novinarstvo s potpisom
Čut ćete katkad da je holokaust postao gotovo pa privredna grana. Uspomena na židovsko stradanje u Drugom svjetskom ratu navodno opstaje samo stoga što Židovi od toga divno zarađuju.
“Sve je to samo biznis”, tvrde antisemiti, koji se inače strašno uvrijede ako im rečeš da su antisemiti, jer oni, naravno, samo iznose činjenice.
Činjenice su, međutim, nešto drukčije.
U stvarnosti su preživjeli iz nacističkih logora dugo, dugo šutjeli. Nisu se ispovijedali susjedima i prijateljima, a ni susjedi i prijatelji nisu željeli slušati o njihovim užasnim iskustvima iz Auschwitza, Buchenwalda i Treblinke.
Izraelski pisac Amos Oz pamti da je u njegovu ulicu u Jeruzalemu došao jedan iz Istočne Europe, koji je stalno jadikovao: “Ubili su milijun dječice. Ubili su milijun dječice”, ali nitko nije suosjećao s njime.
Dapače, nesretnik je na kraju samo dobio podrugljiv nadimak Milijun dječice.
Zašto se niste borili? Zašto ste dopustili da vas pokolju kao ovce, optuživali su izraelski Židovi doseljenike. Godinama nakon rata vladalo je mišljenje kako je holokaust židovska sramota o kojoj ne treba pričati i bivši logoraši bili su tihi, ispunjeni krivnjom.
Živjeli su sami sa svojom mukom, zaključali su pakao duboko u sebi sve do 1960., kad je počelo suđenje Adolfu Eichmanu i na radiju su se zaredala stravična svjedočanstva. Tek su se tada, čitavih petnaest godina nakon rata, počeli otkrivati razmjeri zločina, jednoga od najvećih u povijesti naše vrste.
Sjetite se ovoga idući put kad se nekome učini sumnjivim zašto je neka žena godinama tajila da je bila silovana. Jer to je slična trauma. Svako je silovanje kao jedan mali Auschwitz.
Žrtva je smrvljenog dostojanstva, poništena je njezina ljudskost, stariji bi rekli, i ne bi bili sasvim u krivu, da je obeščašćena. Žena živi sa sramotom koju je teško podijeliti s drugima, pogotovo ako drugi misle da je dijelom i sama kriva.
Milijun žena silovali su vojnici junačke Crvene armije, nadirući u proljeće 1945. kroz Njemačku, no to je brojka o kojoj se zapravo samo nagađa. Ispovijedi su rijetke i obično bez imena. Nema očevidaca zločina.
Nepoznata tridesetogodišnja Berlinčanka opisuje kako su se njezini susjedi zaključali u podrumu kad su nju Rusi napali na stubištu. “Srce mi je tuklo kao ludo. Preklinjala sam ispod glasa: ‘Jedan, molim vas, samo jedan. Možete i vi. Ali pošaljite ostale van’”, bilježi žena u dnevniku objavljenom gotovo šezdeset godina nakon rata, kad je ona odavno već bila mrtva.
Kad joj se zaručnik kojeg je ludo voljela vratio s fronta, dala mu je pročitati dnevnik i to, pogađate, nije dobro završilo. Pitao je što znači kratica Schdg. Schändung, silovanje, objasnila mu je ona, a on je postao hladan: “Pogledao me je kao da sam poludjela, više ništa nije rekao. Od jučer ga nema. Sa svojim ratnim drugom odlučio je krenuti do njegovih roditelja u Pomeraniju. Po hranu. Ne znam hoće li mi se vratiti.”
Velika je hrabrost ženi potrebna da prizna silovanje, a još veća muškarcu. Ratne zarobljenike često ne možete nagovoriti da pričaju kako su ih tamničari u Lori, ili Kninu, ili Manjači seksualno zlostavljali.
Traumu su duboko zakopali, ni najbližima je se ne usude pokazati.
Žrtve svećenika pedofila javljaju se katkad desetljećima nakon što su napadnuti. Sredovječni muškarci jedva mucaju o nečemu što je bilo u šestom ili sedmom osnovne.
Pamtite li možda, dvojica iz Bibinja kod Zadra, koje je neprilično dodirivao njihov nekadašnji župnik don Nedjeljko Ivanov, odvažili su se o tome progovoriti tek kao odrasli ljudi i sa sigurne udaljenosti, iz Amerike.
Osjetljiva je to stvar i valja biti iznimno oprezan, ne zaključivati naprečac. Sumnjičite li žrtvu da je predugo šutjela, lako možete i sami ispasti zlostavljač.
Ili barem glup.
(Prenosimo s portala Slobodne Dalmacije).
UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.