Strvinari starog svijeta iliti iskonska Tea Tulić

Tea Tulić, još jedna velika spisateljica moga zavičaja, kakve su bile (i ostale), Giuseppina Martinuzzi, Zofka Kveder, Fausta Cialente…

Evo dva izvatka iz njenog romana ”Strvinari starog svijeta”, u kojem se Tea superiorno igra sa samom sobom, svojim viđenjima i priviđenjima, a osobito s nama, ostarjelom generacijom očeva i djedova i našim ishlapljelim sanjama:

Miris oca nakon posla

”Kad bi se vraćao kući iz ureda, otac bi mirisao kao jugoslavenski uredski kauč: na Vecchiju, cigarete, indigo-papir, stari pliš i goveđu kožu. Mi smo svaki dan očekivali da nam već na vratima kaže kako smo od njegove firme dobili stan. Umjesto objave sretne vijesti, on bi pojeo ručak pa prilegao na krevet, nepokriven. Ja bih ga pokrila dekom, a on bi je razmaknuo jer mu je nepokrivenost jamčila da će ubrzo ustati. Poslije bi ustao smrznut i šutljiv.

Sjećam se kad su najavljivali rat, prije nego što su počele prve zračne uzbune, gnjavila sam ga da se moramo opskrbiti zalihama hrane. Došao je umoran s posla i legao, a ja sam mu uzela novčanik iz džepa i otišla po kvasac, brašno, rižu i mlijeko. Nije se čak ni ljutio. Sine, pretjeruješ, tako mi je rekao.

Kasnije, već u ozbiljnijim godinama, kad mu je firma propala pa se vraćao kući iz brodogradilišta, mirisao je na znoj, željezo, cigarete i reciklirane vrećice iz dućana. Gledala bih ga kako razvezanih cipela kunja u fotelji nakon ručka i njušila ga. Tijelo mu je tada poprimilo kiselkasti miris. To je miris koji čovjek stekne kad se puno brine i kad bi najradije pobjegao iz svog života.

Ali on, poput mene, umjesto da pobjegne, utone u dubok san. Spavanje u fotelji uvijek je bilo dobro za njegovu žgaravicu. Glava bi mu klonula na prsa, disao bi plitko, povremeno bi iz njega izletio tihi jauk, kao da ga boli glava ili kao da se lupio u mali nožni prst. Sav bi bio u sitnim trzajima. Kao da ni u snu ne susreće pravdu. Pamtim kako je puštao zrak na usta, kao kad se balon ispuhuje, tako se to čulo. Za Božić smo ga tako uspavanog i ukiseljenog znali posipati zlatnim trakicama vilinske kose.

Sad kad dođe s barke, zaspi na kuhinjskoj stolici. Lijevi profil lica položi na zid. Miriše kao brodska havarija, kao koča, kao kuka za krupnu ribu, kao mreža potegača, kao iznutrica. Sav iznutra na van, preokrenut, namršten, izložen, vjeruje još jedino svojoj kući koja ga sa mnom nadgleda. Nakon nekog vremena legnem i ja, pa kad oboje zaspimo, ti mirisi za nas više ne postoje.”

Ljudi koji ostaju živjeti u centru grada…

”Naši susjedi su tiha bića. Kao račići na dnu mora. Tako se i kreću, sitnim i brzim koracima mimoilaze se lijevo pa desno. Takve su im i oči, lutajuće i nefokusirane. To su nenametljivi, stariji ljudi, i rijetko se znaju zauzeti za sebe. Njihova su ulazna vrata čista, a na ulaznim tepisima ne piše Welcome.

Naši susjedi su nama, za razliku od ribara, nestvarni. Imaju psiće koji izgledaju kao buketi suhog cvijeća. Kao pampas trava. Oni kompenziraju tišinu svojih vlasnika. Oni su vlasnici svojih vlasnika. Možda je to obilježje našeg vremena – da tražimo ljubav životinje. Gledam naše starije susjede kako po ulici skupljaju topla govanca svojih psića. Kako se teško prigibaju.

Razmišljam o ocu i njegovoj starosti. O tome kako se nije privikao obavljati neke stvari preko interneta pa se radije nervira po šalterima raznih službi. Prvo što me pitao prilikom prvog susreta s internetom bilo je:

– Što su to goji bobice?

Ne znam kako su mu se prvo pokazale goji bobice, ali eto jesu. Nerviraju nas goji bobice. Nerviraju nas i chia sjemenke. Ali ipak nismo odgajani kao grabežljivci. Točno ispod nas žive dvije ostarjele pantere, sestre. Devedesetogodišnje Talijanke koje su u našoj zgradi jedine bučne. Često se međusobno mlate. Čuju se krici:

– Aiutooo! Mi ucciderà!

A neće je ubiti. Neće njih dvije ništa ubiti izvana. Umrijet će kad izgube svaki smisao. Kad sam bila dijete, za svaki neposluh majka mi je ovako prijetila:

– Dovest ću ti Talijanke gore!

Ovdje nam prijete glasnim umjesto tihim ljudima. Glasni ljudi izbacuju sve loše iz sebe, dok tihi šute i ne potruju se do kraja pa počine neke nezamislive stvari.

Ljudi koju ostaju živjeti u centru grada često nemaju kamo drugdje poći. Posljednjih godina svoja stubišta sve više dijele s turistima. Uz jahte, ovdje pristaju i veliki putnički kruzeri. Nad njima lete kosovi kao noževi u zraku.

Pod dulje prisutnom sjenom kruzera morsko bilje ugiba. Pod dulje prisutnom sjenom kruzera grad se savija. Ljudi koji ostaju živjeti u centru grada pružaju tihi otpor. Oni ostaju građani do kraja, sve dok ih turisti ne pojedu s pjenicom, posteljicom i crnim rižotom.

Naši susjedi su tiha bića i prijeti im odumiranje. Ovo malo ulica oko pijace i ribarnice njihov je koraljni greben. Nisu opsjednuti životom, oni samo žive. Ponekad sivilo svojih zgrada nadoknađuju finim svjetloplavim košuljama i lepršavim cvjetnim haljinama. Tko zna kakve su njihove sanjarije? Ali sanjarije su ljubavne izjave nekom ili nečem drugom. Zato nas one tuđe uglavnom ne zanimaju.

Naši susjedi su kao strvinari. Poput nas, na svoje stolove polažu mrtav kruh. Tako izgleda sav kruh iz obližnjih pekara.”

I Tako Tea Tulić jest britka, jetka, rječita književnica, koja, usudio bih se reći, ostvaruje (ne)očekivani povratak pisca među protagoniste Novog doba, nakon što nas je marginalizirao The new blabla word world ”influencera” i ostalih ljubimica i ljubimaca ”post civilizacije”, u koju tonemo…

Povod je vrijedna književna nagrada tportala dosljednoj i konstantnoj tomizzianki, Fjumanki Tei Tulić za roman godine. Kao i nagrada Vilenica neumornom i beskompromisnom borcu za slobodnu riječ, sarajevsko-zagrebačkom romansijeru (itd.) Miljenku Jergoviću.

O njemu je tim povodom zapisano čisto nadahnuće:

”Miljenko Jergović, autor (što u najmanju ruku znači: pisac, pjesnik, kolumnist, publicist, esejist, urednik, novinar, književni kritičar, dokumentarist) identitetskog pluralizma, Hrvat i Bosanac, Bosanac i Hrvat, precizan i empatijski kroničar burnih, neshvatljivih, groznih, a ujedno lijepih vremena prije svega na južnoslavenskom prostoru, portretist širokih poteza u prikazivanju ljudskih sudbina obilježenih prijelomnim kolektivnim i osobnim događajima, jedan je od onih pripovjedača koji su ”dali osnovni ton bosansko-hercegovačkoj ratnoj priči”…

Tea Tulić (Rijeka, 1978.) dobila je 2011. nagradu Prozak za proznu knjigu ”Kosa posvuda”. Članica je žirija međunarodnog književnog natječaja Lapis Histriae te neformalne riječke književne skupine RiLit.

I još: prije oko mjesec dana žiri književnog natječaja Lapis Histriae 2024., članovi: Laura Marchig, Tea Tulić i Goran Vojnović, proglasio je rezultate natječaja na Forumu Tomizza u Umagu.

Na 19. međunarodni književni natječaj za kratku priču Lapis Histriae ove godine pristigla su 223 teksta na hrvatskom, slovenskom, talijanskom, bosanskom, srpskom i crnogorskom jeziku – opet cijeli književnički bataljon!

Prva nagrada: Zvjezdana Jembrih (Zagreb) za priču ”Cvita”. Druga nagrada: Alja Gudžević (Berlin, Atena) za priču ”Mir je kad se drugdje puca”. Treća nagrada Pavle Aleksić (Beograd, Aljaska) za priču ”I pas me više neće voleti”…

Možda suviše egzaltiram, zar ne, tvrdnjom da se pisac vraća na scenu, pa da možda kažem da se pisac možda vraća na tron, u vrh svijeta i njegovih autoriteta!

Jer više od svega drugoga (dopustite i oprostite za ponavljanje) 185 romana u konkurenciji za slovensku književnu nagradu ”Kresnik” i 223 pripovijetke u natjecanju za Lapis Histriae, precizna su i bjelodano jasna svjedočenja o tome da je Čovjek već sit ovog nečega u čemu se Homo Mundi nalazi barem već petnaestak godina.

Jer kratkotrajno, neumjereno egzaltiranje nakon pada Berlinskog zida, naznačilo je početak stvaranja The New World Disorder, s ekonomskom krizom, milijunskim migracijama u zapadnjačku La miglior vita iz Azije, Afrike i Latinske Amerike, pandemijom, ratom u Ukrajini i na Levantu: i osobito opasnim ratničko-huškačkim igrama i intrigama samih vrhova Zapada, koji nikako neće prihvatiti, premda je to shvatio) da je vrijeme bjelačko-kršćanske mondokracije prošlo…

A sve više mladih ne miri se s time, osobito diljem zemalja zapadnjačke (demo?)kracije.

Pa tako i ovog našeg svijeta između Alpa, Jadrana i Balkana, gdje se šire novi buntovni kolektiviteti, osobito u umjetnosti, u literaturi, u novinskim i mrežnim kolumnama, u sve brojnijim demonstracijama po velegradovima.

Kao prije stotinjak godina, kada su pisci, slikari, filozofi, kompozitori, arhitekti Pariza, Berlina, Moskve (a i Ljubljane, Zagreba, Beograda…) stvorili avangardne pokrete koji su direktno mijenjali svijet u sebi, oko sebe i naročito iznad sebe.

A to kao da se, konačno, počelo događati i upravo sada. I to će ostati i opstati. Stvaraju se među nama nove armije duha i kritičke misli, brige za čovjeka i akcije za promjenama njegove (naše) sumorne, turobne, robovske svakodnevnice.

 

 

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN HR8923600001102715720 (SWIFT/BIC: ZABAHR2X za uplate iz inozemstva) ILI PREKO PAYPAL-A. MOŽETE NAZVATI BROJ 060 866 660 / Tel.: 0,49€ (3,75 kn); Mob: 0,67€ (5,05 kn) po pozivu (PDV uključen) ILI POŠALJITE SMS PORUKU sadržaja PODRSKA na broj 667 667 / Cijena 0,82 € (6,20 kn). Operator usluge: Skynet Telekomunikacije d.o.o., info telefon: 01 55 77 555. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Trumpov trijumf – strah i nada svijeta
    •  Nama nema spasa, mi smo analogna rasa i kraj budućnosti
    •  Od holocena do holokausta
    •  A da konačno poslušamo Habermasa?!
    •  Fašistički kulturocid
    •  Legenda o Joakimu širila se Istrom još za njegova života
    •  1943.: Došla je naša ura
    •  Analiza EU izbora: nacionalistički internacionalizam
    •  Šalamun – šaman poezije
    •  Fulvio Tomizza jedini čovjek 20. stoljeća prihvatljiv za sve

> Svi tekstovi ovog autora