Susret dvojice braće

Brat Franjo ne sjedi dugo na Petrovoj stolici (zapravo ni ne sjedi nego hoda. odveć uposlen ljudima a ne pozicijama i stavovima), a stigao je već toliko toga napraviti: toliko ljudi zagrliti, tolika vrata otvoriti, premostiti tolike ponore lakoćom jednoga osmjeha iz dubina Bogom ispunjena srca.

Nadam se da će uspjeti stići i do Beograda… No, hoće li do svojih biskupa i svojih vjernika, to ne ovisi o njemu.

Sam papa Franjo voli sebe zvati rimskim biskupom zacijelo svjesno skidajući sa sebe papinski teret isključiva prava na apostolsku sukcesivnost i pretenzija na moć koja uz to ide. Stoga se i mogao sresti s patrijarhom Kirillom kao bratom.

Otac jednako ljubi svu svoju djecu, smatrala se ona međusobno legitimnima ili ne. A u vremena krizna i neizvjesna valjalo bi da djeca zajedno rade na očuvanju baštine ljudskosti i ne bave se više svojim razlikama i sukobima iz prošlosti.

Dvojica braće, biskup rimski i patrijarh moskovski, susreli su se na neutralnom terenu (i to ne ma kojem), slobodni od prtljage vlastitih zajednica, teologija, doktrina, sjena prošlosti. Sreli se jednostavno i srdačno.

Sam papa Franjo voli sebe zvati rimskim biskupom zacijelo svjesno skidajući sa sebe papinski teret isključiva prava na apostolsku sukcesivnost i pretenzija na moć koja uz to ide. Stoga se i mogao sresti s patrijarhom Kirillom kao bratom

Tri puta (tri puta!) se poljubili smiješeći se i gledajući jedno drugom u oči.

– Napokon! – bile su prve riječi brata Franje (doista, prošlo je više od tisuću godina!). A u sljedećih desetak minuta, govoreći na svom materinjem španjoskom, nekoliko je puta od radosti ponavljao:

– Mi smo braća! Mi smo braća!

– Sada je sve puno lakše… – uzvratio mu brat Kirill, također smiješeći se te dodavši: – Ne napušta me osjećaj da se s Vama susrećem u pravo vrijeme i na pravom mjestu.

I doista, susret se dogodio pred Svetu sinodu Ruske pravoslavne crkve, uoči proslave petsto godina reformacije te usred izbjegličke i svake druge krize još neslućenih razmjera… Prema riječima brata Kirilla, nema nikakvih prepreka da se organizira novo viđenje.

No, kao što to obično biva, susret će biti tumačen ili prešućivan kako kome odgovara. I brat Franjo toga je svjestan. U avionu koji ga je približavao Meksiku, osvrćući se na susret, rekao je novinarima sljedeće:

”U svoj iskrenosti razgovarali smo o onome što nas obojicu zaokuplja. Osjećao sam se kao brat s bratom. I on mi je potvrdio isto. Dvojica biskupa koji razgovaraju o situaciji u svojim Crkvama, o situaciji u svijetu Pravoslavnih crkava te o situaciji u svijetu – o ratovima u svijetu koji prijete postati globalnima.

”Zajedništvo se gradi u tijeku. Kada bi se jedinstvo gradilo u uredima, studirajući teologiju ili moleći Gospodina da intervenira, bili bismo na početku. Jedinstvo se stvara živeći ga. Kada Gospodin dođe, zateći će nas uznapredovale na tom putu“

Osjećao sam, reći ću vam iskreno, nutarnju radost kakva dolazi od Gospodina. Obojica smo govorili vrlo slobodno. Osjećala se radost. Govorili smo i o programu mogućih zajedničkih aktivnosti.

Zajedništvo se gradi u tijeku. Kada bi se jedinstvo gradilo u uredima, studirajući teologiju ili moleći Gospodina da intervenira, bili bismo na početku. Jedinstvo se stvara živeći ga. Kada Gospodin dođe, zateći će nas uznapredovale na tom putu.

Na kraju smo potpisali zajedničku deklaraciju. Ona će biti predmetom brojnih, mnoštva interpretacija. Nije riječi ni o političkoj niti o sociološkoj, nego o pastoralnoj deklaraciji. Čak i kada govori o sekularizmu, o genetskim manipulacijama i sličnim stvarima. Dakle, ona je pastoralna. Potpisala su ju dvojica biskupa s istom pastoralnom brigom. Sretan sam.“

Braća, dakle, nisu raspravljala o razlikama koje su ih odvajale stoljećima, nego o tomu kako, kao pripadnici istoga kršćanstva, mogu zajedno pripomoći čovječanstvu eda bi sudjelovali u sprječavanju njegova samouništenja.

Deklaracija je prvi mali korak: u njoj, između ostalog, pozivaju svjetsku zajednicu da pruži humanitarnu pomoć velikih razmjera izbjeglicama iz Sirije i Iraka te izražavaju nadu da će raskol među pravoslavnim kršćanima u Ukrajini biti prevladan.

Prema riječima brata Kirilla, rezultati ovog razgovora daju mogućnost da se kaže kako ”danas dvije Crkve mogu aktivno surađivati štiteći kršćane diljem svijeta te s punom odgovornošću zajedno raditi na tome da ne bude rata i da se svuda uvažava ljudski život“.

Nitko više neće moći negirati da se dogodio te da ima nesaglediv simboličan potencijal kakav bi mogao podnijeti i susret nadbiskupa Bozanića i srpskog patrijarha. Pa čak i njihov otvoren razgovor o beatifikaciji kardinala Stepinca, ili o zločinima prošlih ratova što su ih počinjali pripadnici obje Crkve

Kako god susret bude tumačen, nitko više neće moći negirati da se dogodio te da ima nesaglediv simboličan potencijal kakav bi mogao podnijeti i susret zagrebačkog nadbiskupa Bozanića i srpskog patrijarha Irineja. Pa čak i njihov otvoren razgovor o kanonizaciji bl. kardinala Stepinca, ili o zločinima prošlih ratova što su ih počinjali pripadnici obje Crkve.

Mogao bi na svojim krilima jednoga dana ponijeti i zajedničko liturgijsko slavlje u katedrali ili u pravoslavnoj crkvi, u Zagrebu ili u Beogradu, svejedno… Mogao bi zacijelo podnijeti Isusovu prisutnost u krilima kršćanskoga bratstva.

Let je nezaustavljiv ma tko i dalje bacao kamenje. Ukoliko to hoćemo, nade za kršćanstvo svakako još ima. A onda, dakako, i za čovječanstvo.

    •  Papa Franjo nas poziva: ''Činimo sve dobro koje možemo!''
    •  Britanska monarhija, Crkva i sinodalnost
    •  S odlaskom profesora Žmegača otišao je cijeli jedan svijet
    •  Želim li da se svijet promijeni?
    •  Prostor za trećeg(a) - opće dobro - u dijalogu
    •  Antisemitizam u Hrvatskoj i dalje je prisutna anomalija
    •  Susret s Irinom iz Mariupolja
    •  Bio nam dobar Prelazak!
    •  Refleksija uz rat u Ukrajini: što znači – biti za mir?
    •  Thich Nhat Hanh – učitelj za 21. stoljeće

> Svi tekstovi ovog autora