Što znači ”Obamina doktrina”

Kao što papa Franjo nije usporediv s Benediktom XVI. ili s Ivanom Pavlom II., tako ni Barack Obama ne može samo tako biti omalovažen i optuživan etiketama sličnima onima koje su se lijepile, mnoge s pravom, Richardu Nixonu ili Georgeu W. Bushu. Kani se pokazati u ovome osvrtu da se možemo prestati ljutiti na one koji su Obami dali Nobelovu nagradu za mir, jer će trebati vrlo pažljivo proučiti ono što se sada već jasno može nazvati ”Obaminom doktrinom” te pogotovo jer trijezni ljudi strahuju od onoga u što bi se SAD i svijet mogli pretvoriti da Obamu slučajno naslijedi nepismeni huligan kao što je Donald Trump. Apage Satanas.

Povijesnim ateriranjem Baracka Obame na Kubu, što je prvi posjet jednog aktivnog predsjednika u 88 godina (Jimmy Carter je bio u Havani od 28. do 30. ožujka 2011.), u sjećanje se vratila legenda ili navodna izjava Fidela Castra jednom britanskom novinaru 1973. kada je lider revolucije rekao da će SAD sjesti razgovarati s Kubom kada američki predsjednik bude crnac i kada Papa bude netko iz Latinske Amerike. Eh, sad, je li to šala nekog kubanskog taksista (vjerujte mi na riječ, oni zaista znaju biti duhoviti) ili Fidelovo proročanstvo manje je važno. Bitno je shvatiti da sve polako dolazi na svoje mjesto. Naravno, ako su akteri pravi.

Mislim da je američki predsjednik izuzetan akter. Štoviše, smatram da je Obama pokazao da je izvanredan državnik i da nitko od prethodnika, čak ni Clinton, Reagan, Nixon ili, pazite, Kennedy, pa čak ni Roosvelt, svi odreda političari jakih osobnosti, nije imao toliko vlastitih a dobrih ideja koliko ih ima Obama, po mom skromnom sudu najbolji američki predsjednik od Woodrowa Wilsona. Deset mjeseci prije napuštanja Bijele kuće pokazao je koliko je značajan.

Mislim da je američki predsjednik izuzetan akter. Štoviše, smatram da je Obama pokazao da je izvanredan državnik i da nitko od prethodnika, čak ni Clinton, Reagan, Nixon ili, pazite, Kennedy, pa čak ni Roosevelt, svi odreda političari jakih osobnosti, nije imao toliko vlastitih a dobrih ideja koliko ih ima Obama, po mom skromnom sudu najbolji američki predsjednik od Woodrowa Wilsona. Deset mjeseci prije napuštanja Bijele kuće pokazao je koliko je značajan

Nitko od njegovih prethodnika nije pokazao toliko smjelosti, iskrenosti i bistrine, pače i oštre opozicije najgoroj politici Washingtona u obrazlaganju uloge SAD-a u svijetu. On se suprotstavlja na najotvoreniji način vlastitim suradnicima i onima koji tvore američki establishment ne libeći se prikupljati neprijatelje na svim paralelama i meridijanima.

U broju mjesečnika The Atlantic za travanj i pod naslovom ”Doktrina Obama” prikazuje se plod šestosatnog razgovora novinskog stručnjaka za vanjsku politiku Jeffreyja Goldberga s Obamom; materijal je već postao obavezan u svim ministarstvima vanjskih poslova koja drže do sebe. Taj će se broj časopisa, odnosno doktrina bez ikakve sumnje učiti na sveučilištima. Osobito treba zapaziti nešto fundamentalno, a to je samoća američkog predsjednika, koji biva ojačan isključivo vlastitim razmišljanjima i odlukama.

Nabrojimo najvažnije teme: Obama je internacionalist i idealist; Treba prakticirati multilateralizam kako bi se zatomile bahatost, osornost i pohlepa; Valja napustiti tzv. Washingtonski priručnik koji je definirao geopolitički konsenzus, uglavnom diktiran od vojne industrije i ekstremno desnih lobija; Politika neprelaženja crvene linije prema Assadu se pokazala točnom, sve drugo bi zemlju dovelo do užasna genocida (što ne znači da je ISIL za Obamu kamilica); ISIL treba tući nemilosrdno; Obama optužuje Veliku Britaniju i Francusku za oportunizam jer nisu pridonijeli, a mogli su, da se nađe izlaz za libijsku krizu, dok stanje u Libiji smatra katastrofalnim; Priznaje se krivica zbog dugoga podržavanja Saudijske Arabije i vehabizma, odnosno režima koji ne može funkcionirati u modernom svijetu kad vrši teror nad polovinom vlastitoga stanovništva; Jugoistok Azije puno više obećava i ima daleko veći demokratski potencijal nego što ga ima cijeli Bliski istok, gdje kraljuju ekstremne ideologije; S Rusijom i Kinom treba vježbati strpljenje: Rusija je pred bankrotom, a Kina pred unutarnjom eksplozijom ako uskoro ne krene zadovoljavati interese širih slojeva pučanstva; Najviše ga ipak brinu klimatske promjene i devastacije ekosustava i žali što države ne uočavaju koliko je to velika prijetnja planetu.

Obamina doktrina govori o progresivnoj integraciji Kube i u tranziciji prema demokraciji, naravno, kada lider revolucije bude sahranjen i kada se, što je najavljeno za prvu polovinu 2018., Raúl Castro povuče u mirovinu. SAD će, kako je rečeno disidentima, pomagati da ne dođe do unutrašnjeg sukoba (jer mnogi takvi potencijalni konflikti tinjaju na Kubi), da ne bude obračuna ni noći dugih noževa, već širokog nacionalnog pomirenja, osobito među onim Kubancima koji su emigrirali, njih više od dva milijuna, i onih doma. Promjene će biti, ali će promjene donijeti sami Kubanci. U tome je Obama bio više nego jasan

No nije to sve: ostavio sam kao posljednju jednu tezu koja se tiče tjedna iza nas. Obama je uvjeren da je politika popuštanja prema tri velika problematična žarišta u Latinskoj Americi pokazala dobre ishode: nije se zaoštrilo ni prema Venezueli, kao ni prema Kubi ili Argentini.

Strategija prema Caracasu je slična onoj prema Havani: Obama vjeruje u španjolski scenariji, ne u vijetnamski. Zapravo, uzda se u model kojim je Frankova diktatura, koju je podržavao o užasni katolički nacionalizam, iznutra stvorila prostor za stabilnu demokraciju. Zato je ovih dana u Havani rekao da SAD neće raditi na rušenju sistema.

Vjeruje američki predsjednik, kao što je vjerovao Carter, kao što vjeruje papa Franjo (oboje su radili na normalizaciji odnosa obaju zemalja), da treba dati vremena otoku kako bi svoje učinili ljudi koji su počeli prometovati.

Teorija, Obamina doktrina, govori o progresivnoj integraciji Kube i u tranziciji prema demokraciji, naravno, kada lider revolucije bude sahranjen i kada se, što je najavljeno za prvu polovinu 2018., Raúl Castro povuče u mirovinu. SAD će, kako je rečeno disidentima, pomagati da ne dođe do unutrašnjeg sukoba (jer mnogi takvi potencijalni konflikti tinjaju na Kubi), da ne bude obračuna ni noći dugih noževa, već širokog nacionalnog pomirenja, osobito među onim Kubancima koji su emigrirali, njih više od dva milijuna, i onih doma. Promjene će biti, ali će promjene donijeti sami Kubanci. U tome je Obama bio više nego jasan.

Iluzija? Mislim da je korektnije govoriti o klađenju na one vrijednosti zbog kojih je Obami dana Nobelova nagrada. Kao takav, kao mirotvorac, sa svim slabostima mirotvorca koji obitava u Bijeloj kući i koji zna da mu republikanci vrlo lako mogu pomrsiti račune, u svakom pogledu, Obama se spustio i do Argentine gdje se požurio zamoliti da prestane nepovjerenje između Buenos Airesa i Washingtona, nepovjerenje koje nije novo (znaju nešto o tome oni kojima peronizam nije strani pojam), nepovjerenje koje osobito traži razumijevanje u tjednu kada se Argentina prisjeća početka jedne zaista crne povijesne stranice.

Obamina doktrina je optužba, ako ćemo se baš tražiti u njoj, ekstremne geostrateške i političke irelevantnosti koju ima naša Europska unija: konglomerat zemalja kao što je Hrvatska, bez osobnosti, dakle bez inicijativa, bez smisla i bez suodgovornosti

Naime, 24. ožujka se navršilo 40 godina od vojnog udara kojim je krenula posljednja vrlo krvava vojna diktatura, a koja se nije mogla dogoditi bez blagoslova ondašnjeg vodstva SAD-a. Obama je priznao odgovornost SAD-a, obećao otvoriti arhive i poklonio se žrtvama diktature. Meni dovoljno.

Obamina doktrina je optužba, ako ćemo se baš tražiti u njoj, ekstremne geostrateške i političke irelevantnosti koju ima naša Europska unija: konglomerat zemalja kao što je Hrvatska, bez osobnosti, dakle bez inicijativa, bez smisla i bez suodgovornosti. Ponavljam, od Obame je meni ovo dovoljno.

    •  Shvatite: Milorad Pupovac nije kriv za tragediju Vukovara
    •  Treba nam spomenik kakav je zagovarao Ivan Zvonimir Čičak
    •  Kutlešu ne brinu ni mrtvi ni grabežljivi kapitalizam
    •  Slovo o još jednom (ne)uspjehu, u Nacionalu
    •  20 godina ogromnog doprinosa Documente i Vesne Teršelič
    •  Dođite na promociju možda najvažnije moje knjige
    •  Može li nada doći iz Beograda? Da. Axios, mons. Ladislave!
    •  Novinar Malić i ministar Anušić misle da je Porfirije četnik?
    •  Vatikanska placebo Gospa
    •  Je li SDP ljevica, služi li ona još ičemu danas?

> Svi tekstovi ovog autora