Sveštenici, župnici i imami recite: Braćo, ne tucite žene!

Iako se u svakodnevici često začuje: ”Eh, da sam ja neko”, u antologijskim stihovima čuvene sarajevske grupe Indexi se ipak poentira nešto što bi svojim ispunjenjem zaista uljepšalo svijet: ”Da sam ja netko, svim majkama bih izbrisao bore, učinio da očevi ih vole…” Veoma topao i predivan stih. Pjevamo to svi jer volimo Indexe.

Kroz svoj posao na raznim projektima izgradnje građanskog društva kroz međureligijski dijalog, kada smo mi žene razgovarale i zamišljale da smo ”netko”, ukazivale smo na problem nasilja nad ženama i potrebe njegove prevencije.

Kroz predstavu ”Sedam”, istinitu priču o sedam žena iz svih dijelova svijeta, pokazivale smo na koji se način može mijenjati svijet. Žene, na krilima odlučnosti i slobode kakvu vidimo u Hananejki ili, pak, Mariji, Martinoj sestri, Asiji koju često citiraju muslimani, su žene slobode i stava.

Ako takve žene imamo u spisima i predanju (tradiciji) naših konfesija, zašto ih kao takve ne njegujemo danas i ne podstičemo slobodu takvog stava? Bar mi koji vjerujemo.

Fantastičan model u odnosu vjerski službenik – vjernik/ca jeste priča iz Pakistana o djevojci Mukhtar Mai, a koja je predstavljena, između ostalih priča, u predstavi ”Sedam”.

Mukhtar je silovana. Nju na prijavu silovatelja ne upućuje porodica jer se drže uvriježenih ponižavajućih običaja. Na pravi put, put prijave silovatelja nju upućuje seoski imam koji je hrabri citirajući Kur’an, ali o ovom slučaju govori i na džuma molitvi. Ohrabrena stavovima koji su se mogli čuti u džamiji, Mukhtar kreće u svoju borbu koja postaje planetarno poznata i inspirativna.

Prošle godine sam kod Populacijskog fonda Ujedinjenih nacija za BiH (UNFPA), bila angažovana kao konsultant u kreiranju aktivnosti protiv nasilja nad ženama iz perspektive crkava i vjerskih zajednica. Imala sam priliku da zajedno s UNFPA timom budem ”netko” ko može, barem pokušati, učiniti nešto. Ukazati na dostojanstvo žene u hrišćanstvu i islamu i podebljati činjenicu da je nasilje nad ženom zločin, ali i svetogrđe.

U kampanji ”16 dana aktivizma protiv nasilja nad ženama u šest gradova Bosne i Hercegovine”, kroz saradnju sa crkvama i vjerskim zajednicama, organizovana su predavanja o ženi iz perspektive islama, pravoslavlja i rimokatolicizma.

Ovim predavanjima je pridruženo predavanje i stručnjaka za prevenciju rodno-zasnovanog nasilja, ali i onih koji organizuju rad sigurnih kuća koje su za mnoge žene jedino sklonište od nasilnika. Predavanja su bila interaktivna, a posjećenost i zanimanje za njih su pokazala koliko je obrada ove teme iz religijske perspektive nasušna potreba.

”Samo ako mogu dobiti dva jastuka i dvije kašike.”

”Zašto dva jastuka i dvije kašike, vas je troje?”

”Bitno je da imaju djeca – ja sam nebitna…”

Ovo su riječi jedne od nekoliko stotina žena koje na godišnjem nivou zatraže pomoć u sigurnim kućama u Bosni i Hercegovini.

Prema podacima Agencije za ravnopravnost spolova u Bosni i Hercegovini, svaka treća žena je žrtva nasilja, a svaka druga starija od petnaest godina doživjela je neki oblik psihičkog, ekonomskog ili fizičkog maltretiranja. Od 2015. godine u Bosni i Hercegovini ubijeno je pedeset i šest žena (podatak s kraja 2021.), a ni u susjednim državama nije ništa bolja situacija po pitanju femicida.

Zašto se ovo dešava u državama u kojima se velika većina građana izjašnjava vjernicima? Ipak, da li svi koji kažu da su vjernici znaju i šta ispovijedaju?

Iako će se svakom teološkom predavanju kroz koje se iznesu inspirativna učenja hrišćanstva i islama o ženi aplaudirati, važno je promisliti u kojem pravcu treba da ide svaki vjernik čija tradicija osuđuje bilo kakvo nasilje dok se isto dešava svakodnevno iz sata u sat, dok nasilje čini veoma često i ”ugledni” parohijanin, džematlija ili župljanin. Ćutanje na nasilje jeste nasilje takođe.

Kada su crkve i vjerske zajednice ”netko” ko koristi svoje kapacitete i neprikosnoveni autoritet u prevenciji nasilja, to jeste misija kojoj se raduju i nebo i zemlja…

I zaista tokom saradnje sa crkvama i vjerskim zajednicama, a na ovom veoma važnom pitanju prevencije rodno-zasnovanog nasilja, nasilja nad ženama, mogu posvjedočiti da je saradnja crkava i vjerskih zajednica, po ovom važnom pitanju, bila za svako poštovanje.

I kako je najviše medijske pažnje od svih aktivnosti u šest gradova privukla vijest da su se u Mostaru sastale supruge imama i sveštenika da bi se udružile u prevenciji nasilja nad ženama, pa je ova vijest podijeljena čak 1.700 puta na jednom od najčitanijih portala u Bosni i Hercegovini – možda zbog prvi put na ovim prostorima organizovanog ovakvog susreta, tako bi možda najviše odjeka imalo kada bi sveštenici i imami na svojim propovijedima/hutbama koje jesu jako važan medij, jednostavno i lakonski rekli: Braćo, ne tucite žene!

I zaista, u krilu crkava i vjerskih zajednica, a u cilju prevencije rodno zasnovanog nasilja, nakon šesnaest dana aktivizma, pokrenute su aktivnosti.

Ovih dana sam se dotakla ove teme i na izlaganju na simposionu u organizaciji Katoličkog bogoslovnog fakulteta, Instituta sveti Sergije Radonješki i Protestantskog teološkog instituta u Parizu. Odmah sam dobila povratnu informaciju od organizatora da je predavanje izazvalo pažnju.

Ipak, kad se malo bolje razmisli, djelovanje u ovom pravcu crkava i vjerskih zajednica bi trebalo biti prirodno i ne izazivati veliku pažnju.

Jer ako postoje stavovi koji bi trebalo da su imanentni vjernicima, ne bi trebalo ni da bude bilo kakve prepreke, ali ni oduševljenja ako nešto što je prirodno stavimo u svakodnevni habitus jer nam tako kažu naše tradicije. Možda samo treba dati priliku svima da to i čuju. Imam iz Pakistana je svjestan snage svoje riječi, formu hutbe ispunio je suštinom.

O ovoj temi pišem mimo perioda u kojem se globalno obilježava šesnaest dana aktivizma protiv rodno-zasnovanog nasilja (od 25. novembra do 10. decembra). Svaki dan, sat treba biti u znaku prevencije rodno-zasnovanog nasilja, a svi mi možemo biti ”netko” ko tome doprinosi kako niko ne bi čekao Sabah sa šejtanom.

P.S. Tokom gore spomenutih aktivnosti pod vođstvom UNFPA, a u saradnji sa crkvama i vjerskim zajednicama, mnogo učesnika nam je reklo da su htjeli prijaviti nasilje u komšiluku, ali na upit policajca da se predstave prekinuli bi vezu. Zašto? Iz straha da i njihova porodica ne postane meta nasilnika. Zbog toga je važno da znamo da nasilje možemo prijaviti anonimno. Nismo dužni da se predstavimo, ali policija jeste dužna da interveniše.

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA I PRECIZNE UPUTE KLIKNITE OVDJE.

    •  Apsurde, kuća ti je ovdje!
    •  I tuđe boli su manje kada nismo ćoravi na njih
    •  Tuđa muka pokaže ko je kakav čovjek i kakva mu je vjera
    •  Smisao korizmenog posta
    •  Iako sam iz srpskog sveta ne mrzim ni ovoga što mrzi mene
    •  Kakvi smo? Dobri smo! Ne lažem, Tita mi
    •  Adio, Sarajevo – Beograde, dobro jutro
    •  Zlo buja, a mi ga zalijevamo i brinemo o njemu
    •  Patrijarhova riječ protiv nasilja nad ženama je nasušna
    •  Skica pravoslavne pravednice, mati Makarije

> Svi tekstovi ovog autora