autograf.hr

novinarstvo s potpisom

UKRAJINA ČIM PRIJE U EUROPSKU UNIJU!!

Teškom mukom do odricanja

AUTOR: Andrea Latinović / 26.11.2013.

Sisačko-moslavačka županica Marina Lovrić Merzel (SDP) izjavila je na aktualnom satu Županijske skupštine kako pokreće postupak vraćanja skupocjenog Audija A6. Odgovarajući na vijećnićko pitanje, rekla je da će osobno preuzeti otplatu dviju prispjelih rata lizinga, što su vijećnici njezine stranke i koalicijski partneri pozdravili pljeskom.

To je luksuzno službeno vozilo Sisačko-moslavačka županija nedavno kupila za 430 000 kuna, što je u javnosti izazvalo brojne kritike i komentare, a pred zgradom županijske uprave početkom studenoga građani su održali prosvjed ”Autić za županicu”, kojoj su na stepenicama ostavili autiće igračke.

Iako je obrazlagala kako je nabava polovnog vozila bila povoljna, pod pritiskom javnosti najavila je preispitivanje takve odluke. Nakon toga rastrošna županica za odlazak na službena putovanja i javne skupove nije se više koristila tim nesretnim Audijem, već nekim skromnijim vozilima.

Malo sutra bi županica Lovrić Merzel vratila taj skupocjeni automobil da nije eruptiralo nezadovoljstvo građana njezinom bezobraštinom i drskošću. Usred najveće moguće gospodarske krize, na rubu eskalacije nasilja među samim građanima (jer se ovdje ni pravo na različitosti ne priznaje, i ne prihvaća!), unatoč tomu što građani jedva preživljavaju i što je gotovo 400 000 nezaposlenih, usred užasa pomahnitalog desničarenja s kojim se ponovo suočavamo, gospođa je bahato vozala taj luksuzni njemački automobil. Odnosno, nju su u njemu vozili službeni vozači, a ona demonstrirala nedodirljivost.

Žalosno je uopće što je vijest odluka gospođe županice da vrati Audi A6. Zapravo, da nije tragično, čak bi bilo i smiješno, no u ovoj državi premalo je toga smiješno, a previše tegobno. U svakoj bi civiliziranoj državi gospođa na njezinoj dužnosti, ali čak i na onoj nižerangiranoj, već nakon izbijanja afere bila ekspeditivno smijenjena, a karijera bi joj u politici zauvijek bila zapečaćena. Prisjetimo se samo primjera nekih inozemnih ministara koji su za nekoliko eura provukli službenu kreditnu karticu, potom odmah vratili taj novac u državnu blagajnu, no već i sama činjenica da su uopće posegnuli za nečim što financiraju porezni obveznici u startu ih je izbacila iz daljnje političke igre.

A ovdje? Nikomu ništa; možeš opelješiti stotine tisuća eura, posebno ako si dužnosnik, s velikim šansama da te nikada ne uhite. Možeš imati cijelu galeriju na kojoj bi ti pozavidjele i one svjetske, i to ispod zemlje, ali uživat ćeš u tome gotovo 18 godina prije negoli te privedu kao zadnjega klošara s lisicama na rukama. Nije ni čudno što se među siromašnim građanima, kojima još ni jedna vlast nije uspjela oduzeti pravo na izrugivanje vlastitoj nemoći, proširio vic: ”Evo, sada su i Sanader i Vidošević u Remetincu; šteta što je Čačić dislociran.”

Možeš, dakle, ako si u stranci i na funkciji, što god hoćeš. Uzmi, oderi, ima tko plaća, uvijek mi, a nikad ne oni, vozaj se autom dok ide, ako te baš ”sataru”, malo pogni glavu, vrati taj auto, reci da ti je isto malo žao i nastavi dalje biti na dužnosti na kojoj jesi! Moralni čin ostavke? Dajte, molim vas, to je za naivne budale; to se u Hrvatskoj ne radi! Ali ako niste platili pet kazni za pogrešno parkiranje, budite sigurni da će vam uskoro sjesti – ovrha.

Gospođi županici i njoj sličnima, koji nam se tako otvoreno smiju u lice i rugaju, ta će ovrha uvijek nekako elegantno izbjeći adresu. Sam Bog zna kako.

Još tekstova ovog autora: