novinarstvo s potpisom
Globalni kaos, koji je najviši stupanj globalnog nereda kao drugog lica globalizacije u 21. stoljeću, hrani se umnogome lokalnim doprinosom u skladu s mantrom globalizacije koja glasi ”Misli globalno, djeluj lokalno”.
Tome pridonosi i oskudna kvaliteta političkih vođa, kriza političkih partija, ignorancija političara na svim razinama, nedostatak senzibiliteta za ”opće dobro”, opća privatizacija i korupcija na svim razinama.
Sve to spada u patologiju politike, koja nije samo singularia tantum već se sastoji od cijele lepeze političkih patologija: od demagogije, političke hipokrizije, manipulacije, korupcije, verbalnog nasilja, paranoje – sve do uporabe nasilja za osvajanje i održavanje vlasti.
Na lokalnoj razini događaju se slični procesi kao i na globalnoj: proizvodnja dezinformacije, verbalna agresija, medijska manipulacija s jedne strane, a s druge nesposobnost obnašatelja javnih funkcija da u tom kaosu zaustave ogromnu količinu bezumlja kojom se hrani taj globalni nered koji prijeti postati globalnim kaosom.
Jedan od eklatantnih primjera za to je i najavljeni referendum u Hrvatskoj, maskiran pod krinkom reforme političkog sustava, koji pod fasadom smanjenja broja parlamentarnih predstavnika sa 150 na 120 zapravo bitno reducira politička prava nacionalnih manjina u Hrvatskoj.
U tom projektu koji se prodaje kao rezultat ”građanske inicijative” u biti je riječ o deprivaciji zastupnika nacionalnih manjina najvažnijih prerogativa parlamentarne demokracije i njihovo svođenje, ne samo kvantitativno s 8 na 6 već i kvalitativno, na fikuse bez prava odlučivanja o najvažnijim prerogativima parlamenta – o povjerenju vladi i o glasovanju o proračunu.
Ova se najavljena ”reforma” plasira u medijima kao čin direktne demokracije u provedbi načela demokratske vladavine kakvu elaborira Venecijanska komisija.
Međutim, i to je već jedna od fake news, lažnih vijesti, izvrtanje logike i zdravog razuma i atak na gole činjenice. Pritom se, kao i u svim populističkim projektima, ta inicijativa prikazuje kao izraz volje naroda – u ovom slučaju shvaćenog ne kao demos, već kao etnos – protiv političkih elita, kakve god one bile.
Političke elite u ovom slučaju, one na vlasti, reagiraju slabašno na taj populistički atak na nacionalne manjine u Hrvatskoj, koje bi realizacijom ove inicijative bile segregirane i stjerane u geto, što je samo prvi korak u njihovoj političkoj, a i stvarnoj eliminaciji, kako to povijest nažalost pokazuje.
Slabašni glasovi dolaze i iz redova hrvatskih konstitucionalista, koji bi trebali u prvom redu prosvijetliti javnost o dalekosežnim implikacijama takve inicijative takozvanih građana – jer u ovom slučaju to i nisu ”građani”, jer pojam građanstva podrazumijeva jednakost svih pripadnika političke zajednica, već nacionalnih tribuna koji se koriste fasadom građanstva, a u biti promiču podjelu društva na vođe i podanike, odnosno sljedbenike.
Ova će inicijativa, prođe li formalni prag prikupljenih potpisa, morati proći kroz prosudbu Ustavnog suda.
No formalno-pravna logika, koja se svodi na gramatičku i logičku interpretaciju pravnih propisa, a zapostavlja teleološku i kontekstualnu interpretaciju, može izroditi i groteskne zaključke uzmemo li u obzir da je, kako kažu i sami pravni teoretičari, ”pravna znanost savršena pobjeda znanosti nad zdravim razumom”.
Ovdje se radi o drugom pitanju: pravo nacionalnih manjina u Hrvatskoj da imaju predstavnike u parlamentu nije dio apstraktnih ustavnih principa koji se mogu interpretirati na ovaj ili onaj način. Ovdje nije riječ samo o neustavnosti mjera koje se predlažu u ovoj referendumskoj inicijativi koja bi trebala kulminirati promjenom ustava na juriš izmanipulirane ”volje naroda”.
Naravno, ova bi promjena morala biti ostvarena dvotrećinskom promjenom Ustava u Saboru, što znači da bi se političke partije, a u prvom redu vladajuća stranka na vlasti, morale konačno izjasniti o tome što misle o ovome ”događanju naroda” na hrvatski način.
Riječ je, dakle, o eklatantnoj nekonstitucionalnosti ovoga prijedloga, gdje pod konstitucionalnosti mislimo proces konstituiranja političke zajednice koja se ne konstituira samo Ustavom, već je, kako kaže jedan od najznačajnijih suvremenih politologa Giovanni Sartori, plod i mnoštva drugih ”društvenih ugovora”, pisane i nepisane političke kulture, običaja i drugih konstitutivnih dokumenata.
Jer ”konstituirati” znači ustanoviti, uspostaviti, izgraditi, etablirati, a ne samo napisati ustav, što je i razlika između pisanog i stvarnog ustava.
U ovom našem slučaju jedan od bitnih konstitutivnih akata Republike Hrvatske je dokument koji je donesen na inicijativu, pa i pritisak međunarodne zajednice, otjelovljene u Europskoj zajednici koja je postavila diskriminatorni ustav za priznanje Hrvatske kao samostalne, neovisne države prigodom njezinog formiranja.
Podsjetimo se na taj proces: uvjet EZ-a za priznanje Hrvatske bilo je baš očitovanje volje za poštovanjem ljudskih prava i prava etničkih zajednica u Hrvatskoj. Hrvatska je taj zahtjev pokušala zadovoljiti usvajanjem jedne posebne saborske deklaracije, ali je ona ocijenjena kao nedostatna.
Stoga je Hrvatska bila upućena na popravni ispit i morala je, uz konzultaciju i pomoć baš te međunarodne zajednice, usvojiti Ustavni zakon o ljudskim pravima i slobodama i o pravima etničkih i nacionalnih zajednica ili manjina u Republici Hrvatskoj.
Da nije donesen taj konstitutivni akt, Hrvatsku ne bi bila priznata tadašnja EZ-a, današnja Europska unija. A u tom Ustavnom zakonu expressis verbis piše da pripadnici etničkih i nacionalnih zajednica ili manjina imaju pravo na zastupljenost razmjerno svom udjelu u ukupnom stanovništvu (ako imaju više od 8% sudjelovanja u ukupnom stanovništvu), a oni pripadnici nacionalnih zajednica ili manjina čiji je udio manji od 8% ”imaju pravo izabrati ukupno pet zastupnika u Sabor” (članak 18 rečenog Ustavnog zakona).
Želimo li primijeniti na ovaj slučaj formalno-pravnu logiku, mogli bismo doći i do bizarnog zaključka da bi uspjeh ove referendumske inicijative mogao imati za posljedicu, budući da se radi o konstitutivnom aktu na kojem se temeljila odluka o međunarodnom priznanju Hrvatske, opoziv i međunarodnog priznanja Hrvatske!
Naravno, to je samo krajnja hipotetska logička implikacija, ali dovoljna kao poticaj za naše političare, pa i za Predsjednicu Republike, da razmisle pažljivije o svojim riječima kada daju eksplicitnu ili implicitnu podršku toj ”narodnoj”, a zapravo populističkoj i nacionalističkoj destrukciji političkog sustava Hrvatske.
To istovremeno znači da je ova referendumska inicijativa duboko subverzivna prema Hrvatskoj kao samostalnoj, neovisnoj i suverenoj državi – dakle, antidržavna i antihrvatska.
O tome bi morali voditi računa i političari i njihove organizacije koje se kite nazivima demokracije u svojem imenu i na vrijeme upozoriti javnost.