Strah od izbjeglica: slijepilo pred štetom koju si nanose Hrvati

Mnoge je potresla i dirnula priča izbjeglice koji je ovih dana tvrdio da ga je hrvatska policija razdvojila od vlastitog djeteta vrativši ga, bez sluha za njegove vapaje, iz Hrvatske u Bosnu i Hercegovinu, odakle je ilegalno ušao na teritorij naše države.

Mnogi su, zato, bili i razočarani kada se pokazalo da postoje osnovane sumnje da je taj čovjek u svom očaju, ili bolesti, a u svakom slučaju velikoj nevolji, posegnuo za grubom laži.

Kad god nekome damo svoju vjeru, kada mu poklonimo nekoliko grama i minuta svojih emocija, uvijek riskiramo razočaranje i mogućnost da smo prevareni.

Kad god se suočimo s ispruženom rukom prosjaka, pred nama su dvije mogućnosti.

Jedna je da na ispruženi dlan spustimo novčić i mrvicu ljubavi prema bližnjem. Druga je da si uzmemo pravo prosuđivati njegovu nevolju i namjere i tako racionaliziramo svoju sebičnost, kljaštreći tako najljudskiju od svih osobina koje imamo i po kojoj se naša vrsta razlikuje od životinja.

Ovo je ispit ljudskosti, a ne izbjeglička kriza (…) Uostalom, kako da mi znamo tko je među njima “pošteni nesretnik”, a tko ljenčina koji se iz čiste obijesti zaputio preko svijeta, a ima i mobitel koji mu se može razbiti, i novac koji mu se može oteti? Kako da mi znamo tko je među njima terorist pod maskom izbjeglice?

Mene zbog toga užasava jedna druga toliko česta i snažno izražena reakcija na svaki slučaj u kojem se pokaže ili dokaže da je netko tko je zaigrao na kartu našeg suosjećanja zapravo prevarant koji ljudsku plemenitost želi izigrati: zluradost i upravo trijumfalističko veselje onih koji u takvom činu nalaze razlog i dokaz svog stava da izbjeglice pred našom granicom i pred našim vratima nisu nikakvi nevoljnici, nego podmukli agresori koji nasrću na našu sigurnost, udobnost, nacionalne interese, kulturu, vjeru, opstanak.

Znanstvenik Antonio Šiber jedan je od onih koji se neumorno suprotstavlja takvom pogledu na stvari i ljude. Ovih je dana na Facebooku napisao: “Ksenofobi, fašisti, rasisti i mrzitelji ostalih vrsta bi najradije raspravljali o tome kakav je zapravo ‘stvarni’, ‘skriveni’ svijet iza pojavnosti i ispod ‘površine’.

Time se puno radije bave nego da jasno kažu da mrze, da ne žele druge i drukčije u svojoj okolini, da žele povlašteni položaj zbog nacije, vjere ili rase i da ih tuđa nevolja ne zanima, pogotovo ako to uključuje i nekakva izdvajanja. Oni bi radije bili ‘u pravu’ i ‘raspravljali’ i izmotavali se do besvijesti nego da razotkriju svoje pravo stajalište.”

A to njihovo pravo stajalište izrekao je strašno precizno i istinito meksički pisac Antonio Ortuño u svom romanu “Spaljeni” koji, u izdanju Frakture, čitamo u hrvatskom prijevodu Ele Varošanec.

Riječ je o srednjoameričkim izbjeglicama i migrantima koji, na putu prema SAD-u, prolaze kroz Meksiko. Tamo postaju žrtve krijumčara, narko-mafije, korumpirane države i njene policije i napose ravnodušnosti Meksikanaca koji ih doživljavaju kao uljeze, inferiorna ljudska bića niže rasta. Tamo nema muslimana, pa ista vjera ne igra nikakvu ulogu, svejedno ih progone, deportiraju, pljačkaju, premlaćuju, ubijaju, siluju, žive spaljuju.

U raspravi između lika koji osjeća suodgovornost i drugoga koji opravdava ravnodušnost, netrpeljivost i mržnju, prvi na koncu kaže: “Zapravo misliš da si bolji od njih, izgorjeli, ne izgorjeli, ti jednako spavaš”.

Zato, u konačnici, i svi mi jednako mirno spavamo, bez obzira je li vani još uvijek toplo miholjsko ljeto ili bijesni nevrijeme.

Jedna mogućnost je da na ispruženi dlan spustimo novčić i mrvicu ljubavi prema bližnjem. Druga je da si uzmemo pravo prosuđivati njegovu nevolju i namjere i tako racionaliziramo svoju sebičnost, kljaštreći tako najljudskiju od svih osobina koje imamo i po kojoj se naša vrsta razlikuje od životinja

Ljetni prizori iz izbjegličkih “naselja” oko naše granice još nas mogu zavarati. Nasmiješena i razigrana djeca koja bosa trčkaraju po prašini izgledaju kao na ljetovanju, a njihovi roditelji kao avanturistički kamperi.

Ali, zapravo smo bolji od njih, kisli oni ili ne kisli, smrzavali se i gladovali ili ne. Sami su si krivi što noću lutaju po našim šumama. Nismo ih im otjerali iz njihovih domova. Neka to riješe oni koji su sve zakuhali.

Uostalom, kako da mi znamo tko je među njima “pošteni nesretnik”, a tko ljenčina koji se iz čiste obijesti zaputio preko svijeta, a ima i mobitel koji mu se može razbiti, i novac koji mu se može oteti? Kako da mi znamo tko je među njima terorist pod maskom izbjeglice?

Ako suosjećanje i spremnost da im pomognemo, ako i kad nam se pruži prilika, jesu naivnost, onda je ovaj drugi način razmišljanja obična glupost.

Strah od izbjeglica savršen je način da ne vidimo koliko zlo i štetu našem narodu, nacionalnim interesima, državi, kulturi, načinu života, pa čak i kršćanskoj vjeri onih koji je imaju, čine sami Hrvati.

Što bi to izbjeglice i migranti mogli nama učiniti što nam već nisu učinili naši sunarodnjaci, ljudi iste boje kože, nacije i vjere? A osobito profesionalni “Veliki Hrvati”.

Oni koji misle drugačije mnogo su tiši. Na primjer, RAND je udruga ljudi, a naročito vjernika, pa i Hrvata katolika, opredijeljenih za mir. Oni će i ove godine u utorak, 2. listopada, obilježiti Dan nenasilja tako što će od 12 do 13 sati u krugu šutnje mirno stajati pred zagrebačkom katedralom s ovom porukom: “Ne postoji izbjeglička kriza nego ispit ljudskosti” (Opaska uredništva Autografa: Kolumna je objavljena u subotu 29.9.).

Strah od izbjeglica savršen je način da ne vidimo koliko zlo i štetu našem narodu, nacionalnim interesima, državi, kulturi, načinu života, pa čak i kršćanskoj vjeri onih koji je imaju, čine sami Hrvati

Zašto pred katedralom? Zato što, kažu u najavi događanja pozivajući se na tekst evanđelja, “kao vjernici za mir smatramo da je nama upućen poziv na humanost prema onima koji nemaju što jesti, niti piti koji su goli i u nevolji” i zato što žele “upozoriti javnost koja se učestalo poziva na svoju bogatu katoličku tradiciju na ovu bitnu kršćansku poruku i potaknuti kako građane, tako i političke donositelje odluka, da u raspravi o sudbini izbjeglica ne zaborave humanost kao važan vrijednostni temelj europske kulture”.

Humanost, kako sama riječ kaže, osnovna je i temeljna ljudska osobina, sposobnost i vrlina. Ne naziva se humanošću kad netko najbrže trči, najbolje svira, pametniji je i obrazovaniji od većine drugih, zna kako zaraditi novac.

Ne naziva se humanošću uspješnost i izvrsnost u bilo kojem poslu. Humanost je jednostavno čovječnost. Imamo je svi, pa je ili iskazujemo, ili si izmišljamo alibi da je ugušimo i uskratimo, ne samo onima koji trebaju našu pomoć i ljudskost, nego u prvom redu sebi samima.

I prepustimo se najvećoj od svih zabluda da u bilo čemu možemo biti bolji, bogatiji i veći tako da, malo po malo, prestajemo biti ljudi.

(Prenosimo iz Večernjeg lista).

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM. HVALA! KLIKNITE OVDJE.

 

    •  Andrej Plenković i HNK Zagreb
    •  Debakl u Afganistanu: sve je služilo nezasitnom profitu
    •  Pogorelić protiv pandemije zaborava umjetnosti i ljudskosti
    •  "Misa Mediterana" je blasfemija i dekadencija. Ali ne škodi
    •  Oplakati sve mrtve je ljudski, a biti radostan božanski
    •  Good Fest u Drnišu: prilika da (opet) budemo ljudi
    •  Utrka milijardera u svemiru
    •  Nigdje se publiku i umjetnike ne maltretira kao u Hrvatskoj
    •  Srećom, život i svijet nisu tako jednostavno crno-bijeli
    •  Vojni neboder "Vukovar" kao otirač i kamuflaža HDZ-a

> Svi tekstovi ovog autora