeva politička opcija nastajala, a nastala je dobrim dijelom baš u Omišu, nastala je da bi suzbila endemsku kaulerpu “škaričića”. Sada je s njima u koaliciji. To je trenutak u kojem nas jezik izdaje, kad nam preostaje samo gluha, “šporka rič”

Kod Keruma, nije postojala razlika između lingvističkog stila, te političkog i poduzetničkog stila – kod njega je sve bilo psovka.

Kod Mamića, leksički ekscesi bili su pomno dozirano oruđe da se prestane govoriti o bitnom A, te da se umjesto toga govori o nebitnom B. Kovačićevo “jebite se” – nasuprot tomu – pokušaj je da se razgovor vrati na A, na ono bitno, bitno koje je ostalo zatrpano pod kramom šupljeg političkog metajezika.

A ta bit je ova. Kad je Kovačićeva politička opcija nastajala, a nastala je dobrim dijelom baš u Omišu, nastala je da bi suzbila endemsku kaulerpu “škaričića”. Sada je s njima u koaliciji. To je trenutak u kojem nas jezik izdaje, kad nam preostaje samo gluha, “šporka rič”.

(Prenosimo s portala Jutarnjeg lista).

Još tekstova ovog autora: