Što oštri kritičari novog prijevoda Biblije ne razumiju

Veliki sam ljubitelj biblijskog prijevoda Kršćanske sadašnjosti, zapravo Zagrebačke Biblije iz 1968. godine. Uvjerljivo se najviše koristio i promicao u mojoj obitelji i crkvi za vrijeme mojeg odrastanja i bio je moja prva Biblija s posvetom. Postao je dio mene i vjerojatno će do kraja života ostati najbliži mojem srcu, bez obzira što ponegdje jako volim Šarića (Psalam 103, kojeg sam naučio napamet, i dalje si povremeno u mislima recitiram isključivo u revidiranom Šarićevom prijevodu). Pokušavao sam s novim prijevodima, primjerice Varaždinskom Biblijom, no nikad me nisu osvojili kao Zagrebačka Biblija.

Ipak, kao netko tko je specijalizirao i predaje biblijske znanosti (Novi zavjet), s velikim sam nestrpljenjem iščekivao novi prijevod Hrvatskog biblijskog društva, jer znam koliko se ozbiljno, dugo i s kakvim stručnjacima radio, te sam se veselio kako će Biblija zvučati na današnjem jeziku. Naime, meni se zbog filoloških afiniteta (prije novozavjetnog grčkog magistrirao sam i predavao francuski jezik i književnost) nije problem prilagoditi da razumijem pedeset i osam godina star prijevod. Za gušt redovito čitam i prijevod iz 16. stoljeća!

Novi prijevod ne ukida stare prijevode, nego popunjava prazninu

No, javljali su mi se mladi koji jednako gorljivo čitaju Bibliju, da bi rekli kako im je teško razumjeti neke biblijske ulomke iz Zagrebačke Biblije. Neki su zbog toga čak odustali od čitanja Starog zavjeta. Kako bih ih ponovno zadobio, poklonio sam im Suvremeni hrvatski prijevod (čije je izdavanje vodio pokojni Mladen Jovanović), što im je puno pomoglo.

Suvremeni hrvatski prijevod je načinjen odgovorno i preveden je s izvornih jezika, no uvijek sam im napomenuo da je to dinamički prijevod, znatno odmaknut od formalnog pristupa — dakle, ima veću slobodu u parafraziranju, što nije najidealnije ako se želi prići što bliže izvornom biblijskom izričaju. I tako smo donedavno mogli birati samo arhaični hrvatski jezik bliži biblijskom izričaju (Zagrebačka Biblija, Šarić i drugi) ili suvremeni hrvatski jezik udaljeniji od biblijskog izričaja (Suvremeni hrvatski prijevod i Knjiga o Kristu).

Upravo tu prazninu popunio je novi prijevod Biblije — suizdanje Hrvatskog biblijskog društva (HBD) iz Zagreba i Medijskog centra Vrhbosanske nadbiskupije iz Sarajeva, u distribuciji splitske Nakladničke kuće Verbum i Naših ognjišta iz Tomislavgrada. S njime imamo Bibliju čiji je jezik, kako je zagrebački nadbiskup i predsjednik Hrvatske biskupske konferencije Dražen Kutleša napisao u njezinom Proslovu, ”vjeran izvorniku, a istodobno pristupačan i razumljiv suvremenom čitatelju”.

Prvi put u povijesti: hrvatska Biblija s proslovima dvaju nadbiskupa

Zato sam se nemalo iznenadio kad su osvanuli nesmiljeni napadi na prijevod Biblije HBD-a. Očekivao sam da će se tu i tamo pojaviti koji zabrinuti glas na društvenim mrežama, ali ne i da će najglasniji protivnici biti ugledni katolički svećenici poput don Antona Šuljića i mons. Ivana Šaška, pomoćnog zagrebačkog biskupa.

Zateklo me to, između ostalog, zato što je Šašku izravno nadređeni Kutleša napisao svoj Proslov 1. siječnja 2025. godine. Dakle, ne prije petnaest godina kad još nije znao kako zvuči tekst novog prijevoda. Odmah iza Kutlešinog, ta Biblija sadrži i Proslov vrhbosanskog nadbiskupa i predsjednika Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine Tome Vukšića. Dakle, kad uzmete tu Bibliju u ruke, u njoj — prvi put u povijesti — držite i proslove najviših crkvenih velikodostojnika iz Hrvatske i Bosne i Hercegovine.

I ako bi netko pomislio da su se nadbiskupi u proteklih godinu dana iz nekog razloga pokajali što su napisali proslove za prijevod u koji su imali puni uvid unazad dvije godine, podsjećam da su obojica napisali i govore podrške za svečano predstavljanje novog prijevoda u Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu, 12. prosinca 2025. godine. Dok sam tamo slušao njihove isključivo pohvalne riječi (Kutlešin govor je iznio pomoćni zagrebački biskup Marko Kovač, a Vukšić je svoj iznio osobno — oba su dostupna u cijelosti na stranicama Informativne katoličke agencije i, nešto skraćeno, na portalu Ekumena), nisam mogao pojmiti kakve se napetosti nalaze u hrvatskim katoličkim ”kuloarima”.

Neću ulaziti u to kakvi su odnosi (moći) između nadbiskupa i različitih biskupa i struja — o čemu se ovih dana također pisalo — jer je to izvan područja onoga što znam. Također ne znam otkud Šaškovo jadanje da su biskupi dali odobrenje HBD-u da Bibliju objavi ”kao svoje izdanje”, a ne u sunakladništvu, ”posebno ne privatne nakladničke kuće” — kao da su Medijski centar Vrhbosanske nadbiskupije iz Sarajeva te splitski Verbum nekakve protucrkvene udruge.

Kršćansku sadašnjost i Verbum sam uvijek doživljavao kao sestrinske hrvatske katoličke nakladničke kuće s istim poslanjem. Ali priznajem da ne znam pozadinu netrpeljivosti koju Šaško očito osjeća prema Verbumu, imputirajući mu navodne niske motive. No, ono što znam jest da je Šaško u svojem kritičkom osvrtu prilično nespretno izletio iz područja onoga što on zna.

Novi prijevod je djelo najstručnijih hrvatskih katoličkih bibličara

Šaško je specijalizirao liturgiku, a ne biblijske znanosti, za razliku od dva glavna urednika novog prijevoda Hrvatskog biblijskog društva — vodećih hrvatskih katoličkih stručnjaka za Stari i Novi zavjet Bože Lujića i Mate Zovkića. Jesu li oni (Lujić nažalost sada već pokojan) zaslužili takve napade, koji kod Šuljića postaju i pomalo neukusni: ”Reći ću… mnogo vike, ali trebalo je malo više rada da se dobije bolji konačni proizvod”?

Šuljić si je dopustio izreći i začuđujuće neinformiranu ”objekciju“ (da se poslužim njegovim izrazom) da se ne zna iz kojih jezika i kojih originala je novi prijevod rađen, premda je više od mjesec dana prije njegovog istupa Informativna katolička agencija 3. prosinca 2025. prenijela:

”Lipovšek je pojasnio da je prevođeno s izvornih jezika — hebrejskog, aramejskog i grčkog jezika. Pri tome su prevoditelji koristili posljednja kritička izdanja s izvornim tekstovima: Biblia Hebraica Stuttgartensia, The Greek New Testament i Gottegenzis Bibel za deuterokanonske knjige. ‘Ta kritička izdanja, osobito Starog zavjeta, uključuju i zadnje kodekse, to jest zadnje izvorne tekstove koji su nađeni. Uključuju primjerice Lenjingradski kodeks i Kumranske spise, pa će neke knjige, poput primjerice Knjige Sirahove, zvučati malo drukčije’, pojasnio je Lipovšek.”

Šuljić i Šaško takvim napadima ne omalovažavaju samo glavne urednike, već i dekana Katoličkog bogoslovnog fakulteta Marija Cifraka, jednog od dvadesetorice katoličkih prevoditelja nove Biblije.

Osim toga, dugogodišnji direktor i sada tajnik HBD-a Damir Lipovšek, te sadašnji predsjednik Dražen Brodarić, također su vjerni katolici (potonji je prošle godine proslavio četrdeset godina službe kod oltara), kao i stilisti ove Biblije Boris Beck i Marko Alerić (potonji i član Opus Deija). To je već dvadeset i šest uvaženih imena, teologa i spomenutih crkvenih velikodostojnika, koji očito nisu dovoljni da kritičari ne bi zaključili kako je obmana tu Bibliju predstavljati kao katoličku.

Novi prijevod je (kao i Zagrebačka Biblija) slijedio smjernice Drugog vatikanskog koncila

Naime, Šašku smeta što su pored svih njih radila i tri protestantska prevoditelja (premda istodobno proturječno jadikuje što nije bilo nijednog pravoslavca). To su bili Danijel Berković iz Evanđeoske pentekostne crkve, Dragutin Matak iz Kršćanske adventističke crkve te pokojni Davorin Peterlin iz Baptističke crkve. Dodat ću i da je redaktor za hebrejski tekst bio rabin Kotel Dadon, a lekturu i korekturu radili su Karlo Lenart i Miroslav Vukmanić, obojica iz Kršćanske adventističke crkve.

Mogli bismo govoriti koliko je apsurdno smatrati da tri nekatolička prevoditelja i tri nekatolička obrađivača teksta — pored dvadesetorice katoličkih prevoditelja, katoličkih stilista, katoličkih urednika te katoličkog predsjednika i katoličkog tajnika HBD-a — ugrožavaju ”katoličnost” nove Biblije. Mogli bismo ukazati i na to da se uključenjem triju protestantska prevoditelja odalo bar malo počasti činjenici da su upravo hrvatski protestanti prvi objavili cjeloviti hrvatski prijevod Novog zavjeta (Dalmatinov i Konzulov glagoljski Novi testament iz 1562./1563.).

No, za katolike je važno da shvate kako je Šaškov eksluzivistički stav duboko antikatolički, čak i sektaški (jedino sam još od Jehovinih svjedoka čuo da inzistiraju na korištenju Biblije koju su prevodili isključivo pripadnici njihove crkvene zajednice) i izravno protivan smjernicama Drugog vatikanskog koncila (Dei Verbum 22).

Njih u Proslovu nije propustio spomenuti ni nadbiskup Vukšić, podsjetivši nas kako Koncil ”predlaže da katolički prevoditelji pri tome surađuju s nekatoličkim bibličarima”. To, između ostalog, osigurava da niti jedna vjerska zajednica ne navlači prijevode na svoj dogmatski mlin, nego da dopusti biblijskom tekstu da kaže ono što doista govori.

Novi prijevod je ”katoličkiji” od onog Zagrebačke Biblije, koju su zajedno uredili katolici i ateisti

Zanimljivo, upravo te smjernice iz 1965. godine omogućile su tri godine kasnije stvaranje prijevoda koji Šaško smatra jedinom pravom katoličkom Biblijom — prijevod koji je 1968. godine objavila Nakladnička kuća Stvarnost, i koji je potom nazvan Zagrebačkom Biblijom. Bez tih smjernica teško da bi prijevod Zagrebačke Biblije nastao, jer je daleko manje ”katolički” od novog prijevoda Hrvatskog biblijskog društva.

Naime, uredništvo Zagrebačke Biblije (čije je izdavanje Kršćanska sadašnjost preuzela tek 1974. godine, pa se kasnije počela nazivati KS) bilo je samo 50% katoličko, a 50% komunističko. Drugi urednik bio je veliki fra Bonaventura Duda, no glavni urednik je bio Jure Kaštelan, slavni partizan, uvaženi jugoslavenski i najugledniji suvremeni hrvatski pjesnik. Da, isti onaj koji je opjevao jugoslavenske partizane u slavnoj i poslije ekraniziranoj poemi ”Tifusari”, što je u današnjem hrvatskom društvu postao posprdan izraz za ljevičare i liberale.

On je, uz lektora i svojeg također komunističkog kolegu Josipa Tabaka — zapravo glavni zaslužan za jezični izričaj Zagrebačke Biblije, koju Šaško toliko hvali i smatra nezamjenjivom. I ne samo to. Čitav projekt objavljivanja Zagrebačke Biblije nije pokrenula Crkva, već državno komunističko Nakladničko poduzeće Stvarnost. Šaško sve to vješto prešućuje.

Kako Katica Knezović u isusovačkom časopisu ”Obnovljeni život”, u članku ”Zagrebačka Biblija (1968.—1998.) — I. dio: Nastanak Zagrebačke Biblije” (koji toplo preporučam, kao i drugi dio) sažima: ”Izdavačko poduzeće Stvarnost, po riječima tadašnjega njezinog direktora Ive Košutića, da ne dođe u financijski škripac nakanilo je izdati Bibliju.” Zato se Zagrebačka Biblija i danas ponekad naziva Biblija Stvarnost, jer je došla na svijet kao izdanje istoimenog državnog komunističkog poduzeća.

Marko Grčić, jedini od dva živuća sudionika tog monumentalnog projekta, u nedavnom je prisjećanju ovako opisao njegove glavne nositelje: ”U glavnom timu projekta ispred Crkve su bili teolog i stručnjak za Bibliju fra Bonaventura Duda i teolog Jerko Fućak, vrhunski poznavatelj Biblije. Državu su pak zastupali ugledni pjesnik, partizan, intelektualac, sveučilišni profesor Jure Kaštelan; on je bio veza između Crkve i države. A uime sekularnog svijeta u timu je bio genijalni prevoditelj Josip Tabak. Bio je to Štab Providnosti Božje, kako su se u šali sami nazivali.”

Zagrebačka Biblija bila je spoj rada katoličkih bibličara i sekularnih komunističkih književnika i urednika, koji su cijeli projekt nadgledali i objavili. Time ne želim reći da je manje vrijedna ili manje vjerna izvornom tekstu. Samo želim reći koliko su apsurdni napadi na novi prijevod Hrvatskog biblijskog društva, da nije dovoljno katolički, i obrana Zagrebačke Biblije kao pravog katoličkog prijevoda, koji je to bio daleko manje nego novi prijevod Hrvatskog biblijskog društva.

Aorist u hebrejskom ne postoji, a u grčkom jednostavno označava punktualnost

Valja napomenuti i to da je Zagrebačka Biblija rađena u nemoguće kratkom roku, i da zapravo nije riječ o novom prijevodu nego o jezičnom usklađivanju i provjeri već postojećih rukopisa, koji doduše jesu rađeni s izvornikâ. Najveći dio teksta je (po prijedlogu Hrvatskog književnog društva sv. Jeronima) preuzet iz prijevoda profesora Katoličkog bogoslovnog fakulteta Antuna Sovića, koji je po nalogu zagrebačkog nadbiskupa Antuna Bauera od 1928. do 1932. godine preveo cijelu Bibliju, s hebrejskog, aramejskog i grčkog. Zagrebačka Biblija je od njega preuzela Stari zavjet (osim Petoknjižja, Psalama i Pjesme nad pjesmama), dok je za Novi zavjet preuzela prijevod fra Ljudevita Rupčića.

Posebno je zanimljivo da je Sović izbacio sve aoriste. Književnici iz vremena komunizma su ga vratili — za što im je biskup Šaško, čini se, vrlo zahvalan. No, zašto je Sović prije skoro stotinu godina izbacio aorist? Osim što je očito smatrao da je već tada prestao biti dio suvremenog hrvatskog jezika, razlog leži i u biblijskim jezicima.

U hebrejskom aorist ne postoji! Štoviše, ne postoje glagolska vremena kako ih mi imamo, već su ključni glagolski vidovi: qatal (svršeni vid), koji se kod nas može prevesti perfektom ili aoristom, te yiqtol (nesvršeni vid), koji označava nedovršenu, trajnu ili buduću radnju.

Premda grčki ima mnogo sličniji glagolski sustav našem, ni tamo svrha aorista nije izraziti glagolsko vrijeme, već glagolski vid, koji je u njegovom slučaju tehnički neodređen, odnosno ”točkast”, a u praksi u većini slučajeva svršen (suprotnost imperfektu, koji u grčkom izražava nesvršeni vid, odnosno ”crtu”). Dakle, opet je svejedno hoćemo li ga prevesti aoristom ili perfektom, jer i jedan i drugi izražavaju svršenu radnju. Vjernost biblijskom tekstu uopće ne zahtijeva aorist.

Katolički tvorci Zagrebačke Biblije bili su svjesni potrebe za boljim budućim prijevodima

Tvorci Zagrebačke Biblije znali su da taj prijevod nije konačno djelo. Fra Jerko Fućak je sudjelovao u njezinom stvaranju, ali i njezinoj najznačajnijoj i zapravo jedinoj pravoj reviziji 1972. godine, kad je s Dudom iznova preveo Novi zavjet (i od tada su izdanja Kršćanske sadašnjosti uključivala njihov umjesto Rupčićev prijevod Novog zavjeta, ali je Stari zavjet ostao isti; ta se Biblija naziva Jeruzalemskom Biblijom). Fućak je rekao jednu značajnu istinu koja pokazuje zašto je novi prijevod HBD-a prijeko potreban i zapravo se trebao pojaviti puno ranije:

”Kad se sve to ima na pameti, vidi se kako nas je malo i kako su svi naši pokušaji tek pionirski radovi. Ali učinili smo što smo znali i umjeli s ljudima koje smo uspjeli okupiti u vremenu koje smo imali na raspolaganju. Iz svega je pak jasno kako nijedan prijevod ne može biti konačan, nego samo, kako bi fizičari rekli, plod metode progresivne aproksimacije.” Kad je to rekao, Fućak vjerojatno nije mogao pojmiti da će proći gotovo šest desetljeća do sljedećeg prijevoda Biblije.

Zato je stilist Boris Beck potpuno u pravu kad kaže: ”Promijenilo se društveno uređenje, političke i kulturne okolnosti, ali i sam hrvatski jezik. Kod nas nije pitanje zašto novi prijevod, nego zašto se tako dugo čekalo? Prošlo je šezdeset godina od prošlog prijevoda, i mi zapravo kasnimo više desetljeća. Potrebno je ponuditi novi biblijski stil, koji bi bio ozbiljan i primjeren, a opet razumljiv novim generacijama.”

Novi prijevod nastavlja tisućljetnu hrvatsku borbu za vjeru na narodnom jeziku

Da se vratimo nedostatku aorista. Beck tu navodi opet Fućka, koji je rekao da su ti glagolski oblici ”de facto mrtvi i nisu potpuno prikladni za prenošenje Božje riječi koja je zapravo živa”. Beck podsjeća: ”Svi vjernici koji su navikli na postojeće prijevode — a imamo ih zbilja dva, veoma lijepa i vrijedna — slobodni su ih i dalje koristiti, ništa nije zabranjeno.” Isto tako, nakladnici novog prijevoda HBD-a su posve jasno izrazili da im nije cilj zamijeniti Zagrebačku bibliju u liturgiji. To je isključiva odluka Crkve.

Ipak, postoji i tu određena ironija s obzirom na činjenicu da se Hrvati toliko ponose svojom tisućljetnom tradicijom liturgije na narodnom jeziku, zbog koje su kralj Tomislav i Grgur Ninski prije 1100 godina čak došli u sukob s Papom Ivanom X., koji je kralju Tomislavu napisao: ”Ta koji bi se odabrani sin svete rimske crkve, kao što ste vi, radovao prikazati Bogu žrtvu na barbarskom ili slavenskom jeziku?” Grgur je zbog toga i izgubio Ninsku biskupiju. A zašto? Jer se borio za bogoslužje na razumljivom jeziku.

Ako Crkva i nije spremna učiniti liturgijski jezik razumljivijim, svakako je pozvana podržati bilo koji napor da se Biblija novim naraštajima učini dostupnom na jeziku koji razumiju. Šaško podsjeća na potrebu usklađivanja prijevoda s Vulgatom. No, osim što je Drugi vatikanski koncil također jasno kao najvažniji označio prijevod s izvornih jezika (Dei Verbum 22), Šaško propušta još jednu važnu povijesnu činjenicu.

Novi prijevod nastavlja novozavjetnu i Vulgatinu tradiciju običnog jezika

Sv. Jeronim je preveo Bibliju na latinski jezik upravo zato da bi je razumio narod, koji je tada govorio nečim što se u romanistici naziva vulgarni latinitet. To nije bio nepristojan, nego prijelazni narodni (od lat. vulgus = ”običan narod”) latinski jezik iz kojeg su se kasnije razvili ostali romanski jezici poput talijanskog, francuskog, španjolskog i portugalskog. Dakle, sv. Jeronim svoj prijevod nije radio da bi bio ”liturgijski ispravan”, već da bude na jeziku kojim je narod tada govorio.

I ne samo to. Za biblijski hebrejski i aramejski nisam toliko stručan (no, mogu reći da je biblijski hebrejski vrlo jednostavan i doslovan jezik s vokabularom od svega osam do devet tisuća riječi), ali za Novi zavjet dobro znam da nije pisan na prestižnom atičkom grčkom iz doba Platona, znanom i kao klasični grčki.

Umjesto toga, Novi zavjet je pisan na helenističkom grčkom, koji je nastao od atičkog, ali je doživio znatno pojednostavnjenje. Zato se i nazivao koiné, što također znači ”običan”. Atički grčki se i tada koristio među književnim i filozofskim elitama, ali apostoli i evanđelisti su napisali Novi zavjet na običnom koiné grčkom kakvoga su razumjeli novi naraštaji i sve klase.

Prijevod HBD-a savršeno slijedi tu tradiciju razumljivosti na trenutno govorenom jeziku. Tradiciju koiné Novog zavjeta. Tradiciju Jeronimove Vulgate. Standardni hrvatski prijevod je današnja Hrvatska Vulgata — ne nepristojan jezik, nego jezik koji potpuno razumije narod danas. To je bila i ostala svrha evanđelja.

Omiljeni biblijski redak Baby Lasagne: ”Hvalim te, Oče, što si ovo objavio jednostavnim ljudima”

Pogledajte samo pjevača Baby Lasagnu kako otvara novi hrvatski prijevod Biblije (u videu na portalu Bitno) i čita u njemu omiljeni biblijski ulomak iz Mateja 11, 25-30. Odmah se oduševio i rekao:

”Već ovdje vidim da mi je malo jasnije. Znam da je ista poruka [i u starom prijevodu], samo znam da sam trebao nekoliko puta čitati rečenicu da je shvatim. Ovdje ti je odmah jasno. Ista poruka, isti osjećaj poruke, ali je nekako jednostavnije i direktnije.”

Tko može na ovo ostati hladnokrvan i reći: ”Užas, držimo se starog uzvišenog jezika”? Ja sam prvi protiv antiintelektualizma, populizma i osiromašivanja jezika (a, vjerujte, i urednici prijevoda HBD-a); ali isto tako prepoznajem božansku istinu koju je Isus izrekao upravo u tom Baby Lasagni omiljenom ulomku:

”Tada je Isus uskliknuo: ‘Hvalim te, Oče, Gospodaru nema i zemlje, što si ovo sakrio od mudrih i razumnih, a objavio jednostavnim ljudima. Da, Oče, ti si htio da tako bude’.” (Matej 11, 25.26 — HBD)

Čuvajmo se da ne budemo među onima koji nisu dovoljno jednostavni da prime Božju objavu, ili još gore, da nam Isus mora uputiti ukor: ”Teško vama, pismoznanci i farizeji, licemjeri! Zaključavate nebesko kraljevstvo pred ljudima: niti vi u njega ulazite, niti dopuštate da uđu oni koji bi to htjeli.” (Matej 23, 13 — HBD)

Ako već na liturgiji ne mogu razumjeti biblijske ulomke, nemojmo obeshrabrivati mlade koji se oduševe kad shvate da mogu sami čitati Bibliju na jeziku koji im konačno zvuči kao njihov. Ionako je samostalno čitanje ključno za upoznavanje s Božjom riječju, jer čak i da tri godine svakog dana idete na misu, čuli biste svega 16 % Starog i 71 % Novog zavjeta.

Da, liturgičaru će možda djelovati osiromašeno kad netko uzbuđeno kaže da mu je pročitati izvješće o Isusovom rođenju u novom prijevodu bilo kao da je pročitao novinski članak. Ali tom čovjeku će to biti živa Božja riječ koja konačno zvuči kao stvarnost.

 

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN HR8923600001102715720 (SWIFT/BIC: ZABAHR2X za uplate iz inozemstva) ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Radujte se, narodi!
    •  Nacionalizam nema ništa s Isusovom porukom
    •  Noć vještica ili Dan reformacije?
    •  Kakav je bio Isusov kulturni rat?
    •  Detuđmanizacija Hrvatske: ne na način na koji smo očekivali
    •  Ako ne znaš što je bilo...

> Svi tekstovi ovog autora