”Teška ljeta” – ljepota koja inspirira u moru bezobličnosti

Čitateljski, dugo sam se opirala biografijama. Jednostavno nisu bile moj književni žanr, prije svega stoga što gotovo svaka javna osoba ima više ili manje sklonost biografizmu, a s pojmom ”javna osoba” već ste na skliskom terenu.

Malo je tu literarno vještih, koji ne bi skliznuli u pretjerani i banalni sentimentalizam oko svojih životnih iskustava i znali bi vješto izabrati i riječi i likove i razvući radnju u slojevit dinamizam tako da taj literarni kolač na kraju bude ne samo jestiv, nego i hranjiv za duh i intelekt.

Osim toga, među javnim osobama, zaista je malo onih čiji me život intimno zanima, osim taksativnih podataka o rođenju, smrti i doprinosu koji su na svom području dali društvu.

Nije da nisam sporadično uzela u ruke i pročitala slovom i brojkom, šest biografija tijekom cijelog života. Međutim niti jedna nije ostavila dubljeg traga, niti je bila među knjigama koje sam prijateljima preporučila.

No onda, dogodila su se ”Teška ljeta” Božice Jelušić, autobiografski roman čiji sam izlazak željno iščekivala. Dijelom stoga što znam Božičinu literarnu akribiju, i nisam sumnjala da će ”kolač” biti nutritivno vrijedan, dobrim dijelom i zbog toga što njezinu biografiju iz naših intimnih, prijateljskih razgovora dobro poznajem, a ponajviše zbog toga što znam koliko se dugo i uporno sama, kao autorica, opirala biografizmu.

Zagrebačko predstavljanja koje je 3. svibnja ove godine održano u Knjižnici i čitaonici Bogdana Ogrizovića, čekala sam s nestrpljenjem, naravno i zbog radosti susreta, a još više zbog vrckave znatiželje koja mi se poput crva nastanila negdje u umu i kopkala me da otkrijem kako će auditorij reagirati na takav spisateljski zaokret kod autorice koja se dugo i postojano opirala pisanju biografske proze, a ponajviše, u meni je tinjala radost iščekivanja da roman čim prije uzmem u ruke, znajući da je autorica, s puno digniteta, istančanosti i odmjerenosti, opisala likove u njemu od kojih mnoge poznajemo iz javnoga života, pitajući prethodno dozvolu same osobe, ili članove obitelji, poštujući do kraja intimu i život onih koji su i sami bili dio njenoga života, ponekad na vrlo važnim, i dugim dionicama.

Sama promocija je bila jedna od najboljih na kojima sam u životu bila, prvenstveno zbog sjajnog prijema publike, dijaloga koji se neprekidno odvijao između autorice, predstavljača i sugovornika u publici, od kojih je jedan svjedočio o tome kako ga je jedan lik iz Božičinog romana spojio zapravo i s njenim stvaralaštvom, ali i s kolegom iz arhiva, također nazočnim na predstavljanju, s kojim je godinama radio u susjednim prostorijama, no osim pozdrava i nužne komunikacije, nikad, do tada, nisu vodili dulji razgovor.

Pa dvoje mladih, studenata, koji su zacakljenih očiju živo pratili predstavljanje i jedva dočekali da mogu postaviti pitanje, dvoje mladih mislilaca, esteta i intelektualaca, ljudi budućnosti u kakvu treba ulagati.

S romanom u rukama, vratila sam se kući, čekajući prvo slobodno poslijepodne, kad odradim trodnevni znanstveni simpozij, i kad ću moći, u miru i potpunoj posvećenosti, započeti druženje s knjigom. Tri dana kasnije, u tišini nedjeljnog poslijepodneva, pripremam ozračje za čitanje.

Susret s knjigom, za mene je uvijek ulazak na tlo svetog, posve intimno iskustvo, u kojem se prožima životna realnost i imaginarij mogućih, tek čežnjom zazivanih, a nedosegnutih svjetova, poput ulaska u hram. Stoga i čitanju prilazim sabrana, i ponizna pred tajnama duše koja će mi se u zlatovezu riječi polako otkrivati. Stoga, i emocije treba razrahliti, umu dati poticaj i duhu sabranost kako bi riječi pale na plodno tlo.

U maloj mesinganoj vazi od moje bake udobno se baškare tri mirisna pupoljka ruža, jutros u svježini rose ubrana za mene, u vrtu moje pokojne susjede i grančica đurđica.

Uz roman, u porculanskom servisu iz Harrodsa koji mi je onomad moja Kristina donijela iz Londona netom je pripremljen čaj s medom, ”Šumske vile”, koji mi je u Kući zelenog čaja, prije tri godine kupila moja Maja, moje kumče, zamišljajući me kako s našom Marie lutam strništima i berem mrtvu koprivu, divlju kadulju i livadno cvijeće, rekavši kako joj se čini da taj čaj baš harmonizira s mojom nutrinom.

I nije se prevarila, odonda ga pijem uvijek kad hoću izoštriti čula, umiriti um i zagrijati utrobu blagotvornom tekućinom. Sve mirisne, okusne, vizualne i emocionalne kote su tu, da me usidre kraj štiva.

Pomno sam pripremila svoj unutarnji estuarij da ga može preplaviti more riječi, donoseći koraljnu krhkost ljepote onih trenutaka života provedenih u skladu i iskrenoj razmjeni misli i emocija sa sebi, intelektom i čuvstvom jednakima, sivilo i nepokornost mora predanog jugu i bespoštednim vjetrovima, zlatni odsjaj sunca, zjenom uhvaćene i dušom upijene ljepote u trenucima spokoja uma i smiraja duha.

I zvuk dugih, upornih zaveslaja, kad se um preda, ne nalazeći više ni nadu ni poticaj, ruke su umorne, no volja ipak tjera naprijed, protiv vjetra, i kad se ne zna postoji li uopće na horizontu ta druga obala kojoj želimo stići, ili je to samo tlapnja duha klonulog od uzaludnog traženja prštavosti, bljeska misli i ljepote koji inspirira u moru bezobličnosti koje ga okružuju.

Sve to čitatelju donosi Božičino more, kristalna dubina pomno, i s velikom erudicijom izabranih riječi koje oplakuju nazubljene grote njenog postojanja, otkrivajući nam ih sloj po sloj, upoznajući nas s njenim emocionalnim kotama i sidrištima, ljudima koji su ostavili neizbrisiv trag.

Roman je to kojeg ne čitam naiskap, jer u njemu nalazim, snažna identifikacijska mjesta, markere koji me odvlače u introspekciju, pa se nekim rečenicama ponovo vraćam nakon što sam već odmakla poglavljima dalje.

U početnoj slici umorne školnice koja preko pješačkog prijelaza gura svoj bicikl, na kojem vise vrećice iz nabave, da se, kako autorica veli bar na nekoga ima osloniti, s lakoćom pronalazim sebe na povratku s nastave, kako guram svoj roza poni preko Malog placa, s platnenom torbom iz koje viri zelen peršina, netom kupljenog, s domaćim jabukama, umorna od radnog dana i sustava u kojem su samo nejasnoće i nedorečenosti usustavljene, a strategije se ne naziru ni kao daleka, izmaštana obala, možda ipak u dosegu zaveslaja sve umornijih ruku.

Nalazim se i u autoričinoj zasićenosti velikim brzinama i plitkim gazom, liliputanskim zanovijetanjima i uličarskim podbadanjima na društvenim mrežama, njenom umoru od plivanja protiv opće struje banalnosti, čežnji za slojevitim, gipkim i pobudljivim govorom, intelektualnim dvobojem, duhovitim podbadanjem u visprenosti jednakih, poput Huxleyja i Wordstwortha u onom potkubavanju oko ljubavi prema prirodi.

”Čitat ćeš ga lako, jer za tebe nema skrivenih slojeva, i znaš sve likove o kojima pišem”, rekla mi je Bo u telefonskom razgovoru.

Doista, čitam ga lako i s velikom pomnjom, no ne mogu ga čitati brzo.

Roman je za mene prepun identifikacijskih mjesta, osim toga bez zadrške razgoljuje našu (i autoričinu) društvenu mimikriju, donosi stvarnost iskreno proživljenih emocija, neizbježnost suočavanja s tjelesnim propadanjem, no i umijeće malih koraka i snagu volje kojom se, dugotrajnim i upornim radom možemo približiti samima sebi, onakvima kakvi želimo postati, u najboljem dosegu uma i duha.

S autoricom se valjam u živom blatu prozaičnosti i banalnosti ne nalazeći snage ni poticaja za djelovanje, kao i ona, na putovanjima doživljavam onaj nužni odmak u imaginarij života kakvog sam, u drugim okolnostima, mogla živjeti, s njom i njenim paraglajderom, kao vlastitim Pegazom, na trenutak se i ja vinem u plavetne visine, slobodna od svakodnevnog balasta, i odjednom mi se učini da sve neuspjelo, pa i sebe samu, mogu iznova stvoriti.

”Teška ljeta” čitam s pomnjom i lakoćom gotovo instantnog razumijevanja, no ipak, ne čitam brzo. Roman je poput molitvenika, kojeg držim na proputovanju kroz vlastitu nutrinu, i stalno se vraćam već znanim i pročitanim ulomcima, dok potpuno ne srastu, ne zakorijene se u moje unutarnje, duševno tkivo i s njim ne srastu, poput ljekovitog, mirisnog bilja na opustošenom proplanku.

Gutljaj čaja, redak riječi. I čaj i roman harmoniziraju s mojim bićem. Užitak čitanja je potpun, a jamčim ga i svakom tko se upusti u čitalačku plovidbu autoričinim unutarnjim morem.

 

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN ILI PREKO PAYPAL-A. MOŽETE NAZVATI BROJ 060 866 660 / Tel.: 0,49€ (3,75 kn); Mob: 0,67€ (5,05 kn) po pozivu (PDV uključen) ILI POŠALJITE SMS PORUKU sadržaja PODRSKA na broj 667 667 / Cijena 0,82 € (6,20 kn). Operator usluge: Skynet Telekomunikacije d.o.o., info telefon: 01 55 77 555. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Sarajevo, ljubavi moja
    •  Turbulentna prosvjetarska jesen
    •  U Alsaceu sam učila o ljudskosti, prevladavanju traumi i napretku  
    •  Plodovi jednostavnosti
    •  Adieu, mon amie la Rose
    •  Što bismo sve, da hoćemo, mogli naučiti od Baby Lasagne?
    •  Zašto ne vjerujem u pravdu Zorana Milanovića?
    •  Učenici prve i druge klase i inkluzija kao ideološka parola
    •  Sindikalni prosvjedi i rasjedi
    •  Božićno vrijeme u hostelu Arena

> Svi tekstovi ovog autora